Iako snima od početka osamdesetih i do sada ima oko 50 filmova u svom opusu, Johnnie To našoj je publici najpoznatiji po filmovima 'Izbori', 'Izbori 2' i 'Prognani', koje je snimio u posljednjih nekoliko godina. Također, posljednjih nekoliko godina počeo je i njegov veliki proboj na Zapad, kada je To izišao iz okvira filmske industrije Hong Konga te počeo osvajati nominacije i nagrade na festivalima u Cannesu, Berlinu i Veneciji. No, prvu nagradu na Zapadu ipak je primio od publike Far East Film Festivala u Udinama, 1998. godine, za svoj film 'A Hero Never Dies'.

Ove godine, ne bi li proslavio deset godina tog festivala, ali i svog trijumfa na njegovom prvom izdanju, To se vratio Udinama, gdje je donio i svoje nove filmove – najnoviju glazbenu komediju 'Sparrow', pilot TV serije 'Tactical Unit – The Code', zasnovane na njegovom filmu 'P.T.U.' (pilot je To producirao, a režirao ga je Law Wing-cheong) te svoj hit 'Mad Detective' iz 2007. godine (jedan od četiri naslova koja je snimio u posljednje dvije godine!), a koji je u Udinama osvojio i prvu Black Dragon nagradu (nagradu publike s posebnim Black Dragon akreditacijama).

Sa sobom je na festival doveo i sve zvijezde filma 'Mad Detective', neizbježnog suradnika na režiji i scenarijima Wai Ka Faija, kao i glumce koji su obilježili bližu i dalju povijest hongonške kinematografije – gromoglasni pljesak u Udinama tako su dobile ikone kao što su Lau Ching-wan i Lam Suet te prelijepa Kelly Lin.

Johnnie To uskoro će snimiti i svoj prvi film na engleskom jeziku, iako ne u Hollywoodu, već u Aziji, s mješavinom zapadnjačkih i hongkonških zvijezda – Orlando Bloom, Liam Neeson, Alain Delon i Chow Yun Fat trebali bi glumiti u 'The Red Circle', najavljenom za 2009.

O svemu tome porazgovarali smo s Johnnie Toom osobno, počevši s pričom o njegovom aktualnom novom filmu...

'Ideju za 'Sparrow' dobio sam prije tri godine, ali tek je u posljednjih godinu dana konačno i snimljena. To je u osnovi film o Hong Kongu, o duši Hong Konga, o njegovim pejzažima, o njegovim ljudima, o mentalitetu, kulturi... A sve to inspirirao je jedan od meni omiljenih filmova, francuski 'The Umbrellas Of Cherbourg' redatelja Jacquesa Demyja. 'Sparrow' je tako moja osobna posveta tom filmu. Želio sam ga snimiti kao mjuzikl, ali zbog ograničenja u budžetu, na kraju sam mogao napraviti nešto što je samo napola mjuzikl.'

Znači, Jacques Demy je bio veliki utjecaj. Ima li još tko kome se divite i tko je utjecao na Vaš rad?

Francis Ford Coppola i Akira Kurosawa.

Najavljuje se i prvi projekt na engleskom, 'The Red Circle'. Koliko je istine u tim vijestima?

Istina je. To je projekt u nastanku, a scenarij piše Wai Ka Fai. 'Red Circle' je jedan od najboljih filmova koje sam vidio tijekom sedamdesetih, nezaboravan film. To je moj prvi film s engleskim dijalozima, a dijelom ga, uz Hong Kong, financira i Francuska. Snimat će se u Macauu i Hong Kongu, a ako sve bude išlo po planu, snimanje bi trebalo početi za šest mjeseci. Nakon snimanja, trebat će još šest mjeseci da se sve završi. Takav je plan.

Znači, ipak nema riječi o odlasku u Hollywood. Kako to da se niste odlučili otići snimati američke filmove, kao mnoge vaše kolege iz Hong Konga i ostatka Azije?

