Kao što samo ime kaže – gay verzija 'Poltergeista'
Poltergejevi
Tajanstveni zvižduk čuje se kad se muškarac naguzi, noću hitovi Boney M dopiru iz podruma, kugle za bilijar same su se posložile u obliku kurca... Sve to može značiti samo jedno – imate homoseksualne uljeze u kući! I to duhove!
Ako Troma može s pilićima, Francuzi mogu s homoseksualcima. 'Poltergay' ima briljantnu premisu: gay klub eksplodirao je 1979., nakon što je tijekom pjena partyja došlo do doticaja vode i struje. Svi posjetitelji su stradali, ali su ostali vječno zarobljeni u svom klubu kao duhovi. Desetljećima kasnije, klub je postao podrum obiteljske kuće u koju doseljava mladi par s mačkom. I tada počinju problemi...
Šteta što od takve premise cijela stvar nije izgurana nešto luđe, ali 'Poltergay' svejedno ostaje dobrom mainstream komedijom, dovoljno bizarnom da joj se daju oprostiti hit and miss vrludanja.
Nije nastavak, dakle, a priča se događa prije, za vrijeme i poslije čuvenog skoka 54 školarke pod vlak, jedne o najpoznatijih scena... pa, ne samo iz filma 'Suicide Club', već možda u cijeloj povijesti modernog japanskog pop filma. Prošlo je već pet godina od 'Suicide Circle', tko bi rekao (vrijeme leti...), a ovaj je snimljen tri godine kasnije (kada i Sonov genijalni ero guro 'Strange Circus'), 2005. godine. I potpuno je drugačiji od prethodnika.
'Noriko's Dinner Table' bavi se, dakle, fenomenom groznice samoubojstava drugačijim oružjem, ovo je prava maratonska drama, priča o kultu & krvavoj role playing prostituciji te analiza suicida kao 'nezgodnog' japanskog trenda, kao i bizarni socijalni komentar o raspadu tradicionalne japanske obitelji, s tek pokojim 'horor' trenutkom. Koji ulijeću tek u zadnjoj trećini.
U konačnici, radi se o 159 minuta odličnog emocionalnog tripa kroz moderni disfunkcionalni Japan – moglo je biti i kraće te ubrzanije u sredini, ali što je tu je. Jer, formula je manje-više dobitna: mali budžet, veliki konačni efekt. S fenomenalnim glumcima.
Veliki eksperiment, većinom uspješan – tri redatelja, jedan film, ali ne omnibus, nego prava 'igra lanca', u kojoj svaki redatelj režira jedan dio istog filma, jedne kontinuirane priče. Već je to samo sebi dovoljno za vrući interes, a tek kada znamo da su ta tri redatelja najveća imena hongkonške kinematografije – Tsui Hark, Ringo Lam i Johnnie To – onda je to razlog da se upišamo od sreće.
Nažalost, nikad nisam bio preveliki fan Tsui Harka, što se ovog puta pokazalo opravdanim, jer je čovjek toliko zbrljavio početak da vas u startu odbije šumom radnje koja se jednostavno ne da pratiti. Ne znam je li kriv scenarij pa je on samo dobio nezahvalnu ulogu da u pola sata potrpa stvari koje stanu u dva filma (nekoliko gangsterskih radnji, privatne drame, žene koje varaju muževe s policajcima...), ili je riječ o njegovom klasičnom šizofrenom modu, harkovskom fast forward pripovijedanju, ali da je kaos, kaos je.
No, ne dopustite da vas odbije zbunjujuće polijetanje – nakon pola sata Ringo Lam, kralj akcije, preuzima štafetu, ali ne ide prepoznatljivim putevima svog opusa već dostavlja savršeno smirenu i divno atmosferičnu porciju komorne krimi drame. Prava zvijezda ipak je maestro To (čija tvrtka i stoji iza cijelog projekta), a koji si je ostavio briljantnu završnicu i tako ponovo dokazao da je trenutno apsolutni broj 1 u Hong Kongu.
Stajliš do bola, poznate njuške (Simon Yam, prije svega) i jedna luda vožnja s tri različita vozača – jako dobro, ali ne i masterpis kakav je mogao biti.
