Pokušaj popisivanja drugačijih filmskih situacija u ovoj knjizi uvelike nastavlja poetiku časopisa Nomad, koji je svojedobno izazvao mini-revoluciju u krugovima sada već stasale nove generacije kulturnjaka. - Zarez
Doduše, sada mu ponovo pomaže Wai Ka-Fai, njegov stari partner u zločinu, s kojim je producirao i režirao i ovu, frišku bombu.
Uvijek sjajni Lau Ching Wan u svom velikom povratku na veliko platno je Ludi detektiv, policajac koji je spreman baciti se u koferu niz stepenice ili odrezati vlastito uho u svrhu rekonstrukcije zločina. Nije čudo da je dobio otkaz, ali njegova sposobnost gledanja ljudske osobnosti (i razgovaranja s nepostojećim osobama...) natjera ga da se uplete u bizarni slučaj ubojstva s policijskim pištoljem.
I onda počinje nevjerojatni show.
Krvavo, duhovito, sentimentalno, inteligentno; stil je i dalje nenadjebiv, kamera savršena, glazba izvrsna... Moderna HK kriminalistička drama ostaje jednom od najprimamljivijih filmskih niša današnjice. A To i Ka-Fai? I dalje genijalci.
Pisac Viktor želi doći do svoje kćeri Ire, ali da bi to učinio, mora otići u 'Zonu', u područje kojim vladaju mutanti, tzv. Mokrytsy ('mokri ljudi'), stvoreni nakon dva tjedna neprestane kiše i infracrvenog zračenja. U 'Zoni' je formirana UN-ova komisija za rješavanje problema/statusa mutanata, budući da ih ljudi, iz straha od zaraze, smatraju prijetnjom, iako znaju da njihova etika ne odobrava nasilje. Djeca su im se potpuno priklonila, te razmišljaju kao odrasle osobe (okrutnost i bezosjećajnost djece slična je onoj u 'Village Of The Damned'), a situacija se zakomplicira kad se postavi pitanje kemijskog rata za uništenje mutanata...
Apokalipitična kćerka
Apokalipitični Mokrytsy
Čovječanstvo će uvijek uništiti ono što ne razumije i ono čega se boji, makar to i ne bilo pravedno – to znamo oduvijek, a ovo djelo ponovo nas podsjeća na tu činjenicu. Kao što nas podsjeća i na distancu između roditelja i djece, stvorenu u suvremenom masmedijskom svijetu.
Crvenkasta fotografija, neprestana kiša i pozadinska glazba podebljavaju apokaliptičnu atmosferu, osjećaj beznađa i melankolije, a neću ni spominjati da je gluma apsolutno briljantna. Posljednji put sam imao isti osjećaj kada sam gledao 'Stalker'. Rusi jednostavno znaju napraviti nešto ovako atmosferično i jednostavno... tužno. Remek-djelo.
Zombiji, gayiš metalci, monstruozne fudbe, gole plavuše s natapiranom kosom u slow motionu pod tušem i rednek šerif s rejbanicama – veeeeliki spomenik 80's čizu!
Plavuša koja se s odrezanom rukom gladi po licu i pjevuši 'I wanna hold your hand' i 'hard rockeri' koji izgledaju kao karikature iz vremenske kapsule osamdesetih, a sviraju 50's rock and roll i disco pop – prvih pet minuta ovog filma ulazi u povijest. Kakav je tek onda ostatak?
Ako te voljeli 'Rock 'n' Roll Nightmare', voljet ćete i ostatak ovog filma, obzirom da je on puno 'odrasliji' u svom ludilu, s goreom i nadrealizmom dostojnim najluđih B-eksperimenata zlatnog doba žanra. Priča je to o metalcima koji odlaze svirati u američku selendru, gdje ih proganjaju lokalne konzervativne vlasti, banda redneka koja mrzi svetogrdne smrdljive rokere. No, naši rockeri s vremenom skuže da ih je zapravo ugostio Hitler sa svojom obitelji psihopata, a onda se pretvore i u zombije. Da, dobro ste pročitali.
