|
'The Star Wars Holiday Special' (1978) |
|
Autor: Arminio
|
|
21.03.2005 |
'Da imam vremena i macolu pronašao bih sve kopije i razbio ih u parčiće!'
- George Lucas, na pitanje što misli o Star Wars Holiday Specialu.
Prema svemu što sam čuo o i pročitao o ovome na Internetu, očekivao sam živi užas.
I moram priznati da je ovo u potpunosti opravdalo svoju reputaciju - zapravo, čak je i nadišlo, jer, ovo je gore od gorega - ovo je neviđeno grozno, očajno, katatrofalno, moronski, bolesno, suludo... ma evo gubim inspiraciju u izboru pravog izraza...
Jer ovako nešto ne može zamisliti normalan um. Zapravo, ako je ovo
parodija, definitivno je remek-djelo sprdačine sa klasikom - no na
žalost, koliko je poznato, čini se da nije parodija već pravi
'holiday special' snimljen sa savršeno ozbiljnim namjerama! Stvarno mi
nije jasno kako je originalna postava pristala glumiti u ovome - jer
svi su tu: Mark Hamill, Harrison Ford, Carrie Fisher... čak i C3PO, R2D2 pa i James
Earl Jones koji daje glas Vaderu i izgovara neke od najdebilnijih rečenica u
povijesti Star Warsa - poput 'Želim da pronađete i identificirate
pobunjenike makar to značilo pretražiti svako kućanstvo u sustavu!' |oD
Emitirano na TV-u davne 1978., epska je ovo priča o wookievskom prazniku
'Life Day' (očigledno varijanta Božića) na koji Chewbacca 'kasni' jer
je zapeo sa Hanom Solom negdje u bespućima svemira gdje se upravo
pokušavaju probiti pokraj imperijskih trupa. A dok se oni ne pojave (narednih sat vremena), mi ćemo gledati kako Chewbaccu željno očekuje njegova obitelj: žena Malla,
sin Lumpy i tata Itchy koji vrijeme ubijaju na razne načine te doživljavaju razne zgode i nezgode ili (uglavnom) jednostavno ne rade ništa.
 
Ukratko, počinje
tortura u kojoj slušamo razgovore na wookievskom bez titla, gledamo
trominutnu (a čini se kao da traje satima!) cirkusku hologramsku točku
kojom se zabavlja Lumpy, pratimo kako Malla kuha
uz neopisivo debilni
TV kuharski show koji gleda u kuhinji, upoznajemo
usiljeno-duhovitog-a-zapravo-kronično-neduhovitog švercera, prijatelja
obitelji, koji im dolazi čestitati 'Dan života' donijevši im darove,
pratimo starog pokvarenjaka Itchya koji se opušta uz neku 'virtual
reality' napravu a'la hauba za kosu pomoću koje uživa u virtualnom
napaljivanju s Diahan Carroll (jedna od guest starova) koja se umjesto
u sex pretvara u ljigavi song-spot ... i tako to traje i traje i traje dok ne
dođu vojnici Imperije pogledati ima li kakvih pobunjenika kod njih. Pa
onda gledamo kako pretražuju kuću i kako zapovjednik, dok drugi traže,
krati vrijeme gledajući hologramski nastup The Jefferson Starship,
lupkajući uz ritam (!), a Lumpy potajice gleda crtić o pobunjeničkim junacima - Skywalkeru, Lei, Hanu Solou, svom ocu... (relativno zanimljivi segment cijele nebuloze u kojem se prvi puta
pojavljuje lik Boba Fetta).
 
No to nije ništa u usporedbi sa onim što
slijedi na wookievskom TV programu: emisija 'Life on Tatooine' gdje
Beatrice Arthur, poznata kao Dorothy iz serije 'The Golden Girls', a ovdje
u ulozi vlasnice poznatog tatooinskog bara iz prvog filma, izvodi
očajan song plešući redom sa svim gostima-čudovištima te uz povik
'Folow me' formira se vlakić i svi plešu oko stolova! Nakon ovog sam
pomislio da spavam, ali uštipnuvši se, shvatih da sam budan...