Mnogi redatelji odlaze u Hollywood ne bi li unaprijedili svoje karijere i ispunili snove. No, moje je osobno mišljenje da nije lako otići u novu zemlju, novu kulturu i novi mentalitet. Potrebno je vrijeme za prilagodbu i zbog toga je mnogima trebalo puno vremena da naprave nešto dobro. Što se mene tiče, sve dok mogu razvijati svoje ideje i raditi filmove onako kako želim, mogu ih raditi bilo gdje.

Znači li to da uskoro možemo očekivati holivudske remakeove 'Izbora', 'Prognanih' i ostalih hitova?

Uopće ne obraćam pažnju na to hoće li Hollywood uzeti moje filmove za remake ili ne. Ne znam. Možda hoće, možda neće. O tome ionako odlučuje studio, tj. onaj tko ga je producirao. Ja s time nemam ništa.

Vaša produkcijska kompanija Milkyway specijalizirala se za neku vrstu autorskog žanrovskog filma...

Da, naš cilj jest snimati žanrovske filmove, ali na novi način, dati žanrovskom filmu novi život. Wai Ka Fai i ja oduvijek smo snimali tako da budemo originalni, da u žanr dodajemo svoje, originalne ideje i svoj, osobni stil. Pa na taj način želimo održati hongkonšku kinematografiju svježom, uzbudljivom i zanimljivom.

No, zadnja dva desetljeća ipak ste bili najpoznatiji po populističkim komedijama koje na Zapadu gotovo nitko nije gledao. Je li Vam žao što vas danas svi znaju kao majstora noir krimića i trilera, ili bi voljeli da se zna i za Vašu komičnu stranu?

Komedije sam snimao samo zato da si stvorim reputaciju u industriji, tj. samo zato da mi ljudi daju novce da jednog dana snimam ono što želim.

Otkud ideja za razvijanje TV serije iz filma 'P.T.U.'?

Serijal sam stvorio zato da bih novim i zanimljivim redateljima omogućio da se dokažu, koristeći televizijski medij za stvaranje i unapređivanje svojih karijera. To je nešto poput platforme za pokazivanje mladih talenata.

U kakvom je trenutno stanju filmska industrija Hong Konga? Unatoč tome što se snimaju dobri, hvaljeni i nagrađivani filmovi, govori se o teškoćama...?

Broj snimljenih filmova je u posljednjih deset godina opao, to je istina. Međutim, ne bih govorio o tome da hongkongška kinematografija upada u krizu. Stvar je u tome da je došlo do svojevrsnog pročišćavanja, tj. oni koji danas snimaju filmove rade uglavnom kvalitetne stvari. Konkurencija je velika, ali redatelji i dalje preživljavaju i snimaju, sve su više posvećeni tome da rade kvalitetne i drugačije stvari. Tako da je filmska industrija u Hong Kongu danas iznimno jaka, jer je kvaliteta visoka. Nije bitan porast broja snimljenih filmova, nego porast kvalitete.

Osim toga, u posljednjih deset godina dogodio se još jedan zanimljiv trend – legende se vraćaju u Hong Kong! Imena koja su napustila našu industriju kako bi otišla u Hollywood vratila su se snimati filmove kod kuće, imena kao što su Chow Yun Fat, Jackie Chan, John Woo... Stari i etablirani redatelji i glumci vratili su se Aziji i sve to promijenilo je kinematografiju. Stvari se stalno mijenjaju i nitko ne može predvidjeti što je sljedeće.

Dosta se govorilo političkim problemima vezanima uz Vaš film 'Izbori 2', tj. o kontroverznom prikazu kineske komunističke politike i njezine povezanosti s kriminalom. Koliko je uistinu bilo problema oko toga i je li politika razlog zbog kojeg je film klasificiran kao Cat III, tj. zabranjen za mlađe od osamnaest godina?