Kanibal koji je pojeo samog sebe
Prosječan radni dan (budućeg) hard rock zombija
Ejzit rokenrolsploatacija i redneksploatacija u jednom pakovanju, u kojem dolaze i jednooki patuljak, metalci na skejtovima, 95-godišnji Hitler koji ševi dok ga gledaju patuljak i mutant te psiho mama kanibal s dlakavim licem. A kad svi postanu zombiji... e onda tek počinje pravi tulum – naci zombi patuljak jaši kravu i pokušava je pojesti, mutant jede samog sebe (s malo soli), a jedna odrezana glava poput štafete odlazi od scene do scene, ne bi li postala i igračkom male curice.
Neopisivo, briljantno, nedostižno i apsoštrumpfno genijalno, uglavnom.
Dvadeset godina nakon posljednjeg afganistanskog pothvata, Rambo je u Tajlandu. Ribari, lovi kobre za lokalnu turističku atrakciju, kuje propelere za svoj starinski brodić, živi mirno i u korelaciji s predivnom prirodom. U susjednoj Burmi stvari nisu tako idilične jer generali obogaćeni proizvodnjom amfetamina brutalno teroriziraju seljane usput im regrutirajući djecu. Rambo uz pomoć šačice plaćenika kreće osloboditi zarobljene te zlostavljane mirovnjake i liječnike dobre volje iz vojnog logora brutalnog burmanskog generala.
Gledati Ramba u kinu nakon dvadeset godina emotivan je doživljaj i nemoguće je zatomiti nostalgične uspomene na neka druga vremena. Kino tehnologija je uvelike napredovala pa je akcijada krcatija nego ikad izvrsnim specijalnim efektima i prigodnom zvučnom kulisom, a premještanje vrpci je svedeno na mikro sekundu, za razliku od nekad kad je to operateru bila najveća noćna mora, a rupe su znale trajati i po nekoliko sekundi uz neizbježno ritualno negodovanje i fućkanje gledatelja. Bez obzira na napretke Rambo je i dalje onaj stari, medvjeđe čeličan, frustriran svijetom bez vjere u bolje sutra. Već spomenuta akcijada je usitinu najbolja do sad, puna krvi, odsječenih udova i brutalno realno dočarava moć i snagu metaka, minobacačkih granata i čitavog arsenala hladnog oružja. Nas trojica smo se u praznom kinu i te kako dobro zabavili i u mirovinu ispratili jednog od velikih filmskih heroja. Sa žaljenjem možemo konstatirati - bilo je časno živjeti s Rambom!
Naravno da u filmu s ovako postavljenim kartama ništa ne može poći po krivu – jedni od najboljih scenarista svih vremena, braća Schrader za pisaćom mašinom; ikone Robert Mitchum i Ken Takakura pred kamerom te Sydney Pollack u redateljskom stolcu. Ovako se to nekad radilo – prvi put kada je Japan postao 'fešnabl' na Zapadu, dovoljno zanimljiv i egzotičan za prodati američkoj publici, davne 1974. godine.
Mitchum je Harry Kilmer koji u Japanu spašava otetu kćer američkog trgovca oružjem, uplevši se u rat protiv jakuza – što, pogađate, baš i nije najbolja ideja, ako se želiš držati podalje ozbiljnih problema.
Bećari u elementu
Bećari u elementu 2
'The Yakuza' je bio prvi američki film koji je vjerno prikazao japansku kulturu (zahvaljujući predanom japanofilu Leonardu Schraderu, naravno), ujedno i prvi koji je nakon samurajske manije s Kurosawinim izvozom otvorio vrata nove Pandorine kutije, predstavivši zapadnjacima gangstere tetoviranih leđa.
Estetika ovog filma je posebna priča – holivudska studijska upicanjenost na fascinantan način susreće fukasakuovski realizam surovih tokijskih ulica sedamdesetih. Sa svim potrebnim detaljima za jednu ovakvu, brzinsku 'školu' 'japanologije' – mangama, kendom, neonom, pachinkom, rezanjem udova katanom...
Mark L. Lester svima vam je poznat kao redatelj nekih od najboljih filmova svih vremena, poput 'Commanda', 'Class Of 1984', 'Class Of 1999' i 'Showdown In Little Tokyo'.
Čime se bavi svih ovih godina otkada je nestao s vrhova polica videoteka? Pa, osim što je režirao nezaboravnog 'Pterodactyla', režira i producira za svoju velebnu B-firmu American World Pictures, dom suvremene eksploatacije, naslova kao što su 'Lost Colony', 'Yeti', 'Grizzly Park'...
