|
'Orgy Of The Dead' (1965.) |
|
Autor: Marko
|
|
19.12.2004 |
 Mene su uvijek uvjeravali da je najbolji ples ikad viđen na groblju upravo onaj elesdijevski iz Golih u sedlu. E pa nije! Ovaj Tjedan etno plesa mrtvih osmislio je, a tko drugi nego Ed Wood. Mladi par u potrazi za staaaaarim grobljem kao izvorom inspiracije doživljava prometnu nesreću (brzu rotaciju slike) i padaju u nesvijest. Probude se tik kraj groblja (pet nadgromnih spomenika, jedno jako umjetno drvo i preko nekoliko dimnih bombi) i prisustvuju velebnom nastupu oživljenih pripadnica davnih kultura i svaka zasebno i uz posebnu koreografiju i glazbu izvode strip-show za svog vođu Criswella i njegovu dragu Princezu Tame. Voajersku zadovoljštinu mladom paru prekidaju mumija i vukodlak, Criswellovi sluge, koji ih odovode do "plesnog podija" i vežu za stup. Criswell i njegova draga im za kaznu pružaju još erotskih plesova mrtvih od kojih posebno treba izdvojiti nastup mladenke koja je svog supruga ubila na prvoj bračnoj noći. Sada na "pozornicu" izlazi plešući sa kosturom svog dragog. Uz nju tu su još mlada indijanka (bombe bacala), plesačica koju "divovi" poliju zlatom, meksikanka... Najdivniji dio filma (osim sisa skoro pa u svakom kadru) je intimna ispovijed mumije vukodlaku o svom teškom odrastanju u Egiptu gdje su joj najveća prijetnja bile - zmije. I još do danas se ne može riješiti te fobije. Vukodlak sluša mumiju prepun prijateljskog razumijevanja i povremeno počne zavijati u znak sućuti. Ceremonijal se prekida naglim svitanjem u kojem se svi, osim mladog para, pretvaraju u hrpu kostiju. Potom se slika vraća na par u nesvijesti i policiju koja ih budi. Naravno, mladom paru policija ne želi povjerovati u priču o tajnom groblju, strip-showu, mumiji i vukodlaku.
Dobar izbor za predbožićno nedjeljno popodne.
  |
|
|
Autor: Velimir
|
|
18.12.2004 |
 Još jedan japanski film o samoubojstvu – no, ovog puta posve drugačiji, crna-komedija kao redateljski prvijenac Hirosija Shimizua, čovjeka koji je radio kao asistent režije na Kitanovim remek-djelima poput 'Hana-bi' i 'Kikujiro'.
'Ikinai' kao da i jest režirao sam Kitano – humor je upravo kitanovski, statika je očaravajuća, kadrovi su poput razglednica, a likovi su tako prokleto jednostavni, a tako nevjerojatno predivni. Baš poput filma samog.
Priča je jednostavna – osobe zapale u dugove koje ne mogu otplatiti kreću na izlet čiji je cilj na posljednji dan godine sjuriti autobus u provaliju, kako bi poginule te svojim obiteljima osigurale normalan život nakon isplate životnog osiguranja. U taj 'suicide club' slučajno upada djevojka Mitsuki, koja je kartu za bus dobila od svog ujaka...
Društveni komentar i psihološka studija, a ujedno i predivno izgleda.
  |
|
|
Autor: Arminio
|
|
15.12.2004 |
Talijanski horror o vanzemaljskoj zarazi od koje se umire na gadan način... pa kud ćeš bolje od toga?
Može bolje. Daleko bolje. Ideja je odlična, ali priča na žalost nije u potpunosti iskorištena. No, 'ajmo redom...
Sve počinje uplovljavanjem južnoameričkog teretnog broda u New York.
Na prvi pogled sve se čini u redu. No brod je napušten, bez posade
koja kao da je nestala usred svakodnevnih poslova - tanjuri su puni
hrane, pribor pored njih, kreveti raspremljeni... još jučer su radio vezom javili su da je sve OK, a sada su svi nestali!
Policija na brod iskrcava tim koji treba istražiti što se dogodilo. On
nailazi na stravične prizore: tijela posade djelomično ili potpuno
raznesena i unakažena do neprepoznatljivosti. U potpalublju krije se
još užasnije otkriće - teret koji brod prevozi nije, kako piše na
sanducima, kava - već čudna velika zelena pulsirajuća jaja od kojih
jedno pred očima šokiranih istražitelja eksplodira poprskajući ih zelenom
sluzavom tekućinom, koja izazove stravičan kraj: kontaminiranim
nesretnicima eksplodira prsni koš (doslovno!)!
