Superherojstvo u američko-jugoslavenskoj koprodukciji.

Dečko, budi miran i bit ćeš super-čovjek!

U vrijeme drugog svjetskog rata fašistička Italija vrši eksperimente kako bi stvorila supervojnika nadljudskih sposobnosti. Eksperiment uspijeva pa od supernadarenog djeteta nastaje neuništivo savršeni stroj za ubijanje - Red Skull. Znanstvenica zaslužna za njegovo stvaranje gubi bitku protiv vlastite savjesti te bježi u Ameriku kako bi stvorila super-čovjeka sposobnog za Skullovo uništenje. Tako je nastao - Captain America.


Do nedavno je ovaj naslov bio u IMDB-ovoj listi 100 najgorih u filmskoj povijesti, a možda se u međuvremenu u istu i vratio. Zanimljivost je da se radi o domaćoj koprodukciji, a kako je to izgledalo taman pred rat početkom devedesetih? Ameri su poslali mizeriju od para te svoju b-ligu glumaca od kojih je najprepoznatljivija njuška simpatični Ned Beatty, možda najpoznatniji po ulozi Lex Luthorovog asistenta u 'Supermanu II' (1980). Mi smo ustupili opremu, predivne mediteranske lokacije i najbolje što smo od glumaca mogli ponuditi. Tako se u filmu pojavljuju Mia Begović, Mustafa Nadarević, Relja Bašić, Sven i Rene Medvešek, Ljubica Dujmović, Edita Lipovšek, Galiano Pahor,... a svoju drugu filmsku ulogu bilježi i Mario Kovač.
'Captain America' je najbolje opisati kao 'Red Crnog orla' sa superherojima jer se radi o otprilike jednako lošim 'specijalnim' efektima i scenografiji, uz jednaku dozu bizarluka, infantilnog šarma i borbe protiv budžetnih nedostataka. Više sam se zabavio nego uz većinu modernih, hiperproduciranih, hajtek superherojskih ekranizacija.

Rape & revenge za 21. stoljeće.

Silovanje & osveta – jedan od najprofitabilnijih i najozloglašenijih žanrova eksploatacijske ere odavno je napustio svoj velebni život u sedamdesetima i osamdesetima, a sada, u 2007. godini, dobiva svoje nasljednike, visokog budžeta i 'ozbiljne' produkcije.

Heroina/osvetnica je ovog puta Rosario Dawson, koja je 'Descent' snimila taman nakon 'Death Proof' – eto, vidite, niti jedan tekst o eksploatacijskoj kinematografiji ne može proći bez Tarantina, iako 'Descent' nema nikakve veze s na prvu loptu prepoznatljivom estetikom i poetikom grindhousea. Za razliku, recimo, od drugog najpoznatijeg post-rape & revenge filma nove ere, svima znanog 'Kill Bill'.

'The Descent' je, dakle, saga o studentici koja na tulumu upoznaje ljigavog, ali iz nekog razloga njoj dopadljivog lika. Pa je on siluje. Pa ona upada u svijet droge, nekontroliranog seksa i, hm, clubbinga. Pa se osvećuje. I to kako? Tako da dovede crnca da ga naguzi. Najozbiljnije. Hype koji je prethodio filmu pokušao nas je uvjeriti da je ovog rape & revenge na kakvog smo navikli – ali daleko od toga.

Nažalost, veći budžet i 'ozbiljne pretenzije' ne znače nužno i bolji film od onih nastalih za 100 kuna prije 30 godina – nekada, rape & revenge podrazumijevao je skandalozan, nabrijan, temeljito provokativan, eksploatacijski zabavan odlazak u kino. U ovom slučaju, znači samo jedno – bolnu dosadu. Film se rasteže i nateže, bez željene tenzije i atmosfere, s pretjeranim preseravanjem, lošom Rosario i potpunim odsustvom duha koji bi ga učinio iole relevantnim nasljednikom brojnih klasika (unatoč 'zanimljivoj' zadnjoj sceni). Drž'mo se mi 'I Spit On Your Grave', ukratko...

Johnnie To je nezaustavljiv!

Doduše, sada mu ponovo pomaže Wai Ka-Fai, njegov stari partner u zločinu, s kojim je producirao i režirao i ovu, frišku bombu.

Uvijek sjajni Lau Ching Wan u svom velikom povratku na veliko platno je Ludi detektiv, policajac koji je spreman baciti se u koferu niz stepenice ili odrezati vlastito uho u svrhu rekonstrukcije zločina. Nije čudo da je dobio otkaz, ali njegova sposobnost gledanja ljudske osobnosti (i razgovaranja s nepostojećim osobama...) natjera ga da se uplete u bizarni slučaj ubojstva s policijskim pištoljem.