'Zombie Wars' režirao je David A. Prior upravo za AWP, što je podatak koji pratiteljima STV/B-scene govori gotovo sve o njemu. Ili, detaljnije – urnebesno govno snimljeno za urnebesno malo novca. Besmislen i uvredljivo stupidan, ali i neodoljivo zabavan u svojoj gluposti, u isto vrijeme.
Prava pravcata zombiesploatacija, kakve se sedamdesetih ne bi postidjeli D'Amato i Franco, u novom mileniju dobiva novo lice – 'Zombie Wars' tako je saga o svijetu kojem su zavladali zombiji (da, još jedna), a ljudi, zarobljeni u logore, pretvoreni su u njihove robove i hranu, dok se dio ljudske rase odmetnuo u pokret otpora. No, nije sve kao što se čini na prvi pogled...
Malo postapokaliptične DV estetike s krajnje besmislenim scenarijem, puno stravične glume i još stravičnijih dijaloga, pokoje šamaranje otkinutom rukom, dekapitacija, prebiranje po crijevima, hrpa odrezanih udova... Pravi gorefest, na trenutke, rijetke i bizarne, ali upečatljive. Sve po pravilima, dakle. Uključujući i fajtericu s katanom!
Pa nakon što je skroz ogrezao u Hollywood, nakon katastrofe zvane 'Hulk' i slavnih gay kauboja konačno se vraća azijskim korijenima te snima film na mandarinskom (s uletima kantoneškog, japanskog i engleskog – za svakog ponešto), s kineskim glumcima i s namjerom iritiranja kineske cenzure, koliko i japanske desnice, tek tako, usput.
Priča je to o Šangaju za vrijeme Drugog svjetskog rata i ženi (prelijepa i odlična Wei Tang) koja za potrebe pokreta otpora započinje aferu s političkim moćnikom kolaboracionističkih snaga (uvijek odlični Tony Leung) – 'Lust, Caution' je tako u isto vrijeme i povijesni film, i karakterna drama i špijunski triler, zapravo pravi erotski triler, sa scenama eksplicitnog, nasilnog seksa. I čistog nasilja, poput krvavog, uznemirujućeg i briljantno snimljenog klanja britvom.
Ang Lee je fantastično obavio posao, glumci su fenomenalni, rekonstrukcija ere impresivna, ali sve bi bilo ipak puno bolje da tih 157 minuta nije tako strogo podijeljeno na spoooro zagrijavanje i točku usijanja u kojoj žestoki seks simbolizira karakterne promjene. I da ne traje baš 157 minuta...
Ovaj puta iz također zlatnih 70-ih (1971) i ovaj puta horror i to sa
kvazi hippy satanistima kao negativcima (očigledno izrabljivanje tada
"popularnog" Mansona i njegovog kulta) koji teroriziraju zabačeno
seoce. Nakon što nadrogiraju lokalnog starca, ljuti unuk odluči ih
zaraziti bjesnoćom. Krajnje sulud potez klinca nesvjesnog posljedica
inficira bandu virusom bjesnoće pa ekipa pomahnita i laća se hladnog
oružja a jedna njihova zaražena radodajka raširi bjesnoću i među lokalnim građevincima koji slineći uokolo
također kreću u mahnitanje...
Lako zaboravljiv i krajnje stupidan celulodni moronluk prvenstveno
zbog apsolutno nevjerojatno glupog scenarija koji likove tretira kao
totalno nezainteresirane morone koji, unatoč činjenici da luđaci
ubijaju, siluju, drogiraju djedicu i rade slične opačine, ne
poduzimaju praktično ništa a kamoli da netko pozove policiju. Dok ne
bude kasno i ne dođe finale kad kreće sijevanje sjekirica, mačeva,
mačeta i ostalih oštrih alatki i kad konačno možemo zapjevati "to je
vrijedilo čekati" :) . Da ne kompliciram - čistokrvni drive-in
grindhouse trash koji izgleda kao da ga je radio Don Dohler na steroidima. Ali nije - autor mu je danas već ocvali djedica David
E. Durston (na steroidima ili ne - ne znam) koji je sa ovim svojim
čedom imao tonu problema u distribuciji - od X certifikata koji je
zaradio zbog, za 1971. dosta kontroverznih scena nasilja (prvi film
kojemu su prišili X samo zbog nasilja), do cenzuriranja od strane
samih operatera u kinu za vrijeme prikazivanja te promjene naziva (u
originalu "Phobia") radi sparivanja sa filmom "I Eat Your Skin" i
pokušaja bolje prodaje.
