Stephen Chow se vratio!

Ali s čime? S PG filmom za djecu! Dobrodošli CGI svemirci i dirljive, koliko i pomaknute priče o odrastanju sa svemirskim robo-psom! 'E.T.' kao inspiracija? Chow od prvog dana snimanja to ne skriva.

I je li se to pokazalo dobrom stvari? Da sam desetogodišnji Kinez, to bi bila najbolja stvar ikada (što je pokazao i nevjerojatni uspjeh filma na azijskim kino blagajnama), a ovako... Pa, svejedno je jako dobra. Priča se vrti oko siromašnog oca i njegovog jednako siromašnog sina (kojeg briljantno glumi djevojka!), u čije živote dolazi slatki mali ejlien, kao stvoren za police Turbo Limača.

'Cj7' tako miješa kawaii sladunjavost, socijalni komentar rastuće pseudokapitalističke Kine i sasvim dovoljno neobuzdanog, katkad pristojno neukusnog i začuđujuće sadističkog humora (davljenje u zahodskoj školjci, rafalna paljba govnima, jedenje šmrklja, odrasli debeli muškarac u ulozi djevojke...) da nam ne bude dosadno. Odlični dječji glumci, stari, ali i dalje dobri Chow (sveden praktički na sporednu ulogu) i jedan zabavni moderni obiteljski film – nažalost ništa puno više od toga, ali sasvim dovoljno da preporodi TV program nedjeljom popodne svojim anti-Disney stavom.

Dječji film? Jedan od najboljih koji sam gledao kao odrasla osoba.

Fora britanska gore komedija.

Cijela stvar započinje klasičnom pričom o otmici, u laganim tonovima – jedan otmičar napola zna što radi, drugi je totalni idiot, a oteta djevojka je tipična britanska plavuša, kojoj visi fiš end čips oko struka, ali joj zato svi pilje u sise.

No, onda iz klasičnog humornog trilera o otmici koja nikako da se dovede u red film prebacuje u drugu brzinu pa pokušava opravdati titulu horora koju su mu mnogi dodijelili, negdje nakon četrdesete minute, kada humor dobiva društvo prvih prosutih crijeva.

Devedeset minuta solidne zabave i kineskih profi ubojica s oštrim satarama, klanja mačetom, odrezanih ruku u frižideru, 'Hills Have Eyes' mutanata, kastracije, rezanja stopala i prepolovljivanja glave lopatom, zabijanja krampa u nogu i grablji u glavu...

I sve to od Paula Andrewa Williamsa, čovjeka koji je svojim prošlim filmom, dramom 'London To Brighton' oduševio kritiku i pokupio nagrade, ne bi li sad napravio radikalni zaokret za 360 stupnjeva, objasnivši ga, otprilike, sljedećim riječima – nikada nisam rekao da želim stalno snimati jedno te isti tip filma. Svaka čast!

Cestovni vigilante u TV produkciji.

Brzina ubija u Clarskbergu

Clarksberg je pitoreskni američki gradić u kojem lokalni šerif ima prilično inovativnu metodu punjenja gradskog proračuna oštrim sankcijama prekoračenja brzine. Svaki pokušaj bijega kažnjava smrtonosnim utrkivanjem. Procvat lokalne privrede bi se vjerovatno nastavio da u grad ne stiže zagonetni mladac sa nafriziranim oldtimerom ukrašenim vatrom. Šerif primjećuje da narušavanje idile dolaskom misterioznog došljaka ima puno dublju pozadinu od pukog mladenačkog bunta i želje za dokazivanjem.

Klasik djetinjstva kojeg su u osamdesetima nakon vrćenja po tevezeu malo stariji nazivali "Rambom na kotačima". Martin Sheen, Joe Estevez, Nick Nolte i upečatljivi Vic Morrow su izvrsno odradili posao, ali ipak glavna faca je spimpani crni gangsterski oldtimer.

Balavi Emilio Estevez u jednom od klasika našeg djetinjstva.

Koji nismo kužili kada smo bili klinci, ali sada nam je praktički sve jasno. Sredinom osamdesetih baš i nije bilo previše filmova u kojima su punkeri bili pozitivci, a kamoli glavni heroji. Atiheroji, doduše, no... Otto je nabrijani klinac (Estevez) s naušnicom u uhu, koji uživa u pivu i debilnim oponašanjima slemanja.

Njegovi roditelji, hipiji hipnotizirani imbecilnim TV propovjedima, ostali su bez novca nakon što su ušteđevinu darovali svetoj svrsi – dijeljenju biblija Salvadoru. Nakon što Oto ostaje bez šugavog posla u supermarketu, na sebe stavlja sako i upada u prljavi biznis s automobilima, kao i aferu sa švercanjem svemiraca u prtljažniku.

'Repo Man' je suluda ejtiz satira, koju pametno nazivaju punk basnom, u kojoj mašta uistinu nema granica – akcija susreće apsurdnu komediju na klasični način američke produkcije sredine osamdesetih, uz pokoju kap pesimistične urbane drame, misterije, zavjere, punkere i svemirce. Kao Dosjei-X stavljeni u 'Death Wish' okružje. S klasičnom igrarijama Alexa Coxa.

Odličan soundtrack (Circle Jerks, Black Flag, Suicidal Tendencies...), odličan film.

Kako se ono kaže: jedna lasta ne čini proljeće...

