Prvi film malo poznatog Dantea Tomasellia, ozbiljan je kandidat za titulu 'ultimate movie' kakvom 'časte' Argentov 'Inferno' i Fulcijev 'Beyond' (iako, po definiciji, 'Inferno' a posebno 'Beyond' ja baš ne bih svrstao u tu kategoriju). Bizaran je to horror relativno jasne fabule koja povremeno naginje u nadrealizam uz miješanje sna i jave, proslošti i sadašnjosti, nelinearne i linearne naracije nakon kojega gotovo da nemate pojma što vas je snašlo, ali znate da nije bilo ugodno...

U središtu je mladi 16-godišnjak Bobby, introvertan i čudan mladić koji je poslije smrti majke kojoj je prisustvao kao petogodišnjak, smješten u katolički internat. Jednom prilikom, dok se zabavljao daljinskim upravljanjem modelom aviona, gubi kontrolu nad avionom (očigledno vođen nekom silom) i izazove bizarnu nesreću u kojoj pogiba jedna od časnih sestara. No, to je samo početak niza još bizarnijih i šokantnijih događaja - Bobbyu se svuda počinje priviđati mrtva časna sestra, misterioze rupe u zemlji iz kojih se čuju užasni krici a slijede i nove šokantne smrti. Paralelno, Bobbyeva baka shvaća da nešto nije u redu, posebno kad i sama počinje doživljavati nadrealne situacije te pokuša izvući Bobbya iz internata no on jednostavno netragom nestaje u nizu još bizarnijih i zastrašujućih prizora...

Film definitivno ima potencijala iako je krcat amaterizmom. Odličan je potez izbor potpuno nepoznate glumačke postava (gotovo 'običnih' ljudi) pa je stoga gluma povremeno zaista loša. No, Danny Lopes koji glumi Bobbya je podnošljiv, a i Irma St. Paule kao baka - i to uglavnom zbog bizarnog izgleda i teatralne glume koja pristaje svakoj sceni u kojoj se pojavljuje. Ali, atmosfera je tako 'gusta' da se može 'nožem rezati'! Zaista, film je fantastično vođen i prepun nevjerojatno čudnih i zastrašujucih scena koje liče na mješavinu Lyncha i Argenta. Glazbu potpisuje drugi Tomaselli (sve ostaje u obitelji :)) i fenomenalno se uklapa (hipnotički tonovi prožeti jekom i kricima...).

Nekoliko scena 'izbacit' će vas sa stolca - posebno demonska časna sestra (čija maska je jedna od apsolutno najjezovitijih koje sam ikad vidio u nekom horroru - i ne, nije ni na jednoj od slika uz tekst) te prilično gadna scena sa škarama...



Na DVD-u se kao dodatak nalazi i insert iz Tomasellijevog originalnog kratkog filma istog naziva po kojem je i napravio ovu dugometražnu verziju. Isječak je priča za sebe a sadrži neke od kadrova koji su još jezovitiji od samog dugometražnog uratka! Šteta sto nije izdan cijeli kratki film... to bi vrijedilo vidjeti.

Drugi Tomasellijev horror, jednostavnog naziva 'Horror', još je zakučastiji i čudniji pa je očigledno da Dante naginje takvom tipu fima, a to mu jako dobro leži. Jer 'Desecration' je majstorska 'igra' horror atmosferom kakva se rijetko viđa i stvarno 'prvo pa muško' unatoč klasičnim 'dječijim bolestima' od kojih pati.

Na kraju bih se usudio parafraziti Stephena Kinga i njegove riječi originalno upućene Cliveu Barkeru: 'Vidio sam budućnost horrora. Zove se Dante Tomaselli'.

Preporučujem!

Još jedan biser orijentalne 'kuhinje' - film '3 Dev Adam' ili 'Three Mighty Men' (poznat i kao 'Turski Spiderman') iz 1973. još jedan je produkt stvarno nevjerojatne turske filmske mašinerije...
Priča je to o tri (super)junaka i njihovom sukobu - muzika tuš...:

Kapetan Amerika i Santo protiv zlog Spidermana!!!!