Preživljava samo jedan od njih koji će, zajedno sa agenticom
specijalne jedinice koja vodi istragu i bivšim astronautom koji je
slična jaja vidio u ekspediciji na Marsu (da - na Marsu! Nema veze što još nismo bili tamo :) ), pokušati
dokučiti o čemu se radi. Stvari nisu baš tako jednostavne kako se čini
na prvi pogled jer iza svega stoji veliko iznenađenje...
Kao što rekoh, vrlo zanimljiva premisa koja na žalost nije do kraja razrađena.
Naime, glavna boljka filma nije mali budžet zbog čega sve izgleda previše 'trashy'. Problem je previše humora na krivim mjestima,
stvarno katastrofalna gluma glavne glumice (već dugo nisam vidio da
netko gotovo uopće ne mijenja izraz lica bez obzira na emociju koju
trenutno izražava njegov lik, tj. koju bi trebao izražavati), povremeno
djetinjasto ponašanje likova, nekoliko scena koje baš nemaju smisla te
'zbrda-zdola' rasplet koji uključuje 'marsovca' totalno stupidnog izgleda te čak i tragično okončalu ljubavnu
priču koja se razvije tik pred kraj između glavnih aktera!
Također, dubbing je očajan! Scene u kojima treba pokazati dramatičnost
sinkronizirane su potpuno nezainteresirano - kao da glumac čita
vremensku prognozu pa sve izgleda smiješno, a ne ozbiljno...
'Valja li uopće onda išta?', pitat ćete se...
Istina - film se fino i tečno gleda ako se ne očekuje
previše i 'progleda mu se kroz prste' (a u nastavku teksta o par razloga zašto bi mu 'progledali kroz prste' :) ).
Režija je pristojna - na trenutke i izvrsna (posebno u početku filma
dok sve ima SF prizvuk), a što se tiče horror scena - eksplozije prsnog
koša snimane u slowmotionu zadovoljit će i zahtjevnije ljubitelje
'gore' horrora :)
Također, Goblini su radili soundtrack koji je prilično dobar (iako
oni mogu i bolje)...
Sve u svemu, prolazna ocjena iako ima dosta neiskorištenog potencijala,
a mislim i da spada u kategoriju filmova koji 'legnu' tek na drugo
gledanje... Uglavnom, dajte mu šansu posebno kad znate sa kakvim se problemima suočavao Cozzi pri snimanju: vrlo ograničeni budget, FX koji u velikom finalu uopće nije funkcionirao pa je Cozzi spasio stvar montažom (zbog čega finalna scena ima
preko 110 kadrova!), odustajanje od originalnog scenarija zbog pritiska producenata 'da sve mora ličiti na mješavinu Aliena i Jamesa
Bonda' pa je jasno zašto sve izgleda tako kako izgleda, maltretiranjem oko promjene konačnog naslova filma itd.
 
DVD, u izdanju 'Blue Undergounda', prava je raskoš: dva 20-minutna dokumentarca sa iscrpnim informacijama o filmu, snimanju, problemima...
a pravi biser diska je strip iz 1990, rađen po originalnom Cozzijevom
scenariju, koji daje pravu sliku stvari i pokazuje kako je film u stvari trebao izgledati. Šteta što nedostatak novca i višak producentskog debilizma mogu pokvariti potencijalno odlično djelce.
 
|
|
|
Autor: Velimir
|
|
15.12.2004 |
 Nakon lagane krize azijskih horora, tj. fulera s 'Phone', 'Into The Mirror' i sličnim lešinarima koji se hrane uspjesima modernih klasika poput 'Ringu' i 'Ju-on', evo jednog sasvim finog djelca iz Koreje. Doduše, ovo je pop teen-hororac koji nema onu prepoznatljivu atmosferu japanskih sporora ('Kairo', oh taj 'Kairo'), ali ima dovoljno dobrih skerova.