U Hong Kongu smo prilično slobodni. Cenzure gotovo da nema i možemo govoriti o čemu god hoćemo. Tako je bilo prije 1997. i tako je ostalo poslije. Ništa se nije previše promijenilo. Kad sam krenuo snimati 'Izbore 2', kao i u slučaju prvog dijela, u startu sam se odlučio snimati tako da dobijem oznaku Cat III pa je tako na kraju i bilo. Nema to veze s politikom.

Svoj prvi festivalski uspjeh zabilježili ste u Udinama, prije nego ste postali zvijezdom Cannesa, Venecije, Berlina... Je li vaš povratak u Udine zapravo poklon Far East Film Festivalu povodom njegove desete godišnjice?

Da. Ali nije samo moj boravak poklon. Sa sobom sam donio još jedan veliki, doslovno veliki poklon – Lama Sueta (smijeh). Uvijek cijenim svaku danu priliku i nikada neću zaboraviti da sam ovdje počeo.

Znači, na ovom ćemo Vas festivalu imati prilike sresti i u budućnosti?

Naravno.

Deseti Far East Film Festival je iza nas – najveći do sada, bez sumnje, s nevjerojatnih 50.000 posjetitelja (u gradu sa stotinjak tisuća stanovnika!) i 1500 akreditiranih novinara, velikom produkcijskom konferencijom, premijerama, atraktivnim gostima (Johnnie To, Hideo Nakata...) pa čak i jednim skandalom: kineski film 'Lost Indulgence' zabranjen je jedan dan prije prikazivanja, zbog neobjašnjenih 'političkih razloga'! Mi smo manje-više pogledali sve što smo htjeli, osim nekoliko nagrađenih filmova (koje smo preskočili zato jer su bili ili prerano, ili su bili predugi, ili nam se jednostavno nije dalo) i, vjerovali ili ne, novog Johnnie Toa ('Sparrow'), za što je kriva kombinacija poveće količina sakea u lokalnom kineskom restoranu, lijepe Talijanke iz press centra i činjenice da vrijeme teče brže nego što bismo to ponekad htjeli. Tako da je dok smo s petnaestak minuta zakašnjenja došli na premijeru njegove polumjuzikl-komedije 'Sparrow' kino-dvorana već oborila rekord, primivši više ljudi nego što je ikada uspjela primiti (uz nekoliko desetaka onih koji su s nama ostali pred vratima!). No, što je, tu je...

Nagrađeni filmovi ove godine su:

Nagrada Black Dragon publike (priznanje onih koji su platili posebnu akreditaciju):

1. Mad Detective
2. Fine, Totally Fine
3. Crows – Episode 0

Nagrada publike općenito:

1. Gachi Boy, Wrestling With A Memory
2. Adrift In Tokyo
3. Fine, Totally Fine

A evo što smo mi stigli pogledati:

QUICKIE EXPRESS
Savršeno debilna, genijalno zabavna i osvježavajuće drugačija indonezijska seks komedija, o žigolima i službi dostave seksa na vrata bogatih i napaljenih žena. No, kada se jedan od žigola zaljubi pa uplete u zamršeni obiteljski trokut i natovari gay mafiju za vrat, kreće potpuni kaos... Jako slično filipinskom konceptu komedije i savršeno za početak dana u kojem smo preskočili Nakatin 'L Change The World' samo zato što nam je večera bila važnija od teen SF trilera zasnovanom na cijeđenju mitologije 'Death Notea'.

HANDLE ME WITH CARE
Tajlandski masterpis. Priča o mladiću s tri ruke, road movie i ljubavna priča u jednom predivnom paketu, s klasičnom mješavinom nadrealizma, komedije, drame i tajlandske socke. 'Handle Me With Care' bio je jedan od najočekivanijih filmova godine u Tajlandu, jer ga potpisuje Kongdej Jaturunrutsamee, najveća scenaristička zvijezda u zemlji. I opravdao je sva očekivanja, podsjetivši pomalo na nama jaaako dragi 'Citizen Dog'.