Za one koji ne vjeruju svojim očima, još jednom:

Kapetan Amerika i Santo protiv zlog Spidermana!!!!

Vjerujem da svi znate tko je Kapetan Amerika. A za one koji ne znaju tko je Santo - to je skoro pa tradicionalni lik iz meksičkih stripova, romana i filmova - nabildani tip sa sado-mazo maskom (ona sa prorezima za oči, nos i usta), koji je inače hrvač cathc-as-catch-cana (skraćeno: 'kečer') a u slobodno vrijeme po Meksiku hvata vampire, amazonke ubojice, kriminalce i sl.

Njih dvojicu u pomoć pozove turska policija te oni udružuju snage kako bi zaustavili krvavi pohod zlog kriminalca kojeg krasi ultrairitantni smijeh (otprilike:'Ihihihihehehoohahahahahaaaa...') i - 'spidermanovski' kostim (sa bitnom razlikom - nije crveno/plav već crveno/zelen!) te guste naslage obrva koje izviruju kroz proreze za oči (zapravo, zakleo bih se da su zalijepljene na kostim :)) ) a koji ne preza od surovih ubojstava kao što su



'popravak frizure' ženi zakopanoj do vrata u pijesak propelerom motora čamca (slična stvar korištena i u kasnijem poznatom talijanskom gorefest-klasiku 'Zombi Holocaust', no kod Turaka izvedeno na teži način: dovlačenjem cijelog čamca sa upaljenim motorom :) ), zatim davljenje crijevom od 'slušalice' tuša, pa najsurovije metode kojima kažnjava neposluh i neuspjeh svojih pomagača - primjer je likvidacija štakorom (valjda, jer meni više liči na hrčka :) ) kojeg pusti niz staklenu cijev do lica zavezane žrtve (koliko god zvučalo glupo, tako i izgleda u hiperstupidnoj sceni u kojoj je jedan stariji čičica, član njegove bande, nakon neuspjelog hvatanja Santa pri upadu u njihovu jazbinu, za kaznu zavezan za stup te pogubljen na navedeni način)...

No to nije sve - u velikom raspletu doznajemo da je nazovi-Spiderman tvrd orah - uz popriličan broj dvojnika pokušat će onemogućiti naše junake da ga svladaju - i tako sve do 'happyenda' začinjenog, naravno, stupidnom pošalicom u posljednjim kadrovima...

Pošto ni Spiderman ne izgleda kao Spiderman, tako ni Santo a niti Captain America ne liče na sebe - po kostimima uglavnom da (osim boje Spidermanovog), ali svi osim Santoa, žgoljavi su tipovi na kojima kostimi vise kao na vješalicama - no to ih ne spriječava da izvode svakakve vratolomije poput skokova u vis i dalj, atletskih egzibicija koje pak izvode držeći se za razna pomagala strateški smještena izvan kadra i sl. a sve u borbama koje liče na tučnjave iz TV serije 'Batman' samo bez stripolikih onomatopeja i u lagano ubrzanim snimcima.



Poseban kuriozitet je Santov kostim - maska iz koje viri 'fudbalerka' te plašt i tajice na kojima nema džepova pa možete zamisliti kud sprema i od kuda vadi predmete u par scena :).
Ipak, vrhunac je potpuno razotkrivanje tajnog identiteta - Santo i Captain America presvlače se u kostime, doslovno, nasred ceste!?!

Sve ovo ponovo (kao i ostala turska kinematogafija ovog tipa) izgleda kao film za djecu, no - pošto ima dosta krvi, tučnjave, stripteasea, golotinje pa i softcore seksa, definitivno nije za mlađu populaciju... ali ipak, što mi znamo kakvi su kriteriji u Turskoj? :)

Apsolutni zakon je ponovo pokradeni soundtrack - ovaj puta glazba iz 'Diamonds Are Forever' te klasici američke glazbe uključujuci i par pjesama Franka Sinatre (ne instrumentali!) u nekim lascivnijim scenama. Što se tiče režije, opet klasični očaj. A montaža je katastrofa - više kadrova u istoj sceni sadrži različit soundtrack što djeluje ubitačno iritantno (primjer: dvoje razgovara - dok je jedan lik u kadru svira jedna glazba, kad je drugi druga i tako 'u krug' - očigledno montaža bez ikakve prilagodbe pozadinskog zvuka a sve uz oštre prekide). Uz to, u par scena fino se vidi sjena kamere i ekipe... :)