Ali najgore tek dolazi, jer ono što se zbiva u posljednjih pola sata,
neusporedivo je u stupidnosti sa bilo čime navedenim i viđenim u
prethodnim minutama - a slijedi OVO (oni slabijih živaca neka prestanu
čitati - ne odgovaram za posljedice):
Han Solo i Chewbacca se vraćaju i sređuju stražara koji ih je čekao.
Potom ide srcedrapateljna scena grljenja svih sa svima i razmjena
čeznutljivih pogleda između Hana Sola i čupavaca (uz komentar 'Vi ste
mi kao obitelj', samo što svi ne puste suzu - a i ja bogme! 8oD ) te
dugi napaljeni pogledi izmedju Chewbacce i Malle (svaki čas imaš dojam
da će se... :) ), čestitanje riječima 'Happy Life Day and may the force be
with you' te neizrecivo stupidno zamišljen obred slavlja u kojem
Wookiji, obučeni u crvene haljetke, hodaju kroz svemir (!?!) prema nekom
svjetlu gdje ih čekaju R2D2 i C3P0 uz obilje čestitanja.
I kad već
mislite da ne može biti gore, pojavljuju se Han Solo, Skywalker (sa
vrlo čudnom frizurom, valjda perikom koja pokriva ožiljke od prometne
nesreće koju je imao u to vrijeme) i Leia koja održi nevjerojatno
ljigav govor uz totalno napušeni izgled (Carrie Fisher je u to vrijeme stvarno imala
problema s drogama - ali, zar je moguće da je nisu 'detoksinirali' prije snimanja? Ili je to gluma?!?) - ali ni to nije
sve - jer Lea započinje pjesmu 'We celebrate a day of peace...' koja se sastoji od neopisivo ljigavih stihova nakalemljenih na
Williamsovu glavnu Star Wars temu! Pa kreće kolaž isječaka iz prvog filma koji prestavlja Chewbaccin sjetni flashback...
 
A šlag na torti je reklama koja iznenada prekida ovu završnu scenu -
reklama za Star Wars figurice i igračke od kojih je jedna i model Zvijezde smrti koji čak sadrži i bizarnu prostoriju za
gnječenje smeća, a što se posebno naglašava kao glavni 'feature' |oD ...
Apsolutno za ostati bez teksta, daha, živaca, mozga...
A kad krene špica i shvatite da je na ovome radilo 5 scenarista, to vas definitivno mora dotući.
Naravno, Lucas se nigdje ne spominje i navodno s ovim nema ništa
(čak je, priča se, bezuspješno pokušao doći do mastera i otkupiti ih
kako se nigdje i nikad više ovo čudo ne bi prikazalo) - iako kruže
informacije da je osnova priče njegova... Takodjer navodno, surađivao
je na animiranom segmentu koji je rađen za nešto drugo pa je tu naknadno
uvaljen.
Ipak, kopija koju sam odgledao, na kraju, kao dodatke, sadrži originalne trailere za
originalni 'Star Wars' iz 1977 - dok se još nije zvao ni 'New Hope' niti je imao
uvodni tekst, te teaser i trailere za 'Imperija uzvraća udarac' - a to me malo vratilo u normalu...
Dakle George, pridružujem se tvojoj izjavi iz uvoda. Ali, moram te razočarati - još uvijek bih radije pogledao ovu nebulozu nego neku od tvojih
poboljšanih-proširenih-CGI-popravljenih-sa-izmjenjenim-glumcima-modificiranih verzija originalne trilogije...
E pa sretan vam 'Life Day' i neka sila bude s vama! |
|
|
Autor: Velimir
|
|
18.03.2005 |
 Jedan od poznatijih naslova nastalih u zlatnom dobu nunsploitationa, 1978. godine, gdje drugdje nego u – Italiji. Giulio Berruti potpisuje priču o poludjeloj opatici koja navučena morfij muči i ubija bolesnike u bolnici, mentalno ugnjetava zvoju sisatu lezbijsku ljubavnicu i gazi umjetno zubalo nevine starice.