Gologuzi hipi satanisti
Opaki plan
No "Grindhouse Releasing" je, eto po prvi puta izbacio
kompletnu uncut verziju na dodacima nakrcanom DVD izdanju. Slava
Staloneu junioru!!! Audio komentar, ćaskanje sa redateljem i glumcima
uz koktel na trijemu njegove vile, iz svih verzija izbačene scene,
blopperi, skriveni dodaci, raritetni snimak poznate plesne točke
glavne zvijezde filma Indijca Bhaskara (inače u Indiji popularnog
glumca i plesača koji je, kako je naglašeno u njegovoj biografiji na
DVD-u, imao priliku nastupati i za Tita! :) ) a sve se to bira menijima
koji spadaju u vrh najluđih koje sam do sada vidio... I alternativni
kraj koji je u stvari i jedini kraj jer film zapravo nema apsolutno nikakav kraj tj. naprasno
završava apsolutno debilnom lajnom doktora (inače, redateljev cameo).
"Cap" i ide špica! Ali pravi kraj završava film kako i dolikuje - uz
obavezan kliše rasplet :)
Slurp, slurp...
Grrrrrr, slurp...
Nije toliko traljavo kao slični jeftikaneri 70-ih niti jeftino kao spomenuti Dohlerovi skoro-pa-bezbudžetni SF/horrorci,
ali bliže je lošem nego dobrom. Da su gluma i scenarij dobri kao (pazi
stih! :) ) prilično intrigantan score i solidan gore, 'ej gdje bi mu
bio kraj...
Predana i duhovita parodija na borilačke filmove s gladijatorskim turnirima i cage fightovima, kakvih smo se nagledali osamdesetih i ranih devedesetih.
Na neke od najboljih filmova naše mladosti, dakle – 'Balls Of Fury' savršeno prati strukturu prosječnog turnir-akcića, počevši od gubitnika koji na karatekidovskoj izobrazbi kod slijepog mastera stječe potrebna znanja za konačni obračun u internacionalnoj borbi živopisnih fajtera iz svih krajeva svijeta. Samo što borba nije tučnjava na smrt u kavezu, već – natjecanje u stolnom tenisu! Na smrt!
Posebna pažnja posvećena je castingu – uz Christophera Walkena koji se pojavljuje u ulozi negativca te uvijek seksi Maggie Q, tu su i legendarni James Hong (čovjek s 326 zabilježenih uloga na Imdbu!) te Cary-Hiroyuki Tagawa, vječni negativac kojeg smo gledali, između ostalog i u 'Kickboxer 2' te 'Showdown In Little Tokyo', jednom od najboljih filmova ikad (je, on je onaj kojeg razapnu na vatrometu). George Lopez, ovdje FBI agent, prvu je ulogu u životu odradio kao Tornado u 'Fist Of Fury' Bruce Leeja, a i Jason Scott Lee ima svoju genijalnu ulogu (aha, on je ovaj sa štapićima u nosu). Kao i Robert 'Terminator' Patrick, u maloj, ali vrijednoj ulogici. A bogami i dežurni talijanski gangster David Proval ('Mean Streets', 'Miami Vice', 'Cagney & Lacey'...) je tu.
'Balls Of Fury' je, ukratko, fanovski film za fanove. S fajnal fajtom među bambusima i na visećem mostu! I prigodnim power rock songovima!
Najbolji film o stolnom tenisu i dalje ostaje genijalni japanski 'Ping Pong', ali ovo je jedan od zabavnijih naslova 2007, koji će u potpunosti znati cijeniti samo oni koji su se nagledali šampiona žanra, ovdje parodiranog korak-po-korak, žanra ispunjenog klasicima od 'Kickboxera' preko 'Best Of The Best' i 'The Fighter' do 'American Samurai', što objašnjava zašto je ostao neshvaćen kod većine novije generacije, jer fore bez razumijevanja konteksta nisu dovoljne. Iako uopće nisu loše, dapače – retro humor nije za svakog, ali za nas svakako jest!