Iako ovdje ne glumi Cuneyt Arkin, Kapetana Ameriku glumi njegov kolega Aytekin Akkaya, poznat ne-turskoj publici najviše po ulozi tzv. turskog Hana Soloa iz famoznih 'Turskih Star Wars' ('Dunyayi Kurtaran Adam') što garantira dobru zabavu.

Otkud Turcima ideja da spoje ovu trojicu i izmisle zlog Spidermanovog 'dvojnika', pojma nemam - ali da znaju kako se proizvodi ludost, to stoji...

Da počnem sa 'Što je meni ovo trebalo...' ili bolje 'Ajme meni!'...

Za one koji su imali čast/sreću/nesreću/lošu sudbinu (zaokruži željeno) da pogledaju išta od famoznog Andreasa Schnaasa ('Zombie 90', 'Violent Shit') znaju što mogu očekivati... no, za razliku od Schnaasa koji uglavnom snima na video i govoto bez budgeta (pa sve ni ne može izgledati bolje nego što izgleda :) ), Olaf Ittenbach je ovo snimio sa ipak pristojnom količinom novaca (za amaterske uvjete) na 16mm, u Njemačkoj i Češkoj, s dosta glumaca, statista i kaskadera te korištenjem nekih vrlo skupih rješenja. No, ni to ovaj film ne može spasiti od očaja koji izvire svake minute...

Premutos je pali anđeo kojeg je Bog još prije Lucifera prognao iz raja i od tada on pokušava zavladati svijetom, planetom, svemirom (opet zaokruži željeno), sijući smrt pomoću svojih legija mrtvih (zombiji, naravno...), predvođenih odabranim pojedincem kojeg opsjedne sam Premutos. Kroz stotinjak minuta filma pratimo Premutosove 'zgode i nezgode' kroz ljudsku povijest (brutalna proganjanja, smrti Premutosovih 'domaćina' i neprekidnih pokušaja uništenja a sve u formi flashbackova) do današnjih dana gdje se Premutos 'skriva' u liku Mathiasa (Olaf Ittenbach glavom i bradom) - tinejdžera koji živi u prilično 'udarenoj' obitelji, uz ne baš bistru mamu, sado-mazo sestru i tatu sa patološkom opsjednutošću vojskom i oružjem).

Prilično 'smotan', stalno doživljava razne nezgode i pri tome mu se javljaju flashbackovi - brutalne vizije smaknuća sljedbenika Premutosa u prošlosti. I tako, na svoj rođendan, otac krene zasaditi drvo u dvorištu (?!) i kopajući rupu, otkopa čudnu kutiju u kojoj se nalazi stara i podebela knjiga sa Premutosovim imenom na koricama. Mathias, čitajući proročanstva iz knjige, pokrene svoju punu transformaciju u demona Premutosa i apokalipsa počinje!

Uzvanici na rođendanu kreću u borbu protiv sila zla sve do konačnog kraja u kojem dolazi do obračuna u kojem sudjeluje čak i (molim pozornost) tenk (da TENK)! Jedan od glavnih junaka valjda nađe parkiran tenk iza ugla, sjeda u njega i raspali... Svašta! Slijedi kraj filma koji me ipak ostavio ugodno iznenađenim :) te body count prije početka odjavne špice (139!)... Zanimljiv koncept....