Ajajaj... Jedan od onih primjeraka eksploatacije osamdesetih kad su hongkonški studiji angažirali zapadnjačke "glumce", obukli u ninja uniforme i posnimili nekoliko fajtova, a u ostatak "radnje" ubacivali segmente drugih filmova te nadosnimavali voiceovere kako bi sklopljena cjelina imala barem nekog smisla. Ovdje je filani materijal ratna priče odreda koji zarobi klinca jer je u lokalnom selu širio revolucionarne ideje i uvjeravao seljane da će on uz pomoć svojih prijatelja vrsnih u ninjuitsuu srušiti korumpiranu vlast. Iako odbija vojnicima odati tajne o nindžama, klinjo se zbliži s generalom pa s vremenom počnu prepričavati zgode s i o nindžama. U te "flashback" dijelove hongkonški majstori ubacuju presulude koreografije borbi dvaju nindža organizacija, koje obje imaju financijskih problema, jedna vođena ljubičastim nindžom je u gabuli jer je prepoštena, druga je pred bankrotom jer im je vođa, zlatni nindža prepohlepan i prenesposoban. Red vojske u šumi s klincem, red dimnih bombi i nindža sučeljavanja, red izdaje, red dimnih bombi, red napuhavanja kondoma, red dimnih bombi,... a sve povezuje epohalno loša sihnronizacija. Veliko nindža finale, sukob ljubičastog i zlatnog vođe zasigurno spada u anale drugačijeg filmskog stvaralaštva uz priručni arsenal kakav se ne vidi baš često ni u sf-ovima. Prototipni uradak škole Godfreya Hoa za koji je čak i divno ilustrirani plakat prevara jer prikazuje crnog nindžu s lukom i strijelom i pregršt akcijade s helikopterima. Nisu ludi pa da u promo materijal stave zlatnog nindžu s crnim telefonom!
Nakon što je 'Mad Max 2' planetarno rasturio boxoffice i postao jedan od najslavnijih nastavaka, krenulo je i s poplavom njegovih klonova i replika. 'Exterminators...' slovi za jedan od najboljih naslova koji su se više ili manje oslonili na uspješan australski predložak, a dolazi, otkud bi drugdje nego iz Italije što znači da zabave ne nedostaje. Ovaj opskurni VHS rip počinje tako što pratimo dva prometna murjaka u službenoj, prašnjavoj odrtini kako patroliraju pustim autoputom budućnosti dok komentiraju prošlost. Fini početak za devedeset minuta preloše engleske sinhronizacije, pretjerivanja ko u priči, standardno loše glume, bedastih zapleta i još bedastijih preokreta... Ideja svijeta budućnosti u kojem malobrojni preživjeli ratuju za vodu nakon totalnog uništenja ozonskog omotača učestalim nuklearnim ratovima je, složit ćemo se, briljantna, a također impresionira ideja da klinac (ripof malog s bumerangom iz Drumskog razbojnika) posjeduje biomehaničku ruku kojom eksplozivno i savršeno precizno može ubijati bacanjem čak i omanjeg kamenčića. Plejada likova je baš ko iz crtića, a pustinjska lokacija dodatno popravlja dojam. Pohvale za velik trud uz očito niski budžet jer ovakve iskopine čine arheologiju drugačije kinematografije uzbudljivom i zabavnom avanturom.
Melankolično i kirurški precizno Pen-ek Ratanaruang ponovno otkriva ljubav secirajući tjelesa utopljena u kolotečini svakodnevice i strpljivo, iz scene u scenu budi pokopane emocije. Ovog puta ne treba eksterijere da bi potencirao eskapizam već savršeno koristi jet-leg u kombinaciji sa komorno-sterilnim hotelom kako bi zaronio duboko u svoje protagoniste - par usred bračne krize i eruptivno oslobodio sve što u protekle dvije godine šutke pokapaju u sebi, a kao okidač mu savršeno posluži vrckasta Ploy koja se možda sasvim slučajno nađe u njihovom životu. Osobni favorit među redateljima je ponovno rasturio i zacementirao poziciju genija čiji svaki film napravi nešto neopisivo, probudi nešto duboko i zavlači se pod kožu non-stop prematajući scene pred očima. Nešto kao emocionalna masaža koja uz sav onaj opuštajući osjećaj ugode proizvede i nešto mutno, duboko i neugodno. Ne treba ni spominjati da je gospodin Riddim ponovno odradio maestralni posao savršeno pogođenom zvučnom kulisom, a gospodin Chamnivikaipong fotografijom izuzetno demonstrirao koliko se inspirira gospodinom Doyleom. Šećer dolazi na kraju, kinematografija ima novu glumačku megazvijezdu u usponu, mladu Apinya Sakuljaroensuk koju će izuzetna uloga Ploy lansirati u zvjezdanu orbitu. Gospodine Ratanaruang, duuuboki naklon.