A glumi ju - Anita Ekberg! Legendarnoj ljubavnici Howarda Hughesa i zvijezdi filma 'La dolce vita' Federica Fellinija pridružuje se i Joe Dallesandro, Warholov miljenik, u ulozi liječnika.
Ima golotinje, ali začudo ne i seksa, nije kao prosječni suludi japanski nunsploitation, a čak nema ni previše gorea. Neki bi rekli i da je u određenim dijelovima pomalo dosadnjikav, ali ako ste fan žanra, onda je ovo temeljna lektira. Iako ima i boljih...
  |
|
|
‘The Professionals’ (1966.) |
|
Autor: Marko
|
|
17.03.2005 |
Jedan od onih westerna nakon kojih na satu Prirode i društva ne crtaš hranidbeni lanac u biljnoj zajednici visokih trava već kauboje, meksikance, dinamit i puno konja, a sve to u ogromnom kanjonu pa moraš Moj dnevnik odnijeti roditeljima na potpis s primjedbom da si nepažljiv i da ne slušaš na nastavi pa dobiješ tjedan dana zabrane gledanja tv-a.
 
Četvorica izabranih plaćenika kreće u misiju spašavanja otete supruge bogatog tekšašanina Granta koju je oteo meksički revolucionar Raza. Svaki od plaćenika ima svoj talent – Lee Marvin je organizator i strateg, Burt Lancaster je meštar od dinamita, Robert Ryan je ekspert za konje i Woody Strode je majstor luka i strijela. Četvorica junaka kroz putovanje lamentiraju o meksičkoj revoluciji, duhovnosti, bogatstvu i rasnoj diskriminaciji, a vrhunac po obavljenoj misiji čini zajedničko saznanje da ljubav ne poznaje granice, četvorne metre ranča niti količinu zlatnih poluga u sefu. Likove i pejzaže kao da je vizualizirao Jean Moebius Giraud, a u vrhunskoj glumačkoj postavi svakako vrijedi istaknuti i Jack Palancea koji je savršeno utjelovio dosljednog revolucionara Razu s velikim fetišem skupljanja vlastitih potjernica i Claudiu Cardinale u ulozi gđe Grant. |
|
|
'Giants And Toys' (1958.) |
|
Autor: Velimir
|
|
15.03.2005 |
 Ne mogu vjerovati da je ovo snimljeno 1958. godine (i to ne samo zbog sjajne kolor fotografije) – odlična, ludo zabavna i jako pametna satira legendarnog Yasuze Masumure (autor jako dobrih klasika 'Blind Beast' i 'Manji) govori o sukobu dvije velike kompanije za proizvodnju karamela i njihovim tehnikama pridobijanja javnosti na svoju stranu.
Propadanje pojedinca, fizičko (dani nespavanja i konačna bolest), psihičko (potpuni gubitak morala) i obiteljsko (nedolazak kući supruzi zbog mahnitog rintanja u uredu), prikazano je kao opaka šamarčina cijelom društvu, poslijeratnom, gramzivom turbo-kapitalističkom Japanu.
S jasnim naglaskom i na sukobu starog i novog, najbolje oslikanom scenom u kojoj simpatični stari direktor zaziva bushido i suosjećanje za nesreću koja se dogodila konkurenciji, a mladi ga pojede jednostavnim argumentima: u utrci za kapitalom i apsolutnim profitom, nema emocija, a prodaja je sve! Humor, sjajna gluma, originalne ideje - kud ćeš bolje!
  |
|
|
Autor: Velimir
|
|
13.03.2005 |
 Netko je oteo, silovao, brutalno mučio i još brutalnije ubio kćerkicu bivšeg gangstera – pitanje je 'tko?' i je li u svom osvetničkom pohodu kroz skupinu osumnjičenih, kojeg provodi s prijateljem (inače učiteljem matematike), ex-jakuza uhvatio pravu osobu? Ili je prava osoba zapravo više njih, tj. tko je tu tko i kako će na kraju sve to skupa završiti?