Što reći nego - očajna, očajna ali stvarno očajna gluma. Zaista, ovakav očaj se mora tražiti povećalom! Čak ni Schnaas nije toliko loš (zapravo je - ali u njegovim homemade gore horrorima je to za očekivati :) )! No, očigledno je da je Olafu nije bilo ništa drugo bitno osim pokazati umijeće u izradi FX-a - i tu mu skidam kapu. Unatoč šlampavoj režiji, 'gore' scene variraju od očajnih do impresivnih (posebno pred kraj - obračun motorkom je zaista grozomoran i nevjerojatno realističan). Da ne spominjem kaskaderske egzibicije, popriličan broj 'glumaca' i statista, masovne scene borbi, ljudi u plamenu, prave eksplozije, ljudi lete u zrak odbačeni udarom... tu je Olaf dao sve od sebe za razliku od Schnaasa koji npr. uglavnom koristi plastične pištolje i onda doda zvuk pucnja - Ittenbach koristi prave stvari. Impresivno sulud je i nevjerojatan rasplet uz upotrebu tenka vjerojatno nabavljenog na vojnom rashodu u Češkoj. Također, scena Mathiasove transformacije je zaista 'gnjusna', a i ostatak mahnitanja zombija...

Neuspio i žalostan je pokušaj ubacivanja humora svugdje i svagdje - sve je tako loše da uopće nije smiješno vec očajno jadno ... (u kombinaciji sa lošom glumom, ne može ni biti smiješno - osim par legendarnih scena na rođendanu). Ni izbor lokacija nije jača strana - flashbackovi se odvijaju u prošlosti (doba Isusa, srednji vijek, 2. svjetski rat...) pa tako npr. imamo scenu raspeća Isusa snimljenu na nekavkom pješćaniku pokraj livade i šumarka!!! Mislim, usred pustinje raste trava... SVAŠTA!

A najveća glupost je engleski dubbing! Ovako loš dubbing nema ni 'Zombie 90' (inače legenda lošeg dubba low/no budget gore kinematografije) - svi glasovi su snimljeni u studiju - čak i u scenama na otvorenom glasovi zvuče kao da dolaze iz prostorije (jer i dolaze)...
Grozota! Osim toga sinkronizaciju je radilo 5-6 ljudi koji sinkroniziraju više likova (muški glas ženski lik i sl.), a ne moram ni reći kako izgledaju scene sa 10-15 ljudi sinkronizirane sa 5 glasova... Geee! A da ne spominjem dijaloge koji su puni cooliranja i gluposti... na žalost, ne znam njemački pa ne mogu potvrditi da li je prijevod korektan ili su neke 'duhovitosti' dodane no mogu reći da ni njemački dub nije ništa bolji bar što se kvalitete zvuka i realnosti tiče...

DVD sadrži i relativno zanimljivi 50-minutni 'making of' (sniman koliko se čini za TV emisiju 'Kino Exclusive' za, mislim, RTL i također OČAJNO sinkroniziran na engleski) koji donosi zanimljive činjenice: ekipa je radila besplatno, plaćali su sami troškove putovanja u Česku, snimali su vikendom, Olaf je pripremao prostetiku i efekte noću nakon cjelodnevnog rada na poslu itd. ... uglavnom, slična sudbina kakvu je dijelio i Peter Jackson u svojim počecima s 'Bad Tasteom', ali sudbina kakvu ne dijeli konačni prozvod (Jackson je uspio napraviti čudo za razliku od Olafa)... Najzanimliviji dijelovi dokumentarca su prikaz FX-a i korištenih rješenja u svim ključnim 'gore' scenama - od početka do spomenute motorke i završnog obračuna (zbilja sam se iznenadio količinom pedantnosti i entuzijazma pri izradi efekata i rekvizita u pojedinim scenama)...

Sve u svemu, ako možete svariti Schnaasa, svarit će te i Olafa jer obojica su u istoj kategoriji 'gore' trasha kakav može doći samo iz Njemačke...

Don - indijski klasik, krimić iz 70-ih, u stilu Francuske veze, Profesionalaca i sl. (dobro, pretjerujem :))... Za film koji traje 2 sata i 46 minuta (s predviđenom kratkom 'piš-pauzom' nakon 1 h i 16 min. :) ), ni sekunde nije dosadan! Zapravo, nevjerojatno je kako vrijeme brzo proleti!

Radnja se vrti oko mafijaškog bossa kojeg traže svi i svatko i već u prvih 30 minuta policija ga ubije te načelnik tajno podmetne dvojnika u Donovu organizaciju kako bi razotkrio tko se sve krije iza prljavih poslova indijskog podzemlja...