I onda počinje nevjerojatni show.

Krvavo, duhovito, sentimentalno, inteligentno; stil je i dalje nenadjebiv, kamera savršena, glazba izvrsna... Moderna HK kriminalistička drama ostaje jednom od najprimamljivijih filmskih niša današnjice. A To i Ka-Fai? I dalje genijalci.

Apokaliptični Rusi.

Apokalipitična djeca

Pisac Viktor želi doći do svoje kćeri Ire, ali da bi to učinio, mora otići u 'Zonu', u područje kojim vladaju mutanti, tzv. Mokrytsy ('mokri ljudi'), stvoreni nakon dva tjedna neprestane kiše i infracrvenog zračenja. U 'Zoni' je formirana UN-ova komisija za rješavanje problema/statusa mutanata, budući da ih ljudi, iz straha od zaraze, smatraju prijetnjom, iako znaju da njihova etika ne odobrava nasilje. Djeca su im se potpuno priklonila, te razmišljaju kao odrasle osobe (okrutnost i bezosjećajnost djece slična je onoj u 'Village Of The Damned'), a situacija se zakomplicira kad se postavi pitanje kemijskog rata za uništenje mutanata...



Čovječanstvo će uvijek uništiti ono što ne razumije i ono čega se boji, makar to i ne bilo pravedno – to znamo oduvijek, a ovo djelo ponovo nas podsjeća na tu činjenicu. Kao što nas podsjeća i na distancu između roditelja i djece, stvorenu u suvremenom masmedijskom svijetu.

Crvenkasta fotografija, neprestana kiša i pozadinska glazba podebljavaju apokaliptičnu atmosferu, osjećaj beznađa i melankolije, a neću ni spominjati da je gluma apsolutno briljantna. Posljednji put sam imao isti osjećaj kada sam gledao 'Stalker'. Rusi jednostavno znaju napraviti nešto ovako atmosferično i jednostavno... tužno. Remek-djelo.

Zombiji, gayiš metalci, monstruozne fudbe, gole plavuše s natapiranom kosom u slow motionu pod tušem i rednek šerif s rejbanicama – veeeeliki spomenik 80's čizu!

Plavuša koja se s odrezanom rukom gladi po licu i pjevuši 'I wanna hold your hand' i 'hard rockeri' koji izgledaju kao karikature iz vremenske kapsule osamdesetih, a sviraju 50's rock and roll i disco pop – prvih pet minuta ovog filma ulazi u povijest. Kakav je tek onda ostatak?

Ako te voljeli 'Rock 'n' Roll Nightmare', voljet ćete i ostatak ovog filma, obzirom da je on puno 'odrasliji' u svom ludilu, s goreom i nadrealizmom dostojnim najluđih B-eksperimenata zlatnog doba žanra. Priča je to o metalcima koji odlaze svirati u američku selendru, gdje ih proganjaju lokalne konzervativne vlasti, banda redneka koja mrzi svetogrdne smrdljive rokere. No, naši rockeri s vremenom skuže da ih je zapravo ugostio Hitler sa svojom obitelji psihopata, a onda se pretvore i u zombije. Da, dobro ste pročitali.

Ejzit rokenrolsploatacija i redneksploatacija u jednom pakovanju, u kojem dolaze i jednooki patuljak, metalci na skejtovima, 95-godišnji Hitler koji ševi dok ga gledaju patuljak i mutant te psiho mama kanibal s dlakavim licem. A kad svi postanu zombiji... e onda tek počinje pravi tulum – naci zombi patuljak jaši kravu i pokušava je pojesti, mutant jede samog sebe (s malo soli), a jedna odrezana glava poput štafete odlazi od scene do scene, ne bi li postala i igračkom male curice.

Neopisivo, briljantno, nedostižno i apsoštrumpfno genijalno, uglavnom.

Povratak starog prijatelja iz djetinjstva!

Dvadeset godina nakon posljednjeg afganistanskog pothvata, Rambo je u Tajlandu. Ribari, lovi kobre za lokalnu turističku atrakciju, kuje propelere za svoj starinski brodić, živi mirno i u korelaciji s predivnom prirodom. U susjednoj Burmi stvari nisu tako idilične jer generali obogaćeni proizvodnjom amfetamina brutalno teroriziraju seljane usput im regrutirajući djecu. Rambo uz pomoć šačice plaćenika kreće osloboditi zarobljene te zlostavljane mirovnjake i liječnike dobre volje iz vojnog logora brutalnog burmanskog generala.