Nevjerojatno moćan, brutalan i pametan, a tako prokleto jednostavan film, psihologija osvete i jedan od dva filma o osveti koja je genijalac Kiyoshi Kurosawa (autor bisera kao što su 'Cure', 'Charisma', 'Kairo', 'Doppelganger'...) snimao u isto vrijeme (drugi je jednako genijalni 'Eyes Of The Spider’).
Scenarij je pisao Hiroshi Takahashi (‘Ringu’), a dodamo li da i ovdje (kao i u 'Eyes Of The Spider') glumi bog&batina Sho Aikawa, možemo završiti s uvjeravanjem da je ovo apsolutno esencijalno gledanje.
  |
|
|
Autor: Marko
|
|
12.03.2005 |
Nikakav minus i plus. Pokoji Amer, niti jedan Rus. Veliko srce hiperaktivne Mieko i Hotel Hibiskus.
 
Hotel Hibiscus je dojmljiva drama o spoznaji, prevrtljivosti i nepredvidljivosti života ispričana kroz jedno ljeto u Okinawi.
Kroz priču nas vodi mala Mieko, hiperaktivna i zvrkasta curica kojoj je majka vlasnica propalog Hotela Hibiskus. Za život svoje "internacionalne" obitelji majka zarađuje prodajući svoje tijelo američkim vojnicima iz obližnje vojne baze. Obitelj čini sin s ambicijom postati profesionalni boksač koji je plod dugotrajnijeg pružanja usluga afroameričkom marincu, kćerka "izgubljenog" oca amerikanca kojeg ona i majka odlučuju potražiti, mala Mieko, čiji je otac vlasnik bilijar-kluba u sklopu kojeg se nalazi i hotel, baka kojoj je dnevna zanimacija hraniti kozu svezanu na ulazu u hotel, pridruženi član je jedini stanar hotela, nevjerovatno simpatičan hipi-mladac koji jako malo priča i samo oponaša sve što radi obitelj, a u Miekinoj sobi boravi i poklonjeni gecko koji tamani hotelske žohare. Iako siromašni sve što rade, rade zajedno i pritom se nevjerovatno zabavljaju, organiziraju proslavu godišnjice hotela s dodjelom nagrada, večere su im pravo slavlje jela i pića, zabave i pjevanja, a i pranje rublja pretvore u zajebantski plesni nastup s prdenjem u dječjem bazenu punom pjene.
Mieko za ljetnu školsku zadaću preko praznika mora raditi zabilješke o svemu novom što nauči. I kreće u potragu za mitskim bićem Kijimunom kojim je osjednuta i upoznaje život van svoje obitelji - ženu koja uginule mačke u vrećicama vješa po drvu ispred svoje zabačene kućice kako bi im duša lakše stigla do neba, starca-pustinjaka koji svirkom doziva Kijimuna, a Mieko ga prdenjem tjera, a usput upozna i svoju davno preminulu ujnu s kojom se zajedno ljulja u noći Svih svetih. Predivna fotografija i fenomenalna gluma su razlog više za preporučiti ovu divnu, na momente jako duhovitu dramu o odrastanju, tradiciji, duhovnosti i mašti. |
|
|
'My Best Friend's Birthday' (1987.) |
|
Autor: Velimir
|
|
09.03.2005 |
 Prvi film Quentina Tarantina, filmić kojeg je snimio prije 'Reservoir Dogsa', a čiji je veći dio stradao u požaru. Spašene su samo 34 minute (od snimljenih 69), koje pokazuju da je već 1987. godine majstor znao svoj posao, kao i to da mu je već u startu tehnika dopadljivosti bila ista – nakrcati film suludom spikom, tonom sajnfeldovskih dijaloga i posvetama svojim celuloidnim idolima (zidovi obljepljeni filmskim plakatima, blesava kung fu šora kao posveta John Holmes aka Johnny Wadd pornjavi...).