Ako ovo zvuči kao klišeizirana klasična priča 100 puta obrađena na 100 načina, upravo i je tako! Samo što je ovdje sve to prikazano 100 puta luđe i udarenije nego bilo gdje drugdje - onako kako to samo Indijci znaju :)

Možete li zamisliti kako izgleda film u kojem se krenu poljubiti i 'promaše' u zadnji čas - a onda krene glazba, pjesma i ples? Za nenavikle na indijsku kinematografiju, vrlo bizarno. :)

Osim toga, pojedine scene su toliko naivne kao i neke metode kojima se rješavaju problematične situacije da u nekoliko dramatičnih scena jednostavno ne možete suspregnuti smijeh!





Tehnički, režija je solidna i prilično 'kineska' (puno zoomova kao u dobrim starim HK kung fu filmovima iz 70-ih), soundtrack (kad ne pjevaju :) ) fenomenalan (psihodelična glazba 70-ih s fuzzom a'la 'Otpisani' :) ), kaskaderske egzibicije u kojima svi skaču po par metara u vis (trampulin?)...

Posebno su interesantne scene jurnjave u oldtimer autima iz 50-ih koje su snimane ubrzano, a u nekim POV kadrovima, kako bi se dobio dojam pogleda iz auta, snimatelj jednostavno trči sa kamerom provlačeći sa između automobila (ponekad čak i tamo gdje se ni bicikl ne može provući! :))) ), zvučni efekti povremeno nalikuju zvukovima iz crtića, gluma je ultra-teatralna (ali bar žene izgledaju nevjerojatno dobro dok su muški likovi uglavnom očajno ružni :)), čim se spomene ime Don, začuje se 'tuš', na nekim mjestima fali superimpozicija (kroz prozor se vidi 'blue screen'!) a negdje je očajno loša (neproporcionalna slika na 'blue screenu') itd. itd. itd. ...

Posljednjih pola sata je nezaboravno i vrvi suludim razrješenjima nemogućih situacija (npr. famozni bijeg kroz prozor od kojeg sam pustio suzu - od smijeha :) ) i općom tučnjavom na groblju kakvu je teško zamisliti, a još teže opisati...

Totalna ludnica! Bollywood definitivno zna znanje. Čak i kad misli da radi ozbiljnu stvar. ;)

Za Ovidie ste sigurno već negdje čuli, a možda ste se u kasne noćne sate i (samo)zadovoljavali na neki od njenih filmova. Ovidie je skoro pa 25 godišnja karizmatična francuskinja, feministkinja s diplomom filozofskog fakulteta, koja je odjahala 7 godina porno karijere i u sretnom je braku s fakultetskim profesorom. Osim što se može pohvaliti opusom od preko 60 snimljenih naslova, nagradom Hot d'Or za (pazi sad) najbolji scenarij! opasno je angažirana i u redateljskim vodama i sve je češće ubrajaju među vodeće žene u porno-biznisu. Izjavljuje da snima filmove za žene. Najviše od svega joj smetaju internetski gonzo-amateri koji uništavaju profesionalnu pornografiju.

Claudine je priča o stilistici Claudine (Ovidie) koja u fušu zarađuje pružajući ne baš obične seksualne usluge. Život joj se zakomplicira kad je jednom od klijenata nabila gas-masku i predugo mu glavu gnjurila u akvariju. Počinje koketirati s inspektorom koji istražuje taj slučaj, a mistika raste kad među stvarima svog nesretnog klijenta pronađe video-kazetu sa snimljenim tim istim ubojstvom...

Upravo ovakvi art-porno-"fetiš" filmovi koje rade profesionalci porno-biznisa i jesu razlog zbog kojeg su danas superpopularni intenetski amateri. Cijeli je film podosta sterilan, krcat fetiš klišejima, nedostaje mu erotskog naboja i previše je nepotrebnog glumatanja i pokušaja ozbiljnijeg/provokativnijeg filmskog ostvarenja.

