Špageti 'Pobješnjeli Max'

Pustinjski lešinari i Alien, glavni antijunak

Nakon što je 'Mad Max 2' planetarno rasturio boxoffice i postao jedan od najslavnijih nastavaka, krenulo je i s poplavom njegovih klonova i replika. 'Exterminators...' slovi za jedan od najboljih naslova koji su se više ili manje oslonili na uspješan australski predložak, a dolazi, otkud bi drugdje nego iz Italije što znači da zabave ne nedostaje. Ovaj opskurni VHS rip počinje tako što pratimo dva prometna murjaka u službenoj, prašnjavoj odrtini kako patroliraju pustim autoputom budućnosti dok komentiraju prošlost. Fini početak za devedeset minuta preloše engleske sinhronizacije, pretjerivanja ko u priči, standardno loše glume, bedastih zapleta i još bedastijih preokreta... Ideja svijeta budućnosti u kojem malobrojni preživjeli ratuju za vodu nakon totalnog uništenja ozonskog omotača učestalim nuklearnim ratovima je, složit ćemo se, briljantna, a također impresionira ideja da klinac (ripof malog s bumerangom iz Drumskog razbojnika) posjeduje biomehaničku ruku kojom eksplozivno i savršeno precizno može ubijati bacanjem čak i omanjeg kamenčića. Plejada likova je baš ko iz crtića, a pustinjska lokacija dodatno popravlja dojam. Pohvale za velik trud uz očito niski budžet jer ovakve iskopine čine arheologiju drugačije kinematografije uzbudljivom i zabavnom avanturom.

Emocionalna bomba.
Melankolično i kirurški precizno Pen-ek Ratanaruang ponovno otkriva ljubav secirajući tjelesa utopljena u kolotečini svakodnevice i strpljivo, iz scene u scenu budi pokopane emocije. Ovog puta ne treba eksterijere da bi potencirao eskapizam već savršeno koristi jet-leg u kombinaciji sa komorno-sterilnim hotelom kako bi zaronio duboko u svoje protagoniste - par usred bračne krize i eruptivno oslobodio sve što u protekle dvije godine šutke pokapaju u sebi, a kao okidač mu savršeno posluži vrckasta Ploy koja se možda sasvim slučajno nađe u njihovom životu.
Osobni favorit među redateljima je ponovno rasturio i zacementirao poziciju genija čiji svaki film napravi nešto neopisivo, probudi nešto duboko i zavlači se pod kožu non-stop prematajući scene pred očima. Nešto kao emocionalna masaža koja uz sav onaj opuštajući osjećaj ugode proizvede i nešto mutno, duboko i neugodno. Ne treba ni spominjati da je gospodin Riddim ponovno odradio maestralni posao savršeno pogođenom zvučnom kulisom, a gospodin Chamnivikaipong fotografijom izuzetno demonstrirao koliko se inspirira gospodinom Doyleom. Šećer dolazi na kraju, kinematografija ima novu glumačku megazvijezdu u usponu, mladu Apinya Sakuljaroensuk koju će izuzetna uloga Ploy lansirati u zvjezdanu orbitu. Gospodine Ratanaruang, duuuboki naklon.

Nepravedno zaboravljeni ejtiz klasik.
Dva dana pred završetak smjene, ekipa podvodnih rudara pronalazi potopljeni ruski brod. Brodski zapisi otkrivaju misterioznu smrt svih članova posade i još čudnije potapljanje, a pronađena votka uz alkohol sadržava i virus koji ljude mutira u ribe!
Klaustrofobični znanstveno-fantastični uradak Georgea P. 'Kobra' Cosmatosa spaja 'Bezdan' i 'Osmog putnika' uz dobru glumačku postavu (Peter Weller, Richard Crenna, Daniel Stern, Meg Foster), odličan soundtrack Jerry Goldsmitha i produkciju De Laurentiisovih Cosmatos je pokazao da zna posao, iako bi možda krajnji rezultat bio još bolji da nije toliko forsirao total kadrove "stvora". Pomalo smiješan kostim "monstruma-mutanta" uz nepotrebno pretjerivanje na kraju svakako ruši cjelokupni dojam, no ipak su i dalje vidljive prednosti čak i ne najsjajnijeg kostimiranja pred današnjim CGI eksploatiranjem! Modificirana ragbi oprema pomognuta skafanderima iz '2001. Odiseje' stvarno moćno izgledaju čak i u vidljivim uvjetima snimanja u bazenu-tanku. Ako voliš 'Split second', svidjet će ti se i 'Leviathan'.

