|
Autor: Velimir
|
|
23.11.2004 |
 Japanci imaju problema. Masovni porast samoubojstava zbog samoubojstava samih te fenomen internet klubova u kojima mladi pronalaze zajednički jezik (tj. razmjenjuju metode najboljeg odlaska s ovog svijeta) došao je i do naših medija nedavnim izvještavanjem o grupnom suicidu u automobilu u podnožju Fijija. No, takvi grupni odlasci u smrt počeli su predstavljati problem još prije nekoliko godina, a ova priča o novinaru koji se hvata istraživanja cijele priče, ne bi li potom i sam bio usisan u svijet crnog DVD-a s uputama za autosmaknuće i tajanstvene žene Ricky, koju tinejdžerice spremne za skok pod vlak gledaju kao svoje božanstvo...
Nije kao 'Suicide Club' (2002.), ali ova niskobudžetna zabava Osamu Fukutanija ima svojih prednosti.
Temeljen na stvarnim činjenicama, priručnicima za samoubojstva koji su zatrpali japanski web, 'Suicide Manual' istodobno je i osjetljivi društveni komentar i pristojna eksploatacija nesretnog trenda, ali i slatki mali horor koji ponovo pokazuje snagu jeftine produkcije japanskog V-cinema tržišta. A snimljen je i nastavak...
  |
|
|
'Convent Of The Sacred Beast' (1974.) |
|
Autor: Velimir
|
|
23.11.2004 |
 
JAPANSKI NUNSPLOITATION! Totalno ludilo! Znate kako to već ide u žanru – imate samostan i lijepe, mlade opatice koje se bičuju, tuku i za kose vuku. I seksaju, naravno, između sebe (+ sa samima sobom), ali čak i s muškarcima obučenima u opatice!
I nemojte misliti da je ovo nešto poput prosječnog talijanskog nunsploitation sleazea – sve skupa je maestralno režirano (Norifomi Suziki), strašno dobro izgleda, a čak je i gluma sjajna. Nije čudo, kad iza svega stoji legendarni Toei Company, studio kojem nije problem zagristi u ovakvu priču o djevojci koja istražuje smrt svoje majke.
Film ćete pronaći na tzv. 'japan shock' polici, možda zato što sadrži poetsku scenu bičevanja ružama, gnječenje golih sisa bodljikavim granjem, prisilno ispijanje slane vode, fotografije pravih žrtava iz Nagasakija, mučenje trudnice s gaženjem trbuha, pišanje po Kristu i seks svećenika sa svojom 18-godišnjom kćerkom na Badnjak ispred velike slike 'Posljednje večere'. Ostatak proučite sami.
  |
|
|
Autor: Velimir
|
|
22.11.2004 |
Ona je maloljetna prostitutka, a on njezin otac-policajac, koji poput tajanstvenog osvetnika ide okolo i prebija/uklanja njezinu klijentelu. Uz puno biblijskih referenci i režiju kakvu može potpisati samo genijalni korejski majstor.
Kim Ki-duk jednog će dana konačno biti priznat kao jedan od najboljih redatelja koji su hodali Zemljom, no ne trebate čekati do tada. Neću trošiti previše riječi. Pogledajte ovo remek-djelo odmah. Sada!
  |
|
|
'House Of Flying Daggers' (2004.) |
|
Autor: Marko
|
|
21.11.2004 |
Najljepša ljubavna priča ikad viđena na filmu
Kineski audio-vizualni epski spektakl, 120 minuta čistog uživanja, filmska termonuklearna bomba, briljantna fotografija, savršene koreografije borbi, CGI koji izaziva erekciju, poezija sajli, fantastična gluma i divna glazba. Remek-djelo! Duuuuboki naklon. Holivude, srami se! Ni uz sva svjetska tehnološka čuda, ni milijarde baksi, nisi sposoban niti prismrdjeti ovakvom spomeniku filmskoj umjetnosti.
 |
|
|
‘I Spit On Your Corpse, I Piss On Your Grave’ (2001.) |
|
Autor: Velimir
|
|
21.11.2004 |
Film počiva na onom što bi Ameri nazvali sekšual torčr, ali ovog puta ne na mizoginiji nego na, hm, feminizmu.