Jedina zapaženija scena je Claudinino samozadovoljavanje mobitelom dok na repeatu gleda snimku pružanja svojih usluga mladom paru. Sam čin orgazma je dodatno stimuliran zvonjavom mobitela...

Prva reakcija: WOW!
Druga reakcija: WOW!
Nakon prespavane noći i prisjećanja: WOW! WOW! WOW!
Očigledno, impresioniran sam!



Hongkonška verzija '12 Žigosanih' s dodatkom 'Ramba', 'Lovca na jelene' i još koječega, u režiji legendarnog Sammo Hunga, ostavila me otvorenih usta od čuđenja! Naime, ovoliko sulude akcije i kaskaderskih ludosti nisam dugo vidio (još od 'Police Story' Jackiea Chana i demoliranja shopping centra)...

Priča je banalna - Amerikanci šalju u Vijetnam grupu specijalaca sastavljenu od robijaša Kineza koji slove za najokorjelije borce. Zadatak im je uništiti veliko skladište oružja koje su Ameri ostavili za sobom i koje nikako ne smije pasti u vietkongovske ruke. Ako uspiju, svatko će dobiti 200 000$, slobodu i novi život u USA. Ako ne uspiju - oni su 'potrošna roba' pa nikom ništa ako se ne vrate... No, problemi nastaju kad ekipa počinje iskakati iz aviona nad vijetnamskom džunglom - stiže naredba da se akcija obustavlja, no sad povratka nema...

Banalnu priču 'krpa' sve samo ne banalna akcija - ne znam tko je luđi: Sammo iza kamere (da, sam je ovo režirao) ili Sammo ispred kamere...



Forsirana i konstantna upotreba slowmotiona uz ludo 'himnični' soundtrack podiže adrenalin, skoro sve borbe su putpuno 'kontatkne' tj. udarci se stvarno zadaju i ne udara se 'zrak' (zahtjevalo je prilično pripreme sa kaskaderima jer stvarno primaju udarce!), gotovo ni jedna scena borbe nije duža od 15-20 sekundi (osim epske završne) i gotovo da nema beskonačnih 'blokada' udaraca što je inače odlika HK filmova. Ovdje se blokira jedan ili dva udarca a treći pogađa u glavu i ruši na tlo... brzo i kako i treba biti u stvarnosti (sjetimo se Brucea Leea koji je jedini imao relativno realne prikaze borbi - ovdje je približno isti slučaj)...



Da ne spominjem sulude eksplozije, pucnjavu, vitlanje hladnim oružjem (kako ne ostati bez daha kad Sammo mačetom u slowmotionu 'oguli' košulju vijetnamcu s leđa!?!), upotreba palminog lišća kao smrtonosnih projektila (morate vidjeti da bi povjerovali!), opet eksplozije, pa pucnjava... sve uz strahovito gromoglasan zvuk prepunjen basevima od kojeg membrane zvučnika doslovno pucaju!

Jedina zamjerka su povremeno ultra-patetične scene umiranja glavnih likova: suze, naricanje, klasično 'žrtvovanje' za druge... ljigavo kad vidimo na što su sve spremni, a onda kad netko pogine raspekmeze se...

U svakom slučaju, nevjerojatna adrenalinska injekcija!

Tinejdžerske manekenke u školskim uniformama i vampiri koji žive od krvi djevica. Vampiri kojima ne smeta sunce, ali im smeta glazba klavira. Miikeov izlet u teen horor, adaptacija mange i nastavak njegovog televizijskog hita 'Tennen Shojo Mann' snimljenog iste godine (!), jedan od onih koje odradi po narudžbi, preko kurca u 10 dana. Sve u svrhu eksploatacije u tom trenutku vrućih 'idola', mladih i prekrasnih cura/pop zvijezda, koje na vrhu celebrity ljestvice u Japanu obično imaju životni vijek od max 10 mjeseci (zbog čega je i kompletna postava nastavka drugačija od prvog dijela!).