Još jedan opskuritet zlatne ere turske kinematografije
Postoje dva turska rimejka, a dočepao sam se onog koji slovi kao mainstream, a naslov mu je 'Vahsi Kan' (Brutalni/nasilni/barbarski Kan). Cüneyt Arkin je Kan, turska inačica Ramba (valjda je Kan=John), veteran koji želi živjeti slobodno i u miru, ali lokalni nasilnici imaju drugačije planove za njega. Većinom preslik izvornika (jasno, koliko je to u gotovo bezbudžetnim uvjetima moguće) jedino ovdje Kan ima pomoćnicu koja mu polugola radi društvo dok se igraju skrivača u šumi. Iako ga nije teško pratiti bez prijevoda, apsolutno najčudniji/nejasniji element je samo otvaranje jasno implicirajući uvođenje zombija (u ripof Ramba?) u kojem se prikazuje livada puna ležećih osoba koje se najednom bude i postaju agresivne, no na žalost, ovdje sve vezano uz zombije i prestaje, obzirom svi ubrzo izginu.
Akcione skevence su baš u najboljoj Arkinovoj maniri pune pretjerivanja i nadmoći pojedinca nad brojnijim i naoružanijim protivnikom, a jedenje kornjača ili sirovih zmija bizarlukom fino popunjuju sekvence bez borbi, a za svaki slučaj je tu i toples kupanje Kanove pomoćnice, da se nađe. No ne bi Turci bili oni pravi da nema onog najboljeg - stripovskog nadrealizma, a ovdje je on iskorišten za utjelovljenje glavnog negativca - invalida bez udova, koji invalidska kolica koristi kao detonator ekploziva posijanog po skrovištu.

U nastavku je prikačen skoro cijeli film, nažalost bez uvodne zombi scene.

Film na koji drka John Milius.

Lijepo je kad film nazovu po žanru. Tako da odmah znate na čemu ste. Stoga, nazvati 'Shoot Em Up' nešto destiliranijom varijantom 'Cranka' (kada su stil i dinamika, dvije okosnice akcije, u pitanju), ili 'Crankom' bez šarma (ili drugačijom vrstom šarma?) možda i nema smisla, obzirom da je ovo jedna malo drugačija biljka – shoot em up film, prije svega, bez ambicija da bude više toga odjednom.

Što znači, puzzla kulerskih scena pucačine i natjecanje u idejama na temu 'što sve možeš raditi dok imaš pištolj u ruci', bilo da se radi o porađanju djeteta, bilo da se 'dopisuju' neonom, bilo da skaču padobranima, bilo da je riječ o seksu s Monicom Bellucci (koja je ovdje iznimno iritantna čim zine na talijanskom).

Idealni akcijski filmovi Playstation generacije, ako se mene pita, trebaju biti jedna velika, adrenalinska vožnja bez ograničavanja, nešto poput sulude igrice same. Taman sitno ispod 90 minuta, jedan brzi zalogaj, fiks.

'Shoot Em Up' ispunjava uvjete, iako mi nikada neće biti toliko drag (eto mene opet s tom usporedbom...) koliko 'Crank' ili 'Transporter 2'. (Ali film je dobar, stvarno! Ima i nekrofilije! :) I jedno od najboljih polu-rješavanja glavnog negativca svih vremena!)