THE HAPPY LIFE
Ni sam ne znam kako smo izdržali ovo odgledati do kraja. Neopisivo iritantna korejska verzija eksploatacije motiva 'ispunjavanja snova unatoč godinama' govori o skupini sredovječnih muškaraca koji odlučuju oživjeti rock bend iz svoje mladosti. Neopisivo promašeni humor, grozna glumatanja, debilno forsiranje emocija i jad i bijeda od početka do kraja.

TRIVIAL MATTERS
Vrlo moguće pa najbolji film Pang Ho-cheunga ('AV', 'Men Suddenly In Black', 'Isabella'...) do sada, zapravo dugometražna ekranizacije hrpetine njegovih kratkih priča, koje variraju od seks komedije do teške drame. Odlično režirana musaka, koja vas iz minute i minutu šalta iz emocije u emociju. S veseljem čekamo što će ovaj momak napraviti sljedeće.

MUAY THAI CHAIYA
Tajlandski boks i tajlandska mafija! Prikaz urbane džungle kroz gubitak nevinosti skupine prijatelja, čiji se životi raspadaju nakon što odluče napustiti selo i u kaotičnom noćnom životu Bangoka postati borci na ilegalnim turnirima, što ih odvodi dublje u podzemlje, nasilje i izdaju. Nabrijani, fenomenalni borilački Tajland, s gomilom krvi, sjajnom glazbom, lijepim ženama i brutalnim fajtovima – ovo je prvi film u kojem smo vidjeli da jedan borac drugome nogom zakucava glavu kroz pod ringa! Moćna i brutalna zabava.

IN THE POOL
Prvi prikazani film unutar programa retrospektive japanske komedije u režiji Mikija Satoshija, simpatičnog lika u kaubojskoj košulji i sa šiltericom na kojoj piše 'It's Always Sunny In California'. Kakav redatelj, takvi i filmovi – mješavina japanskog ludila i ziheraškog preglumljavanja nije za svakoga, a 'In The Pool', zapetljana priča o sudbinama galerije egzotičnih likova, dobra je, iako ne i fenomenalna zajebancija.

THE ASSEMBLY
Jedan od najgledanijih filmova u Kini, ono, ikada, ratni je spektakl s temom kineskog građanskog rata s kraja četrdesetih. Kineska verzija 'Saving Private Ryan' s otvaranjem prepunim raskomadanih tijela, visoko stiliziranom fotografijom i tresućom kamerom iz ruke neopisivo je šuplja, a kvazirealistični prikaz rata i iritantna melodrama u kojoj svako malo netko nekome umire na rukama nikoga od nas nisu previše oduševili (neki su čak i naputili kino nakon prvih sat vremena). Za razliku od milijarde Kineza, kojima se očito svidjela visoka produkcijska razina ravna modernim holivudskim ratnim spektaklima i činjenica da je izbjegnuta jeftina politička propaganda. Gledali smo to već previše puta. I puno bolje.

DEATHFIX: DIE AND LET LIVE
Miki Satoshi, možda mrvicu bolji od 'In The Pool', jer je luđi. Ideje kao što su pravljenje kajgane od rigotine na haubi automobila izmamile su urlike oduševljenja kod publike, a priča o nadrealnoj i apsurdnoj potrazi za insektom koji ljudima omogućuje zagrobno iskustvo bez smrti, miješa moderni japanski nonsens i staru ero guro tradiciju. Dobro, iako je 100 minuta previše za takvo nešto.

THE ROBBERYTHE FIRST ADVENTURES OF THE GANGSTA BEARS
Pang Ho-cheung je stalni gost Udina, a njegov status danas je takav da publici može puštati čak i svoje kućne filmove koje je snimio kao dijete. Ovo su takva dva, kratka amaterska krimića nastala sredinom osamdesetih u kući klinca koji je sa svojom braćom i rođacima snimao gluparije opsjednut Johnom Wooom i sanjao da će jednog dana postati redateljska zvijezda. Dobro smo se nasmijali.