Prijatelj koji 'slavi rođendan' zove se Craig Hamann (glavni lik Mickey Butnett), a koji je s Tarantinom napisao scenarij. Obojica solidno glume (film je nastao u razdoblju od 1984. do 1987., kad je Tarantino pohađao satove glume), a ovo je i idealna prilika da vidite Quentina kako s ogromnom naušnicom i fudbalerkom šmrče koku u eteru radio postaje i filozofira o Elvisu ('kad bih morao morao pojebati frajera, mislim 'morao' u smislu da mi život ovisi o tome, pojebao bih Elvisa').
'My Best Friend's Birthday' raritet je čije 34 minute kruže na ofucanom VHS-u, ali ako volite Tarantina, nemojte ni pomišljati ne pokušavati ga nabaviti...
  |
|
|
Autor: Velimir
|
|
09.03.2005 |
Prvi dugometražni film Hiroshija Teshigahare, genijalca proslavljenog po razvikanijim remek-djelima kao što su ‘Woman In The Dunes’ iz 1964. i ‘Face Of Another’ iz 1966. (pisali smo o njemu u ‘Žitom titlu’, zavirite pod freakove!), jako dobra i vizualno jako lijepa satira o gradu duhova pokvarenih duša, rudarima te ocu i sinu u potrazi za poslom i boljom egzistencijom... Brutala, humor i duboke životne mudrosti – pravi mali biser novovalne japanske kinematografije.
  |
|
|
'Američki ninja 2: The Confrontation' (1987.) |
|
Autor: Velimir
|
|
05.03.2005 |
 Iako sam prvi dio pogledao bezbroj puta i do danas ga već naučio napamet, nastavak sam očito pogledao samo jednom u životu, jer ga se gotovo uopće nisam sjećao. Bilo je, dakle, vrijeme za podsjetnik...
Ah, kako li je samo lijepo ponovo vidjeti Joea Armstronga i Curtisa Jacksona na istom ekranu, unatoč tome što su borbe uistinu takve da se vidi kako Dudikoff prije 'Američkog ninje' (1985.) nije imao nikakvog dodira s borilačkim vještinama.
Primitivne koreografije, loša gluma, jadna pirotehnika, al' koga briga kad je tu narko kartel na udaljenom karipskom otoku, The Lion, superkriminalac koji otima lokalnog znanstvenika i nosi najbolje Rejbanice ikada viđene (model koji tražim posljednjih deset godina) te glazba Georgea Clintona!
Ovog puta ne samo da je film nakrcan s još, još i još nindži, odjevenih i u crno i u crveno, već imamo posla sa supernindžama, genetski modificiranim nepobjedivim ubojitim živim strojevima! Nepobjedivim? Vidjet ćemo, kada im dođe dinamični duo...
  |
|
|
'Cannibal Hookers' (1987.) |
|
Autor: Velimir
|
|
04.03.2005 |
 Nema novca, nema glume, nema talenta – zapravo, u ovom je filmu sve toliko loše da je to jednostavno dirljivo.
Pravi komad eksploatacije osamdesetih, s natapiranim polugolim djevojkama snimljenim na očajan video i s potpunim neznanjem kontrole snimanja zvuka. I koječega još...
A glumci? Glumci su posebna priča. I nemoj da čujem da ovo podsjeća na Tromu, jer Troma iz minumuma izvlači maksimum, a ovaj film ne izvlači ništa, iako sam ga, što znači da je neki dio formule ipak uspio ubosti, odgledao do kraja.
Vjerojatno očekujući da se nešto dogodi, osim jednog griženja prsta i nekoliko stupidnih gore scena koje bi bolje izvelo dijete u prvom osnovne s par komada svježih jetrica i crvenom temperom.
Priču o curama (čak nisu ni pretjerano zgodne...) koje postaju žrtvama skupine ljudožderskih kurvi pa i same stanu jesti frajere pogledat ćete ako ste pravi mazohist, ali samo bi totalni psihopat dao novce za ovo.
  |
|
|
Remek-djelo Hiroshija Teshigahare ('The Pitfall', 'The Face Of Another'...), nevjerojatna i nevjerojatno dobro ispričana priča o muškarcu koji postaje 'rob' žene nastanjene u ogromnoj pustinjskoj rupi, posve slučajno, nakon dana provedenog u istraživanju kukaca zatrpanih u dinama.