Glavni lik je tetovirana ljubičastokosa Sandy koja se osvećuje muškarcima na razne maštovite načine, koji, između ostalog, uključuju gašenje cigarete na glaviću tipa koji je natjeran da se pokenja na pod pred nišanom pištolja te pojede svoje govno, nakon čega ga curka raskomada sjekirom te tjera drugog muškarca da poševi njegovo truplo...
Sve to u jako jeftinom aranžmanu, s budžetom ne većim od Bore Leeja. Zbog čega, eto, film dosta pati. Redatelj Eric Stanze, poznat i po filmovima 'Savage Harvest' (1994.) i 'Severed Head Network' (2000.), mogao je tih 70 minuta komotno zbiti u 20. Osim razvučenosti, problem je i kenjkava i nimalo impresivna režija, potpuni zaborav da se i snimanje jeftinom video kamerom može iskoristiti kao prednost, iako glumci uopće nisu očajni koliko bi mogli biti, a i eksplicitne scene ženske masturbacije štapom dosta su zanimljivo odrađene, obzirom da je ostali seks u filmu na razini cenzurirane sapunice! Film je snimljen u samo osam dana, u Njemačkoj su ga zabranili (istoj onoj zemlji u kojoj snima Andreas Schnaas!), a ne zaboravimo i na činjenicu da je zapravo riječ o polu-remakeu filma 'I Spit On Your Corpse!' iz 1974. godine.
Pogledati, ako ništa drugo da se možete hvaliti kako ste gledali film koji se zove ‘I Spit On Your Corpse, I Piss On Your Grave’...
  |
|
|
'Address Unknown' (2001.) |
|
Autor: Marko
|
|
20.11.2004 |
Zˇivot je zajeban
 
Radnja ove drame je smjesˇtena negdje u Koreji, bogu iza nogu pa josˇ malo dalje. Devastirano mjesto josˇ lijecˇi rane od korejskog rata. Americˇka baza u blizini je sˇansa mladim djevojkama da kroz podavanje americˇanskim mladic´ima pokusˇaju pobjec´i iz pripizdine i ostvare svoj americˇki san. Lokalni mladic´i na to gledaju s ogromnim prezirom, a vrijeme ubijaju bavec´i se sitnim kriminalom ili trancˇirajuc´i pse za lokalni restoran. Kroz cˇetiri paralelne pricˇe gledamo borbu za opstanak, zˇelju za uzvrac´enom ljubavlju i posˇtenjem i prije svega normalnim i dostojanstvenim obiteljskim zˇivotom u maloj zajednici. Zˇelje su lijepe, ali stvarnost je agresivno sirova. Tezˇak film majstora korejske drame Kim Ki-duka za kojeg se mozˇe rec´i da stoji s obje noge cˇvrsto na zemlji i ne zˇeli estetskom kirurgijom uljepsˇavati zˇivot vec´ ga radije prikazati u detaljima onakvim kakav on i jest. Kojim detaljima? Brutalno silovanje, zˇensko samozadovoljavanje psic´em, trancˇiranje pasa bejzbol palicom (jer su meci ipak preskupi), zˇivot u vojnom autobusu u kojem umjesto bojlera koristisˇ vojni karnister kojeg podgrijavasˇ na vatri, pokusˇaj likvidacije lukom i strijelama, zarezivanje grudi vlastitoj majci... |
|
|
'Men Behind The Sun' (1987.) |
|
Autor: Velimir
|
|
19.11.2004 |
 Malo je filmova uz koje bih priljepio ono šupačko 'oprez, nije za svakoga', ali ovaj hongkongški klasik iz 1987. je svakako jedan od njih. Hoćete prave ljudske leševe? Evo vam. Hoćete ubijanje pravih životinja? Ima i toga...
'Men Behind The Sun' aka 'Man Behind The Sun' aka 'Squadron 731' kontroverzni je film o ratnim zločinima koje je japanska vojska pred kraj drugog svjetskog rata izvršila nad svojim neprijetaljima, uglavnom Rusima, Koreancima i Kinezima, nad kojima su provođeni najokrutniji eksperimenti s biološkim oružjem te iskušavane razne metode okrutne eliminacije... To uključuje eksplicitne scene smrzavanja ruku i njihovog komadanja kao da su od stakla, nekoliko prizora ubijanja malih beba (gaženjem i zakopavanjem u snijeg), obdukciju živog djeteta, razapinjanje na križ i trganje komada mesa bombama, a sve to uglavnom pred očima japanske djece-vojnika, koji moraju naučiti osnovnu lekciju: Kinez nije čovjek, nego materijal za ogrijev! Što nam više puta i dokazuju u praksi, scenama iz krematorija u kojem veseli starček pjevuši, sjekirom reže tijela zatvorenika na komade i lagano ih baca u vatru...