ADRIFT IN TOKYO
Najbolji Miki Satoshi i posve drugačiji. Genijalna ideja – utjerivač dugova plaća zbunjenom studentu da mu pravi društvo u šetnji Tokijom, ne bi li prije odlaska u zatvor zbog ubojstva supruge koju je neizmjerno volio još jednom prošetao lokacijama kojima je s njom redovno šetao u prošlosti. Rezultat je urbani road movie, razglednica, drama i ekscentrična, originalna 'satošijevska' komedija. Walkie talkie movie? Žanr kojem želimo još ovako dobrih naslova.

FUNUKE, SHOW ME SOME LOVE YOU LOSERS!
Vladavinu Japanaca na ovogodišnjem FEFF-u nastavlja i ovo remek-djelo, kojeg je možda najlakše opisati kao 'sadistički Taste Of Tea', ili iznimno crnu mješavinu obiteljske drame i komedije u kojoj pratimo neopisive sudbine jedne (nadamo se ne tipične) japanske obitelji. Fantastično režirano i odglumljeno, a i vidjeti na velikom platnu polugolu Eriko Sato, jednu od najljepših japanskih glumica današnjice, bilo je iskustvo vrijedno putovanja. ;)

LOVE MASTER
Koji antiklimaks! Nakon velikih najava o posebnoj, feminističkoj pinku eigi, očekivalo se puno, a dobila se kita. Pa čak ni to, obzirom da u 82 minuta ima svega dvije i pol (loše) scene seksa, a ostalo je imbecilna i šlampava obiteljska drama koja ne zna što bi sa sobom. Najgore od svega jest potrošeni talent Marie Ozawe, japanske porno ikone, koja ovdje sudjeluje u najmanje erotičnoj sceni seksa ikada snimljenoj, ležeći poput leša dok naš iritantni antijunak plazi po njoj. Jad i bijeda.

RESIKLO
Filipinski mecha roboti! BMX i skejtovi! 'Predator', 'Alien' i 'Star Wars' u filipinskom loncu, koji čak i nije toliko jeftin kako se očekivalo, obzirom na solidan CGI. Standardna filipinska SF akcija za prepunu kino dvoranu gledatelja koji već znaju što očekivati od te etikete – zabavu sa skandiranjem i atmosferom općeg tuluma. A najbizarnije od svega, ovo nije bio midnight movie, već spektakl za 2:15 popodne! Veselo, urnebesno i nabrijano onako kako samo Filipini znaju kada rade blockbustere.

ZOMBIE KAMPUNG PISANG
Malezijski zombiji! Puno se očekivalo od prve malezijske zombi-horor-komedije, najavljene kao opaka politička satira i kritika totalitarizma, vjerskog i političkog. Na kraju smo dobili 118 minuta dugu davež sa 'zombijima' koji nose kreč na licu i humorom u rangu hrvatskih serija. Tužni pucanj u prazno i propuštena prilika.

THE SCREEN AT KAMCHANOD
Navodno zasnovan na instinitoj priči, koja je opsjedala novinske naslove 1991. godine – tajlandski horor o kino projekciji na kojoj su se pojavili duhovi kao gledatelji. Odlična premisa pa šteta što je izvedba samo još jedan prosječni bu! horor. Doduše, nikada do sada nismo vidjeli film koji u prvih 60 filmova ima barem 50 skerova, iako ih svega nekoliko uistinu funkcionira.

THE GUARD POST
Novi film redatelja korejskog vojničkog horor hita 'R-Point', opet s vojnicima i infekcijom koja uzrokuje nekontrolirano nasilje. Dobro klanje i fino režirana pucačina, ali generalno predugo, prezbrčkano i posve konfuzno te u globalu naporno. Ima stila, ali ništa više od toga. Još jedna ćorak za Koreju.