Gledati Ramba u kinu nakon dvadeset godina emotivan je doživljaj i nemoguće je zatomiti nostalgične uspomene na neka druga vremena. Kino tehnologija je uvelike napredovala pa je akcijada krcatija nego ikad izvrsnim specijalnim efektima i prigodnom zvučnom kulisom, a premještanje vrpci je svedeno na mikro sekundu, za razliku od nekad kad je to operateru bila najveća noćna mora, a rupe su znale trajati i po nekoliko sekundi uz neizbježno ritualno negodovanje i fućkanje gledatelja. Bez obzira na napretke Rambo je i dalje onaj stari, medvjeđe čeličan, frustriran svijetom bez vjere u bolje sutra. Već spomenuta akcijada je usitinu najbolja do sad, puna krvi, odsječenih udova i brutalno realno dočarava moć i snagu metaka, minobacačkih granata i čitavog arsenala hladnog oružja. Nas trojica smo se u praznom kinu i te kako dobro zabavili i u mirovinu ispratili jednog od velikih filmskih heroja. Sa žaljenjem možemo konstatirati - bilo je časno živjeti s Rambom!


Trailer

Klasik.

Naravno da u filmu s ovako postavljenim kartama ništa ne može poći po krivu – jedni od najboljih scenarista svih vremena, braća Schrader za pisaćom mašinom; ikone Robert Mitchum i Ken Takakura pred kamerom te Sydney Pollack u redateljskom stolcu. Ovako se to nekad radilo – prvi put kada je Japan postao 'fešnabl' na Zapadu, dovoljno zanimljiv i egzotičan za prodati američkoj publici, davne 1974. godine.

Mitchum je Harry Kilmer koji u Japanu spašava otetu kćer američkog trgovca oružjem, uplevši se u rat protiv jakuza – što, pogađate, baš i nije najbolja ideja, ako se želiš držati podalje ozbiljnih problema.

'The Yakuza' je bio prvi američki film koji je vjerno prikazao japansku kulturu (zahvaljujući predanom japanofilu Leonardu Schraderu, naravno), ujedno i prvi koji je nakon samurajske manije s Kurosawinim izvozom otvorio vrata nove Pandorine kutije, predstavivši zapadnjacima gangstere tetoviranih leđa.

Estetika ovog filma je posebna priča – holivudska studijska upicanjenost na fascinantan način susreće fukasakuovski realizam surovih tokijskih ulica sedamdesetih. Sa svim potrebnim detaljima za jednu ovakvu, brzinsku 'školu' 'japanologije' – mangama, kendom, neonom, pachinkom, rezanjem udova katanom...

Najjednostavnije rečeno – takve više ne snimaju.

Zombiji vladaju svijetom – ima li spasa?

Mark L. Lester svima vam je poznat kao redatelj nekih od najboljih filmova svih vremena, poput 'Commanda', 'Class Of 1984', 'Class Of 1999' i 'Showdown In Little Tokyo'.

Čime se bavi svih ovih godina otkada je nestao s vrhova polica videoteka? Pa, osim što je režirao nezaboravnog 'Pterodactyla', režira i producira za svoju velebnu B-firmu American World Pictures, dom suvremene eksploatacije, naslova kao što su 'Lost Colony', 'Yeti', 'Grizzly Park'...

'Zombie Wars' režirao je David A. Prior upravo za AWP, što je podatak koji pratiteljima STV/B-scene govori gotovo sve o njemu. Ili, detaljnije – urnebesno govno snimljeno za urnebesno malo novca. Besmislen i uvredljivo stupidan, ali i neodoljivo zabavan u svojoj gluposti, u isto vrijeme.

Prava pravcata zombiesploatacija, kakve se sedamdesetih ne bi postidjeli D'Amato i Franco, u novom mileniju dobiva novo lice – 'Zombie Wars' tako je saga o svijetu kojem su zavladali zombiji (da, još jedna), a ljudi, zarobljeni u logore, pretvoreni su u njihove robove i hranu, dok se dio ljudske rase odmetnuo u pokret otpora. No, nije sve kao što se čini na prvi pogled...

Malo postapokaliptične DV estetike s krajnje besmislenim scenarijem, puno stravične glume i još stravičnijih dijaloga, pokoje šamaranje otkinutom rukom, dekapitacija, prebiranje po crijevima, hrpa odrezanih udova... Pravi gorefest, na trenutke, rijetke i bizarne, ali upečatljive. Sve po pravilima, dakle. Uključujući i fajtericu s katanom!

Ang Lee bacio je novu bombu na Aziju i Ameriku!