Istina, drama-dio nije na razini 'Tale Of Two Sisters', na račun čijeg je uspjeha očito lansiran i ovaj naslov, u horor scenama previše je neprikladne glazbe i sve je zajedno moglo biti puno bolje, ali tu je gomila jako dobrih skerova (posebno ako ih doživite sa slušalicama na ušima), cimalica koje nadoknađuju nedostatke. Moglo je i bolje, ali svejedno ga pogledajte, sami u potpunom mraku. I to jako glasno.
  |
|
|
'Goodbye Dragon Inn' (2003.) |
|
Autor: Velimir
|
|
14.12.2004 |
 Prekrasan tajvanski film o gledanju filma u kinu! I to gotovo pa bez dijaloga i glazbe (što mu daje čarobnu auru kakvu je imao i 'Tokyo sora'). Na platnu se vrti King Huov ‘Dragon Inn.’, kung fu klasik iz 1966. (čiji se glumci pojavljuju u nekim ulogama ‘Goodbyea’!), vani pljušti kiša, a japanski turist sjeda u kino kojeg pohodi tek šačica ljudi, svaki s različitim pristupom pojmu zabave uz projekciju...
Remek-djelo, monumentalni spomenik preminulom kino dobu i jedan od najzapostavljenijih naslova 2003. godine.
  |
|
|
Autor: Arminio
|
|
13.12.2004 |
Još jedno ugodno iznenađenje Pupija Avatija! Prilično interesantan horror sa vrlo intrigantnom idejom i realizacijom. Iako je tematski vrlo sličan Kingovom 'Pet Sematary', a još je i nastao iste godine kad i Kingovo djelo, pitanje je tko je koga 'pokrao', ako uopće
i je, jer ovo se ne može uspoređivati sa daleko inferiornijim Kingovim djelcem.
Priča počinje 1956., u kući u čijem dvorištu se događa ubojstvo, a u
čijem podrumu se događaju još čudnije stvari...
Godinama kasnije,
mladi pisac (Gabriele Lavia - 'Deep Red', 'Nonhosonno') od djevojke za rođendan na poklon dobiva pisaću mašinu, na čijoj traci pronalazi čudan
tekst o mjestu gdje, doslovno, 'mrtvi oživljavaju'. Naravno da mu to zagolica maštu pa
želi istražiti o čemu se radi te se upliće u kompleksan i na trenutke
vrlo nejasan tijek radnje u kojoj većina ljudi s kojima kontaktira, ili
nestaje ili postaje žrtva misterioznih ubojica... Sve to vodi ga do neočekivanog raspleta.
Prvih deset i posljednjih deset minuta je apsolutno nezaboravno - posebno posljednjih
deset koji će vam se garantirano urezati u pamćenje (za one koji su gledali drugi Avatijev klasik 'House With The Windows That Laugh', posljednjih desetak minuta 'Zedera' je kao posljednja sekvenca toga
filma 'na steroidima'!).
Impresivna je i zvučna kulisa legendarnog Riza Ortolania ('Cannibal Holocaust') i jezoviti šumovi koji podsjećaju na nekakvo 'deformirano' disanje i dodatno podižu tenziju...
Vrlo dobar film koji na trenutke djeluje konfuzno i dosta čudno. ali
pri kraju se razjašnjava i pogađa 'u glavu'.
Avatijev pun pogodak!
 
|
|
|
Autor: Velimir
|
|
12.12.2004 |
 Priča o moronu koji želi nešto poševiti, a svjestan je da su mu za to potrebni skupi auto, gomila novca ili barem slava - ovakve pokušaje dolaska do cilja može smisliti samo Takeshi Kitano, koji je 'Getting Any' snimio prije prometne nesreće (i remek djela 'Hana-bi'), a koju neki tumače kao pokušaj samoubojstva. Naime, svjedoci tvrde da je za snimanja ovog filma Kitano pokazivao znakove pravog kliničkog ludila – ako je to i istina, nevjerojatno je koliko je pozitivnog ludila uspjelo ostvariti takvo stanje. 'Getting Any' je urnebesna parodija na sve živo, nevjerojatan, apsurdan, pretjeran, satiričan, pajtonovski, sulud, glup, pametan, krasan, genijalan, infantilan i opak film. Tako drugačija, a tako divna komedija.
  |
|
|
Autor: Velimir
|
|
11.12.2004 |
 Ako su vas 'Trouble Every Day' i 'Irreversible' šokirali, evo još jedne prilike za nastaviti se diviti ludim Francuzima te još jedan dokaz da Japanci i Talijani nisu jedini manijaci... :)
Baš kao i spomenuti 'Trouble Every Day' (r: Claire Denis) i ovaj je film režirala žena (Marina De Van) pa je i tematika prvenstveno ‘ženska’ – Esther poreže nogu, ali umjesto boli doživi neobični osjećaj zadovoljstva. Pa se odluči sve više i više rezati sama, grickati svoju kožu i piliti komade mesa, ne bi li naučila osjećati i cijeniti svoje tijelo, zaljubivši se u dodir i okus svoje kože...