SICK NURSES
Masterpis horora iz Tajlanda! Ono što je 'Art Of The Devil' bio za prošle festivale, to je 'Sick Nurses' za ovaj, samo s nešto više komedije i seksa. Premisa o prodaji organa koju organiziraju seksi medicinske sestre i jedan gay liječnik samo je podloga za predivan kaos koji slijedi, a kojeg je teško riječima opisati. Sve to u produkciji jednog i jedinog Prachye Pinkaewa! Gledati, gledati, gledati!

CROWS – EPISODE 0
Hell-Madrfaking-Yea! Novi Miike razvaljuje guzice! Njegova adaptacija manga fenomena, ultranasilne priče o tinejdžerskim bandama i jakuzama, savršena je mješavina tzv. 'novog' i 'starog' Miikea, hiperstiliziranog nasilnog gangsterskog filma i tinejdžerske drame za pop tržište. Vrhunski casting, savršena režija, odlične koreografije borbi... Tko ne pogleda 'Crows' na kino platnu, ne zna što propušta. Imali smo tu čast, kao i vidjeti Miikeovu video poruku festivalu, koju je poslao kao najavu i zahvalu za topli prijem u Udinama od prije dvije godine. Vrh!

Klasik.

Kroz povijest, snimljeno je puno dekonstrukcija nacionalnog mita o šoping centru, od 'Dawn Of The Dead' do 'Mallrats', ali niti jedan od njih nije bio o šoping centru koji ubija ljude! Romerov klasik bio je utočište, koliko i zamka, ali ovdje je pravi kiler, čiji su egzekutori zapravo roboti, uposleni kao osiguranje. No, nakupina metala i čipova ne funkcionira kako se očekivalo pa umjesto onesposobljavanja provalnika kreće u misiju istrebljivanja svega što joj se nađe na putu.

'Chopping Mall' u osnovi je klasični slasher – osam tinejdžera (koji redom izgledaju kao da imaju 30 godina) tulumari u šoping centru, pije i ševi se. Naravno, moraju biti kažnjeni za svoje grijehe, a jednog po jednog (uključuje nabildane ševce i plavuše u gaćicama, kao i par geekova, ofkors) s ovog svijeta uklanja novi security, simpatični robot s misijom uništenja ljudske rase.

No, nisu ni klinci lak orah pa iz oružarnice dućana (živjela Amerika i činjenica da prodaju mitraljeze pokraj Konzuma!) uzimaju sve što im se nađe pod rukom i kreću u, kako sami kažu, 'some Rambo' shit. Nakon čega slasher postaje akcić, prava divota ludila B-produkcije osamdesetih.

Opaki soundtrack, cameo Dicka Millera i 'Attack Of The Crab Monsters' na TV-u (ipak je ovo producirao Roger Corman!), laseri, eksplodirajuća glava... Killbots su zaaakon!

Sotonistički vampiri u crkvi!

Već prva scena pokazuje da ima nade – jako dobro izvedena, gotovo u maniri starog nijemog filma, s mračnim teatrom koji je tu da bi, očito, prikrio siromašne produkcijske uvjete. Ali nema veze, jer efekt je postignut i iz njega bi mnogi današnji STV maheri imali što naučiti.

'Satan's Black Wedding' je eksploatacijsko, niskobudžetno horor iskustvo iz sedamdesetih, priča o muškarcu koji dolazi u gradić istražiti 'samoubojstvo' svoje sestre. No, nije jedini koji sumnja u istinitost verzije priče o suicidu, a u koju sumnja i lokalni detektiv – možda zato što je leš, iako prerezanih žila, pronađen bez jednog prsta i bez ijedne kapi krvi u tijelu!