Nepravedno zaboravljeni ejtiz klasik.
Dva dana pred završetak smjene, ekipa podvodnih rudara pronalazi potopljeni ruski brod. Brodski zapisi otkrivaju misterioznu smrt svih članova posade i još čudnije potapljanje, a pronađena votka uz alkohol sadržava i virus koji ljude mutira u ribe!
Skafanderi izvrsno izgledaju
Šaljivdžija Six-pack se zagledao
Klaustrofobični znanstveno-fantastični uradak Georgea P. 'Kobra' Cosmatosa spaja 'Bezdan' i 'Osmog putnika' uz dobru glumačku postavu (Peter Weller, Richard Crenna, Daniel Stern, Meg Foster), odličan soundtrack Jerry Goldsmitha i produkciju De Laurentiisovih Cosmatos je pokazao da zna posao, iako bi možda krajnji rezultat bio još bolji da nije toliko forsirao total kadrove "stvora". Pomalo smiješan kostim "monstruma-mutanta" uz nepotrebno pretjerivanje na kraju svakako ruši cjelokupni dojam, no ipak su i dalje vidljive prednosti čak i ne najsjajnijeg kostimiranja pred današnjim CGI eksploatiranjem! Modificirana ragbi oprema pomognuta skafanderima iz '2001. Odiseje' stvarno moćno izgledaju čak i u vidljivim uvjetima snimanja u bazenu-tanku. Ako voliš 'Split second', svidjet će ti se i 'Leviathan'.
Još jedan opskuritet zlatne ere turske kinematografije
Postoje dva turska rimejka, a dočepao sam se onog koji slovi kao mainstream, a naslov mu je 'Vahsi Kan' (Brutalni/nasilni/barbarski Kan). Cüneyt Arkin je Kan, turska inačica Ramba (valjda je Kan=John), veteran koji želi živjeti slobodno i u miru, ali lokalni nasilnici imaju drugačije planove za njega. Većinom preslik izvornika (jasno, koliko je to u gotovo bezbudžetnim uvjetima moguće) jedino ovdje Kan ima pomoćnicu koja mu polugola radi društvo dok se igraju skrivača u šumi. Iako ga nije teško pratiti bez prijevoda, apsolutno najčudniji/nejasniji element je samo otvaranje jasno implicirajući uvođenje zombija (u ripof Ramba?) u kojem se prikazuje livada puna ležećih osoba koje se najednom bude i postaju agresivne, no na žalost, ovdje sve vezano uz zombije i prestaje, obzirom svi ubrzo izginu.
Dobar highkick je premalo za uništiti Kana
Glavni negativac - invalid detonator
Akcione skevence su baš u najboljoj Arkinovoj maniri pune pretjerivanja i nadmoći pojedinca nad brojnijim i naoružanijim protivnikom, a jedenje kornjača ili sirovih zmija bizarlukom fino popunjuju sekvence bez borbi, a za svaki slučaj je tu i toples kupanje Kanove pomoćnice, da se nađe. No ne bi Turci bili oni pravi da nema onog najboljeg - stripovskog nadrealizma, a ovdje je on iskorišten za utjelovljenje glavnog negativca - invalida bez udova, koji invalidska kolica koristi kao detonator ekploziva posijanog po skrovištu.
U nastavku je prikačen skoro cijeli film, nažalost bez uvodne zombi scene.
Lijepo je kad film nazovu po žanru. Tako da odmah znate na čemu ste. Stoga, nazvati 'Shoot Em Up' nešto destiliranijom varijantom 'Cranka' (kada su stil i dinamika, dvije okosnice akcije, u pitanju), ili 'Crankom' bez šarma (ili drugačijom vrstom šarma?) možda i nema smisla, obzirom da je ovo jedna malo drugačija biljka – shoot em up film, prije svega, bez ambicija da bude više toga odjednom.