Naravno, iz aviona se vidi da je riječ o TV produkciji, ali Miike ponovo dobrim dijelom uspjeva nedostatak love nadomijestiti sjajnim idejama, odličnom manipulacijom boja i vještom stilizacijom te okrenuti financijska i tržišna ograničenja u svoju korist. Uostalom, ako je već glazba loša i pretjerana, naracija pomalo šepava, likovi plastični, a efekti jeftini, tu su brutalni fajtovi na žicama, otac koji želi poševiti kćer kako bi prestala biti djevica (pa stoga i meta vampira), povraćanje krvi, vibratori te puno latentnog maloljetnog lezbijstva da vas razvesele... Sve to u jednom tinejdžerskom TV filmu!

Sve počinje kao standardna Black Emanuelle saga, samo još više soft – scena seksa gotovo da nema, a u moru pričanja i golotinje sve uglavnom počne lijeganjem u krevet i finalnim izlaskom iz njega. Kao u obiteljskom programu. No, ipak je ovo režirao Joe 'luđak s čeličnim mudima' D'Amato i vi znate da mu morate dati šansu. Taman kad ste ga htjeli otpisati, na ekranu se pojavljuju konj i žena u štali. Žena grabi pravi penis pravog konja i počinje 'erotska' scena u kojoj zoo masturbaciji svjedoči brdo napaljenih žena koje se pohotno oblizuju. Jedan iznebuha eksplicitni blowjob kasnije i 'Emanuelle In America' postaje klasični D'Amatov rad – poznat po dijeljenju filmova na seks dio i klanje dio, ovaj je podijelio na prazni hod na početku (plus peting s konjem) te hard core pornić/gore-horor u drugom dijelu filma. Slijedi čisto nizanje scena kojima ovo djelce opravdava svoj status jednog od najudarnijih naslova eksploatacijskog žanra, poput iskakanja žene iz torte i lizanje njezinog umackanog tijela od strane pohotnog starca i društva bogataša s domijenka, međurasni grupnjaci, orgije, rezanje bradavica mačetom, nabijanje žena na kolac i kuke, silovanje spaljenih djevojaka... Diplomatski skandali, otimanje cura, snimanje snuff filmova... Eto zašto ih zovu Lude Sedamdesete!

Za nekoga će ovo biti jako degutantan, odvratan i šokantan film. Za druge udarena 'gore' zabava. Treći će ga smatrati smećem i neće ga ni pogledati nakon čitanja ovog uvoda... I svi su u pravu. Jer ovo je, brate, Schnaas! Legenda njemačke kućne-trash-gore produkcije!

Sve navedeno stoji - i stvarno degutantno, i vrlo šokantno, i iznimno odvratno i ubitačno očajno - ali, ako sve shvatite kao posve neozbiljnu zajebanciju (kako i Schnaas shvaća :) ) unatoč hektolitrima krvi i nekim relativno realnim scenama komadanja svega živog i neživog, nećete se prestati smijati od početka do kraja (pri kraju čak i više količinom gluposti koja eksponencijalno raste :))) )

A nebuloze počinju već prvim kadrovima: avion sa nekakvim kemikalijama se sruši. Kemikalije su naravno, pune supstance od kojeg jednostavno postaneš zombi. Dva doktora kreću u istražiti što se zbiva a pred kraj sve prelazi u 'gorefest dream sequence' (!?). Ma kažem, klasik nad klasicima!

Ono što impresionira je mali broj 'glumaca' (zašto pod navodnicima? Kad pogledate, stavit ćete i duple :) ) i stoga neminovnost da isti glume i zombije i žrtve. No, to ne bi bio problem da to ne rade krivim redom: ne nakon što su stradali pa se pretvorili u zombije (što bi bilo logično s obzirom na tradicijske obrade ove teme) već prije... Ni to možda ne bi bio problem da ne sudjeluju i glavni likovi koje je nemoguće ne prepoznati unatoč zombi 'maskama' (opet navodnici :) )

Zatim tu imamo: gole debele švabice koje vrište kao da se smiju (štoviše, zakleo bih se da se smiju, tj. vrisak prelazi u, valjda, nenamjeran smijeh a to naravno izaziva smijeh i kod gledatelja :) ), dubbing koji je stvarno namjerna sprdačina - muški glasovi sinkroniziraju ženske likove i sl. a dijalozi su tipa (pazite sad):