Dobar predložak za osrednju realizaciju.
Igricu sam dobio uz grafičku 2001. To je valjda bila prva originalna igrica koju sam imao. Naravno da sam je igrao i jako volio jer je bila atipično atmosferična i to u vrijeme vladavine Quakea, Unreala i Serious Sama. Nije cilj steroidno napucavati sve do čega stigneš, već pametno i tiho riješavati zadatke. Meni je recept akcionog filma jednostavan - onelineri, puno zlikovaca vođenih glavnih zlikovcem, arsenal ograničen jedino brojem metaka, globalna prijetnja u vidu aktiviranja termonuklearke jače od Tzara i cinični antijunak koji spašava stvar u nikako ne više od devedeset minuta. To je recept i to funkcionira. 'Hitman' film je na momente htio biti puno više od recepta, a uz to se trudio spojiti politički triler, akcijadu te dramu o buđenju čovjeka u istreniranom robotu. Na jednom prizemnom levelu sve to donekle i funkcionira. Ali, ali, ali... Čemu forsirati dijaloge glavnog protagonista koji bi deset puta bio karizmatičniji da šuti ili jedva ponekad izusti pokoju riječ, na kraju krajeva ne bi baš daleko dogurao da je toliko brbljav u predlošku. Ono, less is more. OK, nije da je Olyphant baš toliko loš kao što ga ne tako malobrojni fanovi igre razapinju po Forumima i slažem se da bi Statham bio pun pogodak, ali eto, šta je tu je. Moglo je još puno gore. Sigurno bi Vin Diesel bio puno gori, pogotovo otkad se po novom trudi karakterno glumiti. Posuđivanja elemenata od 'Leona' i 'Equilibriuma' se po novom zovu hommage. Sigurno ljepše zvuči nego krađa ili paljevina. Čemu Ave Maria? Ono, ok, francuska koprodukcija pa kao mi smo ipak kulturniji od lezamerikena, al brate mili, kad ne ide, ne ide. Nije da mi je žao da sam gledao, nije da je jezivo loš nego ostaje neki feeling da je mogao biti bolji. Možda bi sad ovdje trebao napisati - puno bolji, ali ipak neću. Zato jer sam volio igricu.

80's akcija iz Hong Konga? Dajte mi ju za doručak, ručak i večeru!

Nekoliko stupnjeva osvete – prvo mafijaši otmu i ubiju policajca kako bi se osvetili za ubojstva i uhićenja njihovih članova, a potom prijatelj otetog i ubijenog policajca kreće u osvetu svog prijatelja.

Zapravo, ovo je akcijska komedija s naglaskom na dramu, koja na klasični HK način skače s tragedije i nasilja na scene poput pranja zubi četkicom koja je netom prije izvađena iz WC školjke. S time da je, kažem, naglasak ipak malo više na drami, i to ne pretjerano moćno izvedenoj drami, zbog čega je konačan dojam ipak nešto slabiji od početnog entuzijazma stavljanja filma u plejer.

U svakom slučaju, klasični HK koktel u kojem glavni junak, policajac Kwok (nitko drugi do li Andy Lau), osvećuje prijatelja, ali upada u zapetljanu mrežu undercover operacije,  uz pomoć ženskog doušnika (doušnikinje?), ujedno i džankija.

Eh da, za kraj sam ostavio najvažniju informaciju – scenarij ovog filma napisao je: Wong Kar Wai!

Nevjerovatno apsurdno filmsko ostvarenje.
Konceptom sličan 'Turskom Star Treku' u kojem se postojeće domaće (slapstick) filmske ikone eksploatiraju u "preradi" poznatog američkog blokbaster hita. 'The Tramps' su brazilska ekipa komedijaša koju Luke Skywalker i Chewbacca mole za pomoć u zvjezdanom sukobu sa zlom Imperijom. Trampsi prihvate, jer na Zemlji imaju previše problema, što zbog dugova, što zbog pretjeranih seksualnih aktivnosti pa se uz zvuke dobrog brazilskog funka ukrcaju na presmiješni svemirski brod i krenu u svemirsku avanturu.