Svaki put me ponovo iznenadi to kakvi sve ljudi misle da znaju snimati filmove.
Ali neka, to su bila vremena. Putovalo se lijepo na Tajland na tuđi račun te u ionako bagatelnoj zemlji za malo para snimalo što se htjelo. Već mogu vidjeti kako su sve skrpali u tjedan-dva, a onda ostatak budžeta i dobivenog vremena ulupali na bum-bum masaže u Patpongu, hehe...
Enivej, već sam početak ovog masterpisa, briljantno hrabro nazvanog 'The Fighter', sliči na skeč – netko nekome krade novčanik. Trče jedan za drugim. Jedan drugog izudara na smrt. 'Ubio si ga!', povikoše okupljeni. Iste sekunde pojavljuju se policijska kola i odvode ga u zatvor. U zatvoru je. I sve to u prve tri minute!
Kasnije skužimo da je uhićeni zapravo glavni lik, koji sam glumi (i pri tome izgleda posve isto!) i dijete i odraslog muškarca (!), a koji se još malo kasnije bori protiv mafije. Plus što se bori i u ilegalnim uličnim mečevima, inspiriran, koliko shvaćam, dostojanstvom borbi pijetlova (!).
Borbe su blesavo koreografirane, glazba je zarazna, gluma urnebesna, a estetika nenadmašna. Genijalna zabava, ukratko, a tu je i Richard Norton u glavnoj ulozi, kojeg smo dvadesetak godina kasnije gledali kako ipak nešto atraktivnije šutira guzice u 'Road House 2'. Posebni pljesak za senseija u spilji, bijelo odijelo i nenadmašne scene treninga na planini!
Ludi znanstvenik, teenageri, sestrinstvo, ljubomorna plavuša, naivna
crnka i popularni dečko između njih, mrtvaci, zombiji koji to nisu...
DVD ovitak
Svi elementi potrebni za horror klasik 80-ih... I to uz jednu vrlo
originalnu ideju o "telekinetičkom" horroru što ovaj film ipak izdvaja
iz mora slashera, zombijada i kvazizombijada zlatnog doba. Dakle
klasični "ejtiz" horrorac i priča o psihiku Raymaru,
telekinetičaru koji svoju moć pomicanja živog i neživog pomoću
misli crpi iz adrenalina uglavnom zgodnih komada koje dovodi u svoj
stan i "siše" njihovu energiju za svoje opake paranormalne
eksperimente. Pošto nije znao za mjeru, "predozira" se i umire te
završi u Phantasmoidnom mauzoleju. Istovremeno, popularno
srednjoškolsko sestrinstvo (zapravo tročlana ženska grupa :) ) novači
novu curu opakim zadatkom koji mora ispuniti kako bi mogla nositi
slatku plavoljubičastu jaknicu. Pogađate? Naravno, prenoćiti u
mauzoleju - ne znajući da joj ljubomorna šefica sestrinstva sprema
opaka iznenađenja. No pravo iznenađenje sprema stari Raymar - budi
se iz mrtvih i nastavlja eksperiment...
Solidno pričanje priče, solidna gluma i onda finale u kojemu spomenuti
telekinetički horror dolazi do punog izražaja a gluma pada u
osrednjost dok priča tone u nebuloznost... Ipak, ako vas ova "mračna
noć" ne prestravi u posljednjih pola sata (teško ;) ) ili ne fascinira
nekim vizualnim rješenjem (e to već lakše ide jer neke scene su
koncipirane i snimljene za "uau!"), sigurno će vas bar nasmijati
poneki lošije izrađeni mrtvac. A i uvijek je simpatično vidjeti Adama
Westa bez batmanovskog kostima :)
Jesmo je!
Jesu me...
Media Blastersovo dvostruko DVD izdanje donosi iscrpan audio komentar
redatelja i koscenarista, 40 minutni behind the scene VHS materijal,
vrlo lošu, ofucanu i slabo restauriranu kopiju filma i još lošiji VHS
rip sirovo montirane verzije filma koju sam odgledao uglavnom sa
palcem na Fast Forward ali mogu reći da, unatoč nedostatku
pozadinskih zvukova i privremenom scoreu, ozbiljnije izgleda pa je
šteta što finalni proizvod nije ostao sličniji radnom.