-'Idem srati.'
-'Koja magla! Tko je prdnuo?'
-'Evo ga Morrison i Hendrix' (ugledavši 2 zombija)... :))) )

Ludilo! Osim toga, engleski dubbing je i jedini pravi dubbing jer njemački zvuk koji postoji na DVD izdanju uopće nije obrađen tj. zvuk je originalni zvučni zapis iz kamere sa svim okolnim šumovima i, čak, uputama Schnaasa! Pa gledanje uz njemački audio zapis daje sasvim novu dimenziju filmu: npr. scene vitlanja motorkom koja uopće nije upaljena (ne čuje se motor), paljenje radio prijemnika a nema zvuka, komadanje žrtava uz 'Schnell! Schnell! Sehr gut!' komentare redatelja i sl. .. :))))

Dalje: FX je KATASTROFA! Znam da je amaterski ali ovo je amaterskije od amaterskijeg! Primjer: lažni ekstremiteti su valjda nabavljeni od lutaka iz izloga, iznutrice su većinom zavoji namočeni u sirup od višnje (mislim, tako izgledaju pa pretpostavljam da to i jesu :) ), u jednoj sceni koja je krajnje bizarna, a sadrži napad zombija na ženu u invalidskim kolicima s bebom u naručju, korištena je plastična dječija lutka što ne može a ne izazvati urnebesni smijeh (ali da je drugačije, ionako bi bilo stvarno previše degutantno s obzirom na događanja na ekranu) itd. itd. itd.
No, prva 'fake body' scena s upotrebom motorke i pogibija jednog od glavnih 'doktora' (duhovito i očigledno u stilu sličnih scena iz 'Bad Taste'/'Braindead' Jacksonovih eskapada uz malo 'Shogun Assassin' 'toucha'), nisu loše ispali. Tu skidam kapu. Ostalo je čisti (i simpatični) očaj...
I još kao kruna svega: kraj kao totalni ripoff Fulcijevog 'Zombie' uz 'supercool' komentar i špicu rađenu, valjda, na dobroj staroj Amigi (svojevremeno vrlo popularno i kod drugih autora ovakve 'produkcije' :) )...

Sam Schnaas se, naravno, pojavljuje kao cameo u 2 scene (koliko sam zapazio), a između ostalog i kao zombi u zadnjoj 'gore' sceni...



DVD izdanje bogato je dodacima: izbačene scene, malo 'behind the scene' sekvenci i snimka sa 'svjetske premijere' (O da! Ozbiljno su to shvatili! |oD )

Sve u svemu, očajan i do bola zabavan home-made 'ultragore' video, idealan 'party movie' za sve ljubitelje Schnaasa i 'gore' trešijade... i onima koji će to tek postati.

Zapravo, nisam siguran da je to uopće ispravan naslov filma, ali siguran sam u tri stvari – tako se zove .avi file koji mi je dopao u ruke, ovo je stvarno pravi raritet, ali i pravi podsjetnik da se 'bolesne' stvari nisu počele snimati jučer, nego su se štancale i prije 24 godine!

Riječ je o američkom hard core porniću (iz 1970.!) s gore-horor uletima (iz 1970., ponavljam!), koji započinje scenom gay seksa između dvojice ružnih i dlakavih muškaraca, da bi nakon orgazma jedan od njih u eksplicitnoj i krvavoj sceni primio oštricu satare u svoj vrat. Pa onda počinje show – žena i frajer se ševe pokraj njegova leša (ali i na njemu), tijekom čega ženska odluči iz zabave popušiti pomalo i mrtvacu, da bi se zatim pokarala s vlastitim bratom na mrtvačkom kovčegu! Ima toga još, a scene valjanja u krvi miješaju se sa scenama eksplicitnog hc seksa i uletima 'tripoidnih' efekata, ludog 'titranja' boja koje nas trebaju podsjetiti da je djelo produkt LSD ere, filozofije slobodne ljubavi i naslijeđa Herschella Gordona Lewisa.

Čisti dokument vremena, nešto poput Bašćanske ploče, uglavnom.