Sve što se od tog trenutka desi je apsurdno do te mjere da jedini logičan razlog čemu sve to leži u činjenici kako su autori konzumirali sve dostupne droge i to u nemalim količinama - kostimi su u klasi onih iz 'Turskih Star Warsa' iako nebuloznim masovkama s pregršt statista Brazilci ipak nemaju premca, Darth Vader je pristojno kostimiran kao što i dolikuje zlu svih zala tamne strane, ali je mimikama sličan klonu Rodneya i Chaplina, Obi-Wan je vrsni svirač infantilno blesavog instrumenta nalik na klavir, a kantina-bend je zvukovima bliža glasanju crijeva kod proljeva nego ikakvom suvislijem muziciranju. Nađe se ovdje još i fluorescentnih žena, ogromne tarantule, raznoraznih stvorova koje da se najjače trudiš ne bi mogao smisliti, kamoli opisati te prenevjerovatno natripana scena borbe s letećim voćem. Teško je uopće izredati sva čudesa koja se ovdje pojavljuju, ali možda ipak najnezadrživiji val čuđenja izazivaju ogromni ljudi-kokoši koji se izliježu iz velikih jaja. Svu tu začudnu i ekstravagantnu demonstraciju brazilske mašte prati dobar domaći funk i to ne u funkciji filma već više u podlozi da svira kad ga već imaju. 9$+poštarina na Ebayu. Postoje dvije verzije, jedna je lošiji VHS rip s engleskim titlovima, a druga je nešto bolji transfer bez titlova.

Kiyoshi Kurosawa i japanska mumija.

Nije čudo da se 'Loft' donedavno nigdje nije mogao iskopati s engleskim titlom, jer sve kritike koje su dolazile s ovih krajeva svijeta govorile su o tome da je riječ o najlošijem filmu Kiyoshija Kuosawe u novijoj fazi njegove karijere, zbrčkanom dvosatnom J-Hororu koji nit je dovoljno strašan da bi bio horor, nit je dovoljno moćan da bi bio još jednom hvaljenom simboličkom dramom iz njegova opusa. Drugim riječima, 'Loft' je za mnoge kritičare bio film koji izgleda kao da ga je snimio netko tko želi biti Kiyoshi Kurosawa, ali jednostavno nije sposoban dosegnuti talent svog idola.

I, je li 'Loft' uistinu grozan? Nije, ali nije ni dobar, posebno ne za Kurosawine standarde. Istina, atmosfera je i dalje tu, a početak, u kojem se mlada spisateljica pokušava nositi s nedostatkom inspiracije i neobjašnjivim iskašljavanjima crne, blatnjave smjese iz vlastitih pluća, itekako obećava. Posebno kada jednog dana susjed iskrca zamotani paket nalik na ljudsko tijelo...

No jedno krivo skretanje kasnije i čušpajz misterije, horora, halucinacije, komedije i ljubavi puca po šavovima, a 'Loft' kao da se ne može odlučiti što bi sa sobom pa ostaje kompilacijom impresivnih scena i praznog hoda. Srećom, 'Retribution' je godinu dana kasnije itekako popravio dojam, a iako postoje ozbiljne teorije da je 'Loft' zapravo horor-komedija i Kurosawina parodija na J-Horor u maniri njegova 'Doppelgangera' ili Miikeova 'One Missed Call', to ne mijenja na činjenici da sam u njemu uživao manje nego u većini njegovih drugih naslova.

Grčka tragedija po receptu HK akcije.

Sve počinje kao kineska sapunica, no nakon što naš glavni junak prekine s curom, otmu ga kriminalci s kojima krene na nasilni pohod, koji ostavlja leševe u velikim brojevima, bilo da je riječ o policiji, bilo da se radi o suparničkim bandama. No to putovanje nije nimalo veselo i duhovito kao kod, recimo, japanskog majstora tematike obični-čovjek-u-iznenadnom-kaosu Sabua, već vrlo nihilistički mračno, nasilno i prljavo.

Tragično i s gomilom pucnjave, raskomadanih leševa zgnječenih pod automobilima, trudnica naoružanih nožem, slomljenim kostima... I sve to vrijeme, priča se uspijeva ispresijecati romantikom, postavši jednim od zanimljivijih spojeva ljubavnog filma i neukroćenog akcijskog trilera.

'Love Battlefield' je, najjednostavnije rečeno, nešto poput light verzije 'Dog Bite Dog' – ne lošije, samo malkoc drugačije, a obzirom da je oba režirao isti čovjek (Pou-Soi Cheang), nije ni čudo; 'Dog Bite Dog' je došao dvije godine kasnije, kao nešto mračniji i zreliji komad nihilističkog noirea, ali i ovo svakako treba gledati.