Teško, okrutno i grozomorno, ali zbog ekstremnog gorea istodobno i pomalo trashy, u najboljoj nazi-prison-sexploitation maniri (samo bez seksa).
Film je postao posebno ozloglašen nakon što je redatelj Tun Fei Mou ('Black Sun', 1995.) priznao da je u sceni bacanja mačke u 'krdo' štakora koristio prave crne štakore i pravu bijelu mačku (masakr koji slijedi ne preporučujem za oči vatrenih ljubitelja životinja!) te da je u sceni obdukcije koristio pravi leš djeteta i prave patologe!
Zovu ga 'jednim od najneugodnijih filmova svih vremena', film prema kojem je 'Cannibal Holocaust' (1980.) Branko Kockica, ali istodobno i iskrenim uvidom u ratni zločin i nenormalnu psihu vojske i ljudi koji se u totalitarizmu pretvaraju u lutke s kojima možeš raditi što te je volja. Provjerite zašto, ako imate želudac...
  |
|
|
Autor: Arminio
|
|
18.11.2004 |
Evo jednog bisera trash i low budget horrora - a dolazi iz (tadaaa!) Indonezije!
Radnja? Studentica dolazi na Bali da bi za potrebe knjige koju piše
proučila njihovu crnu magiju, čijim prakticiranjem čovjek može steći moć
transformacije u biljke i životinje te gospodarenja umom drugih -
može postati 'Master of Leyak' (vrsta indonezijske vještice koja
prakticira crnu magiju 'Leyak' ) no postepeno djevojka gubi kontrolu i
postaje robom vještice koja je koristi da bi dobila krajnju moć. I to
je u načelu to!
Slijedi niz ultrabizarnih prizora u kojem se djevojka susreće sa
'instruktoricom' Leyaka - staricom groznog izgleda koja nonstop vrišti
i ispušta neviđeno iritantan smijeh. Svaki susret završava
transformacijom u razne životinje - svinje, zmije... a vrhunac ludila
su scene u kojoj se glava djevojke odvaja od tijela i leti po selu
(vukući za sobom unutarnje organe!) ubijajući nerođenu djecu i
pijući krv kako bi se vještici pojačala moć sve do konačnog neopisivog
sukoba dobra i zla na groblju - sukoba koji je teško riječima opisati:
toliko vrištanja, užasnog smijeha, munja nacrtanih valjda direktno
olovkama na film i totalnog kaosa nisam dugo vidio...
Film je aspolutni trash nad trashevima iako povremeno briljira, bar što se tiče specijalnih efekata koji su u par scena, recimo, dobri -
transformacije u životinje su prilično detaljno prikazane i razmjerno
'ljigave' za gledanje, a nekoliko scena može izazvati i mučninu kod
osoba sa slabijim želucem (poput povraćanja živih
miševa pojedenih dok je djevojka bila u obličju zmije prošlu večer, a
nisu se, valjda, stigli probaviti...).
Posebno je impresivna glazbena podloga sastavljena od tradicionalnih
indonezijskih instrumenata i motiva.
Osnovni problem filma je apsolutno besmisleno isprepletanje ljubavne
priče između glavnih aktera te totalna nezabrinutost djevojčinog
dečka za njeno čudno ponašanje (mislim - ona povraća miševe, a on
komentira 'Sigurno si nesto loše pojela jučer'...).
Očajnu glumu ne treba ni spominjati...
U svakom slučaju, vrijedi pogledati jer se može dobro nasmijati :), a
onda se baciti na ostale indonezijske horrore čiju 'kvalitetu'/kvantitetu dokazuje činjenica da je taj žanr svojevemeno
financiran od same tamošnje vlade kao jedan od izvoznih produkata!