Naravno, metafora i alegorija ponuđenih na proizvoljnu gledateljsku analizu ima dovoljno (nažalost, još jedna prilika za pametovanje šupcima koji 'kuže' i šupčinama koje ne kuže kurca...), no ono što je daleko važnije jest da 'In My Skin' ne samo da ima savršenu dinamiku, već niti jedna jedina sekunda nije niti malo trashy, što sve čini daleko uznemirujućim, neugodnijim i iskreno teškim gledanjem. Što opet znači da je misija ostvarena te da je pred nama još jedan jako, jako, jako dobar film.
  |
|
|
'Perverzni/Porno Deda Mraz' (2003.) |
|
Autor: Marko
|
|
10.12.2004 |
 Na coveru piše Perverzni deda mraz, na kraaaasnoj uvodnoj 3d špici zimskog ugođaja piše Porno deda mraz, a i pod tim imenom pomalo stječe kultni status... Pa sad, kako kome paše... Nećemo komplicirat. Šta sad. Ko da je bitno jel perverzan ili je porno. bitno je da je deda mraz i da je napaljen. eto.
U ovom domaćem porno filmu nećete naći zanimljivog ili drugačijeg seksa niti nekog erotskog napaljivačkog naboja i još je pri prvoj sceni seksa korišten prezervativ!, ali zato u podlozi ima božićne pjesme u midi tehno remiksevima (skoro kao muzika s mobitela uz sennaemovski tuc-tuc bas kik). I ima prototipnog dedu mraza s ovih područja, ikonu hedonizma i balkanske muškosti koji svojim verbalnim eskapadama izaziva neviđene salve smijeha. A radnja je (klasično) komplicirana. Mladi par u božićnom ugođaju kinči bor. I taman primjete da im nedostaje još pića pa se momak sjuri do prve trgovine. Usamljenoj djevojci na vrata dolazi deda mraz sa vrećicom punom darova. I to kakvih – dildoa, vibratora, strap-onova i yoko ovoa. No, mlado djevojče više voli pravu stvar pa joj deda otkrije sadržaj svog šlica na opću radost zbunjene plavušice. I ovdje sve počinje i završava – suludo zabavni komentari odaju djelo vrhunskog zabavljača, ali i pornofila. E, jadni borise b. Koliki si ti potencijal upropastio lošim regionalno-patriotskim komentarima, glupostima i općim neznanjem. Od ovog si čovjeka trebao učiti kako se to radi... Kasnije se momak vraća i uhvaća ih in flagranti pa umjesto da pokaže pravi balkanski mentalitet i ubije boga u dedi mrazu, izudara varljivu djevojku i ode se zapit u birtiju, on im se pridružuje i pokorno sluša kako mu deda mraz zapovijeda i naređuje da penetrira u svoju djevojku dok ih on gleda i miluje svog dedamrazovskog pimpeka ispod poveće škembe... Da bi apsurd bio veći deda mraz mu se potom ispričava što je iskoristio djevojčinu usamljenost i podaje mu deda mrazicu. Izuzetno zabavan domaći porno film u izdanju balkanskog Privatea - Hexora. |
|
|
Autor: Velimir
|
|
10.12.2004 |
 Politički gore! Dakle, nešto poput 'Spašavanja vojnika Ryana' i 'Pasije', samo, hm, bolje. Projekt s jako malo love, nekoliko digitalki, solidnim glumcima i, nažalost, dosta lošim dubbingom i zvukom općenito (trebali su se malo više potruditi oko soundova rezanja i špricanja, kako to inače znaju rasturiti na japanskom video tržištu...). No, priča o ljevičarskoj organizaciji koja se počne krvavo raspadati kada njihov bivši vođa počini harakiri u zatvoru te vodstvo prenese na svoju poludjelu djevojku zadovoljit će sve fanove starog Petera Jacksona i perverznjikavih japanskih ping eiga. |
|
|
Još jedan impresivni komad japanske eksploatacije, klasik Norifumija Suzukija iz 1979. godine, snimljen po mangi Masaakija Sota (koja je doživjela i anime verziju), o studentu koji otima žene i muči ih u svom podrumu.
Visoka produkcija, sjajna fotografija, dobra gluma, originalni stil i meditativna atmosfera i ovaj japanski naslov razdvajaju od potencijalno sličnih bolesnih europskih trashy seksploatacija tog doba. Uz društveno-politički komentar i vjerske lamentacije, zbog kojih se 'Beautiful Girl Hunter' i svrstava u inteligentne japanske šokere u klasi serijala 'All Night Long'.