Što znači, puzzla kulerskih scena pucačine i natjecanje u idejama na temu 'što sve možeš raditi dok imaš pištolj u ruci', bilo da se radi o porađanju djeteta, bilo da se 'dopisuju' neonom, bilo da skaču padobranima, bilo da je riječ o seksu s Monicom Bellucci (koja je ovdje iznimno iritantna čim zine na talijanskom).
Idealni akcijski filmovi Playstation generacije, ako se mene pita, trebaju biti jedna velika, adrenalinska vožnja bez ograničavanja, nešto poput sulude igrice same. Taman sitno ispod 90 minuta, jedan brzi zalogaj, fiks.
'Shoot Em Up' ispunjava uvjete, iako mi nikada neće biti toliko drag (eto mene opet s tom usporedbom...) koliko 'Crank' ili 'Transporter 2'.
(Ali film je dobar, stvarno! Ima i nekrofilije! :) I jedno od najboljih polu-rješavanja glavnog negativca svih vremena!)
Dobar predložak za osrednju realizaciju.
Igricu sam dobio uz grafičku 2001. To je valjda bila prva originalna igrica koju sam imao. Naravno da sam je igrao i jako volio jer je bila atipično atmosferična i to u vrijeme vladavine Quakea, Unreala i Serious Sama. Nije cilj steroidno napucavati sve do čega stigneš, već pametno i tiho riješavati zadatke. Meni je recept akcionog filma jednostavan - onelineri, puno zlikovaca vođenih glavnih zlikovcem, arsenal ograničen jedino brojem metaka, globalna prijetnja u vidu aktiviranja termonuklearke jače od Tzara i cinični antijunak koji spašava stvar u nikako ne više od devedeset minuta. To je recept i to funkcionira. 'Hitman' film je na momente htio biti puno više od recepta, a uz to se trudio spojiti politički triler, akcijadu te dramu o buđenju čovjeka u istreniranom robotu. Na jednom prizemnom levelu sve to donekle i funkcionira. Ali, ali, ali... Čemu forsirati dijaloge glavnog protagonista koji bi deset puta bio karizmatičniji da šuti ili jedva ponekad izusti pokoju riječ, na kraju krajeva ne bi baš daleko dogurao da je toliko brbljav u predlošku. Ono, less is more. OK, nije da je Olyphant baš toliko loš kao što ga ne tako malobrojni fanovi igre razapinju po Forumima i slažem se da bi Statham bio pun pogodak, ali eto, šta je tu je. Moglo je još puno gore. Sigurno bi Vin Diesel bio puno gori, pogotovo otkad se po novom trudi karakterno glumiti. Posuđivanja elemenata od 'Leona' i 'Equilibriuma' se po novom zovu hommage. Sigurno ljepše zvuči nego krađa ili paljevina. Čemu Ave Maria? Ono, ok, francuska koprodukcija pa kao mi smo ipak kulturniji od lezamerikena, al brate mili, kad ne ide, ne ide. Nije da mi je žao da sam gledao, nije da je jezivo loš nego ostaje neki feeling da je mogao biti bolji. Možda bi sad ovdje trebao napisati - puno bolji, ali ipak neću. Zato jer sam volio igricu.
80's akcija iz Hong Konga? Dajte mi ju za doručak, ručak i večeru!
Nekoliko stupnjeva osvete – prvo mafijaši otmu i ubiju policajca kako bi se osvetili za ubojstva i uhićenja njihovih članova, a potom prijatelj otetog i ubijenog policajca kreće u osvetu svog prijatelja.
Zapravo, ovo je akcijska komedija s naglaskom na dramu, koja na klasični HK način skače s tragedije i nasilja na scene poput pranja zubi četkicom koja je netom prije izvađena iz WC školjke. S time da je, kažem, naglasak ipak malo više na drami, i to ne pretjerano moćno izvedenoj drami, zbog čega je konačan dojam ipak nešto slabiji od početnog entuzijazma stavljanja filma u plejer.
U svakom slučaju, klasični HK koktel u kojem glavni junak, policajac Kwok (nitko drugi do li Andy Lau), osvećuje prijatelja, ali upada u zapetljanu mrežu undercover operacije, uz pomoć ženskog doušnika (doušnikinje?), ujedno i džankija.
Eh da, za kraj sam ostavio najvažniju informaciju – scenarij ovog filma napisao je: Wong Kar Wai!