Fenomenalni 20 minutni dokumentarac na DVD izdanju ovog filma detaljno obrađuje ovaj segment indonezijske kinematografije uz
pregršt intervjua s redateljima, producentima, glumcima i FX
'majstorima'. Svaka čast izdavaču (Boum / Mondo Macabro)
koji je na svim svojim reprezentativnim izdanjima
indijskih, meksičkih i, evo, indonezijskih horrora, producirao
odgovarajuće dokumentarce sa opsežnim i detaljnim prikazom filmske
idustrije dotičnih zemalja koje apsolutno vrijedi pogledati.
Jedina zamjerka je katastrofalan engleski dubbing. Šteta što film nije
izdan na originalnom jeziku s titlovima :(
U svakom slučaju, odlično DVD izdanje (već spomenuti dokumentarac,
detalji o filmu, a za one zainteresirane - čak i upute kako postati Leyak!!!) nevjerojatnog
trash bisera - svakako pogledati ako imate priliku. |
|
|
'Erotic Nights Of The Living Dead' (1980.) |
|
Autor: Velimir
|
|
16.11.2004 |
 
Bizarna kombinacija hard-core (oralno i masturbacija da) i soft core (penetracija ne) pornića te horora sa zombijima, film kakav je mogao snimiti samo ludi Joe D'Amato ('Emanuelle And The Last Cannibals', 1977.) i to s Laurom 'Black Emanuelle' Gemser u ulozi Lune, tajanstvene žene iz šume. Na otoku, na koji dolaze mornar, biznismen i njegova cura, postajući žrtve pomahnitalih živih mrtvaca stvorenih zlom voodoo magijom.
Spoj pornjave i zombi horora utoliko je luđi ako znamo da se u njemu nalazi i scena seksa boce šampanjca i striptizete. S orgazmom. Boce, ne žene.
I da, ako itko ima integralnu (121 minuta; dodatne minute film vjerojatno pretvaraju u jači hard core porno) ili barem verziju s engleskim titlom i dubbingom neka se javi, jer u našem se posjedu nalazi samo čudna, 105 minuta duga cut kopija s talijanskim i njemačkim dubbingom koji se izmjenjuju svakih nekoliko minuta (?).
|
|
|
Autor: Arminio
|
|
16.11.2004 |
Ajme! Kakva groteskna boleština!
Ne znam odakle da počnem a da ne vam ne zgadim doručak/ručak/večeru... jer ovaj kineski
horror/komedija/triler/štogod-da-je prelazi sve granice dobrog (i lošeg)
ukusa.
Dakle, središnji lik priče potpuno je ludi kuhar Kai koji se ljubaka sa ženom
svog šefa. Ljubaka baš i nije dobar izraz jer već u prvoj minuti filma
imamo priliku vidjeti da je riječ o prilično sirovom seksu koji
prekine muž, vrativši se kući prije nego što su se nadali.
Raspamećen od bijesa, prebije Kaia koji se uspije obraniti i u
krvavom masakru, pred očima njihove djevojčice ubije muža, njegovog
kolegu, ženu masakrira, a djevojčicu zalije benzinom i pokuša zapaliti! No, u zadnji tren spašava
je susjed. I sve to u prvih 8 minuta!
Kai bježi u Južnu Afriku gdje se zapošljava u jednom restoranu. Tamo se na njemu iživljava žena vlasnika restorana, a povremeno
i vlasnik sam (deru se na njega, tjeraju da neprekidno radi, stalno prigovaraju...).
Uskoro, u priču se vraća i djevojčica sa početka - sada odrasla osoba,
stjuardesa, koja povremeno ima flashbackove i ružne snove uzrokovane
traumom iz djetinjstva sa čudnim (čitaj: bizarnim) problemom - osjeća
mučninu svaki put kad se nađe u Kaievoj blizini.
Inače, uz sve to, Kai je patološki opsjednut seksom pa u nedostatku 'prave stvari', ne preza od
raznih oblika masturbacije pomoću
dostupnih, ehm, sredstava (a razmislite što bi to moglo biti ako radi u
restoranu...).
Da ne duljim, Kai sa svojim šefom odlazi do plemena Zulu kako bi
jeftino kupili svinje. U plemenu vlada Ebola a Kai se zarazi
silovanjem oboljele crnkinje. Nakon toga, tako zaražen, u naletu
bijesa ubije šefa i njegovu ženu (koju prije toga, opet naravno, siluje i masakrira
na kranje oduran način - zbilja ne bih detalje). Sad, ako već niste, ostavite sendviče,
grickalice i sl. jer ono što slijedi je: samelje ih te od njih napravi hamburgere kojima
počasti goste
restorana te tako proširi zarazu po cijelom
gradu!