Ovo je gotovo pa enciklopedijski primjer grindhouse/drive in kinematografije američkih sedamdesetih: siromašni setovi, blesavi gore, beskrajne razmjene dijaloga s drvenom glumom, stravična montaža i režija... Ali sve to je danas, naravno, preporuka, a ne razlog za pljuvanje. Svjedočite šarmu filmske DIY povijesti, uđite u svijet sotonističkih vampira!

Erik Estrada u brazilskom niskobudžetnom političkom trileru iz osamdesetih!

U produkciji Rogera Cormana! Što govori i više nego dovoljno o produkcijskim vrijednostima i kvalitativnoj orijentaciji ovog zagubljenog bisera južnoameričke B-špijunaže i akcijade.

Estrada je Martin Fierro, nekadašnji član Zelenih beretki, koji unajmljen da ubije desničarskog diktatora nepostojeće južnoameričke države s guštom prihvaća posao, ne bi li osvetio smaknuće svog oca ljevičara.

Estetika je klasična – rejbanice, brkovi, motori... Pa čak i Robert Vaughn kao agent CIA-e. I upravo se zbog svega toga isplati pogledati ovo djelce peruanskog redatelja Louisa Llose, koji je godinu dana kasnije svoj izlet u Hollywoodu nastavio s 'Crime Zone' i Davidom Carradineom, a u idućem desetljeću snimio čak i nezaboravni Berengerov 'Sniper', Stalloneov 'The Specialist' i čuvenu 'Anacondu'. No, to su već neke druge priče...

Vjerovali ili ne, istina je – Roger Corman ovogodišnji je gost festivala Grossmann u Ljutomeru!

Naši dobri stari prijatelji, a od ove godine i punokrvni partneri s festivala filma & vina Grossman, u Ljutomer dovode jednu od najvećih ikona filmske povijesti, redatelja, producenta, scenarista i kralja B-filma Rogera Cormana!

Prošle godine, glavni gost festivala bio je Lloyd Kaufman, a ove godine ide se korak dalje, s dovođenjem čovjeka koji stoji iza filmova poput 'Death Race 2000', 'Piranha', 'The Little Shop Of Horrors'..., kao i karijera nekih od najvećih imena u povijesti američkog filma: Francis Ford Coppola, Martin Scorsese, Jack Nicholson, James Cameron, Jonathan Demme i Ron Howard počinjali su i učili kod Cormana!

Organizirat će se i radionice s Cormanom i svakakva čudesa, o čemu ćemo još iscrpno i na vrijeme pisati na ovim stranicama. U svakom slučaju, počnite planirati svoj put u Sloveniju od 9. do 16. kolovoza, kada se održava Grossmann!

 

Kako spojiti depresivnu političku dramu, akciju i fontane krvi?

Neka vas naslov ne zavara – 'Ginji The Slasher' nije horor, već sporovozna, ali itekako 'funkcionalna' politička psihološka drama koja bez zadrške secira sve krizne točke japanskog društva i povijesti, teme koje često pronalazimo i kod Takashi Miikea – poslijeratnu depresiju i gubitak nacionalnog identiteta, histerični ultranacionalizam povezan s kriminalnim strukturama, prljave političare, beskućnike, imigraciju, desničarsko licemjerje i korupciju.

Ginji je ratni veteran koji odsluži 50 godina zatvora, a kada iziđe na slobodu i postaje beskućnik, sprijatelji se s korejskim dezerterom. Osoba zbog koje je završio u zatvoru danas je jena od najmoćnijih njuški u državi i želi ga vidjeti mrtvog – zvuči prilično generički, ali način na koji je sve to ispričano (u pomalo rastegnutih) dva sata iziskuje pristojno poznavanje japanskog društva i povijesti, ne bi li se shvatila politička podloga oko koje su sazdane sporadične scene akcije: premlaćivanje hladnim oružjem, džonvuovsko letenje s dva pištolja u ruci i pokoje kasapljenje katanama.