Pa nakon što je skroz ogrezao u Hollywood, nakon katastrofe zvane 'Hulk' i slavnih gay kauboja konačno se vraća azijskim korijenima te snima film na mandarinskom (s uletima kantoneškog, japanskog i engleskog – za svakog ponešto), s kineskim glumcima i s namjerom iritiranja kineske cenzure, koliko i japanske desnice, tek tako, usput.

Priča je to o Šangaju za vrijeme Drugog svjetskog rata i ženi (prelijepa i odlična Wei Tang) koja za potrebe pokreta otpora započinje aferu s političkim moćnikom kolaboracionističkih snaga (uvijek odlični Tony Leung) – 'Lust, Caution' je tako u isto vrijeme i povijesni film, i karakterna drama i špijunski triler, zapravo pravi erotski triler, sa scenama eksplicitnog, nasilnog seksa. I čistog nasilja, poput krvavog, uznemirujućeg i briljantno snimljenog klanja britvom.

Ang Lee je fantastično obavio posao, glumci su fenomenalni, rekonstrukcija ere impresivna, ali sve bi bilo ipak puno bolje da tih 157 minuta nije tako strogo podijeljeno na spoooro zagrijavanje i točku usijanja u kojoj žestoki seks simbolizira karakterne promjene. I da ne traje baš 157 minuta...

Još jedan zaboravljeni bizarluk...

Ovaj puta iz također zlatnih 70-ih (1971) i ovaj puta horror i to sa kvazi hippy satanistima kao negativcima (očigledno izrabljivanje tada "popularnog" Mansona i njegovog kulta) koji teroriziraju zabačeno seoce. Nakon što nadrogiraju lokalnog starca, ljuti unuk odluči ih zaraziti bjesnoćom. Krajnje sulud potez klinca nesvjesnog posljedica inficira bandu virusom bjesnoće pa ekipa pomahnita i laća se hladnog oružja a jedna njihova zaražena radodajka raširi bjesnoću i među lokalnim građevincima koji slineći uokolo također kreću u mahnitanje...

Lako zaboravljiv i krajnje stupidan celulodni moronluk prvenstveno zbog apsolutno nevjerojatno glupog scenarija koji likove tretira kao totalno nezainteresirane morone koji, unatoč činjenici da luđaci ubijaju, siluju, drogiraju djedicu i rade slične opačine, ne poduzimaju praktično ništa a kamoli da netko pozove policiju. Dok ne bude kasno i ne dođe finale kad kreće sijevanje sjekirica, mačeva, mačeta i ostalih oštrih alatki i kad konačno možemo zapjevati "to je vrijedilo čekati" :) . Da ne kompliciram - čistokrvni drive-in grindhouse trash koji izgleda kao da ga je radio Don Dohler na steroidima. Ali nije - autor mu je danas već ocvali djedica David E. Durston (na steroidima ili ne - ne znam) koji je sa ovim svojim čedom imao tonu problema u distribuciji - od X certifikata koji je zaradio zbog, za 1971. dosta kontroverznih scena nasilja (prvi film kojemu su prišili X samo zbog nasilja), do cenzuriranja od strane samih operatera u kinu za vrijeme prikazivanja te promjene naziva (u originalu "Phobia") radi sparivanja sa filmom "I Eat Your Skin" i pokušaja bolje prodaje.

No "Grindhouse Releasing" je, eto po prvi puta izbacio kompletnu uncut verziju na dodacima nakrcanom DVD izdanju. Slava Staloneu junioru!!! Audio komentar, ćaskanje sa redateljem i glumcima uz koktel na trijemu njegove vile, iz svih verzija izbačene scene, blopperi, skriveni dodaci, raritetni snimak poznate plesne točke glavne zvijezde filma Indijca Bhaskara (inače u Indiji popularnog glumca i plesača koji je, kako je naglašeno u njegovoj biografiji na DVD-u, imao priliku nastupati i za Tita! :) ) a sve se to bira menijima koji spadaju u vrh najluđih koje sam do sada vidio... I alternativni kraj koji je u stvari i jedini kraj jer film zapravo nema apsolutno nikakav kraj tj. naprasno završava apsolutno debilnom lajnom doktora (inače, redateljev cameo). "Cap" i ide špica! Ali pravi kraj završava film kako i dolikuje - uz obavezan kliše rasplet :)

Nije toliko traljavo kao slični jeftikaneri 70-ih niti jeftino kao spomenuti Dohlerovi skoro-pa-bezbudžetni SF/horrorci, ali bliže je lošem nego dobrom. Da su gluma i scenarij dobri kao (pazi stih! :) ) prilično intrigantan score i solidan gore, 'ej gdje bi mu bio kraj...