Sam postaje nositelj virusa koji širi zarazu ali sam ne
oboljeva - a nije toga ni svjestan!
Pravi užas počinje povratkom u Hong Kong gdje spava sa
prostitutkama pa sa jednom od bivših ljubavnica i zarazi ih sve, a pri
tome i veći dio grada jer svuda uokolo ostavlja izlučevine pune virusa (kiše na
ljude, kopa nos, briše prste o odjeću koju razgleda u trgovini i
sl.). Policija počinje potjeru pomoću djevojke koja jedina, mučninom,
može pronaći Kaia i slijedi bizaran niz događaja koji se kreću od
groteskne komedije, odvratnog prikaza simptoma Ebole do iznimno
napetog i tragičnog raspleta na ulicama Hong Konga u kojem imamo priliku vidjeti pljuvanje kao
glavno oružje protiv policije (Kai pljuje i na prolaznike šireći
tako zarazu nonstop izvikujući 'Imam Ebolu! Širimo je zajedno!'
držeći dijete ljubavnice kao taoca!).
Ovo je stvarno krajnje bizarno koncipiran film - nonstop na rubu
između komedije, horrora i odvratnosti, često prelazi sve granice koje
se mogu prijeći. Iako je nasilje uglavnom 'off screen', toliko je
intenzivno da je prilično neugodno.
Sama gluma je povremeno toliko teatralna da je čak smiješna no Anthony
Wong u ulozi Kaia je briljantan - toliko je ljigav i odvratan da vam
mora biti zlo kad ga vidite, a posebno kad vidite kako širi zarazu na
'inventivne' načine. Veliko finale kao i pojedini dijelovi filma puni
su 'mahnitanja' kamere i sve povremeno zbilja djeluje vrlo napeto.
Neke scene su zbilja grozomorne (fotografije posljedica Ebole i
obdukcija jedne od žrtava koju je stvarno teško gledati...). Redatelj je ovdje
uveo i zanimljiv novitet: tzv. 'Ebola-cam' tj. kameru 'u ustima' koja
prikazuje čestice sline koje izleću iz usta prema žrtvi, snimano iz
usta Kaia (s obzirom da se radi o divovskim lažnim ustima i CGI slini, za razliku od ostatka
filma ovo izgleda simpatično :) ).
Uz sve navedeno, dijalozi su vrhunac - povremeno Kai (posebno u napadu
ludila) ima 'napad' govora pri čemu 'melje kao navijen' (skidam kapu autoru engleskog titla -
iako je ubitačno loš i prepun gramatičkih grešaka, uspio je tekst
ugurati u razumnu mjeru s obzirom na količinu izgovorenog teksta), a statistički gledano :), najviše ponavlja riječ 'bully' ('Why does she bully me?',
'You want to bully me?', 'Let 's go. He is bullying us.' itd.), koja
se, vjerovali ili ne, ponavlja jednom ili više puta praktično u svakoj rečenici koju Kai
izgovara u naletu bijesa!
A da ne spominem količinu međusobnog vrijeđanja i sočnih psovki koje su dio
normalnog dijaloga likova i neizostavni u skoro svakoj rečenici...
Preporuka za one jačeg želuca.
I, kao što rekoh, nikako nemojte jesti dok gledate. Moglo bi vam prisjesti... |
|
|
Poluautobiografska priča o Miikeovom odrastanju u Osaki, u siromašnoj obitelji s nasilnim ocem. Zapravo, Miike je u jednu posve drugu priču unio elemente svoje povijesti i svojih iskustava, snimivši u konačnici još jedno pravo malo remek-djelo, prekrasnu obiteljsku dramu i sagu o sazrijevanju, dobrano napacanu u nostalgiju, jedan od stalnih motiva njegova rada.
Neznalice, ignoranti i kreteni raznih vrsta koji Miikeovo stvaralaštvo procjenjuju na temelju 2 njegova odgledana filma (od opusa koji se trenutno vrti oko brojke 62) vjerojatno će biti šokirani količinog 'normalnog', ali majstor nije zaboravio ni na njih pa je ubacio gotovo kitanovske humorne-brutale, poput puno obiteljskog cipelarenja, nabijanja metle u šupak, povraćanja i sl.