A par dobrih scena ne čini dobar film. Ovaj na primjer... "Rats" i pokojni Bruno Mattei u svom slabijem izdanju. Iako je često govorio kako su svi njegovi filmovi grozni i treba ih snimiti ponovo, u ovom slučaju se apsolutno ne slažem. Naime, ne znam bi li mu ikakav reshooting pomogao jer ideja je i više nego stupidna - ubojiti superintelignenti i ljudetine gladni štakori napadaju malu bandu motorista negdje u postapokaliptičnoj 2240-toj! Mix ovakvog tipa horrora i madmaxoidnog štiha jednostavno ne drži vodu. A ovdje curi na sve strane kad štakore glume obojani zamorci ili lutke postavljene na grbavu platformu kojom, lagano je vukući, pokušavaju gledatelja uvjeriti da svjedoči hordi gladnih štakora u napadu a postapokalitpične bajkere neizrecivo teatralno i/ili superiritantno glume i/ili pokušavaju odglumiti "glumci".

Da ne spominjem kič kostime i rekvizite i njihovo čudno kombiniranje poput crnkinje oboružane redenicima a naoružane kopljem (?!) i punkeroidnog lika kojemu, pri padu u šahtu, s noge sklizne očito par brojeva veća čizma i otkrije sportske čarape.

Nezaboravan je i nevjerojatno zamrljani uvodni telop sa opisom mjesta i vremena radnje i scrollanje sourcea nekog C-64 BASIC programa koji glumi program superračunala... Ali to nije ništa prema neopisivoj količini preglumljavanja i neizrecivo katastrofalno izvedenim facijalnim ekspresijama i histeričnim ispadima spomenute crnkinje (kodnog imena "Chocolate" :) ) koji izazivaju jednako histeričan smijeh gledatelja posebno kad u paru sa histerijom slušamo i gledamo urlanje nesretne žrtve koja se previja glumatajući žestoke bolove izazvane ugrizom oštrih zubi par zamoraca koji zapravo samo nezainteresirano njuškaju...

Ali 'ajde, kraj je kol'ko tol'ko OK (ako prekrižimo 123879. urnebesno izvedeni histerični urlik Chocolate) kao i nekoliko pristojnih i prilično intrigantnih sekvenci. Ali sve skupa ne dosta da bude išta više od trećerazrednog trasha. A mi volimo trash i volimo Matteija, ali ovo je brate mili "fakat" loše. Sreća da sam ovo nabavio u double pack DVD izdanju u paru sa, meni osobno vrlo dragom (ah, nitko nije savršen :) ) Matteievom zombi-nebulozom "Hell of the Living Dead" pa štete nema...

U tradiciji 'Shaolin Soccera' i 'Ping Ponga', dolazi nam još jedan sportski CGI spektakl, koji na klasični azijski način spaja vitešku borbu i jurcanje za loptom.

Ekranizacijom poznate japanske mange 'Slam Dunk', kojim je Takehiko Inoue nabo hit svog života, priča o tinejdžerima koji razvaljuju košarkaške terene ovdje je preseljena u kinesko okruženje, a sam film izvorniku dodaje ideju spajanja kung fua i sporta. Samo što tu svaka sličnost s hitom Stephena Chowa staje – jer, 'Shaolin Soccer' je dobar film. 'Kung Fu Dunk' nije.

To što je očito rađen za djecu i tinejdžere nije izgovor za traljavu režiju (nevjerojatno je da ju potpisuje isti čovjek koji je prije nekoliko desetljeća režirao 'Pink Force Commando'!), opću dosadu, naporan soundtrack, očajan humor i nategnutu melodramu. Naravno, jedina svjetla točka je upravo sama akcija na terenu, ali ruku na srce, sve što trebate vidjeti nalazi se u trejleru.

'Kung Fu Dunk' nije ni do koljena nekim drugim nabrijanim sportskim filmovima snimljenima u Aziji. A sjetimo se samo da smo mogli gledati puno toga, od stolnog tenisa preko plivanja do lakrosa. Košarka zaslužuje bolje.

Borilačko vješt ratni opskuritet.

Masovni juriš

1933. godine preko 20,000 japanskih vojnika s preko 50 tenkova krenulo je u invaziju bitne strateške točke kod Kineskog zida. Isprva se činilo kako će utvrda brzo pasti, no sedmorica preživjelih branitelja pružili su srčan otpor i uspjeli zadržati prodor punih 5 dana.

Suludo ostvarenje s velikanima borilačkih vještina stasalih iz filmske kuhinje legendarne braće Shaw. U ovom bizarnom spoju ratnog i filma borilačkih vještina iz minute u minutu se neprestano puca, nabija na bajunet, kolje mačevima, onesposobljava vrhunskim kung-fuom, bacaju bombe, razaraju tenkovi i zapravo konstantno nekog ili nešto destruira, a trenuci zatišja popunjeni su opet agresivno-destruktivnim prisjećanjima sedmorice heroja na razloge zbog kojih su se aktivno uključili u vojsku. Raritetno Shaw bros ostvarenje koje je tek nedavno doživjelo DVD izdanje, a neslužbeno je prozvano naslovom s najvećim brojem filmskih ubojstava. Enorman broj statista i demonstracija prave vojne opreme podosta podsjeća na jugoslavenske partizanske klasike. Najtoplija preporuka za gledanje nakon težeg i stresnog dana jer ovih 100 minuta uistinu ima terapeutski učinak.

Nick Broomfield u svijetu američkih ratnih zločina.

Posljednjih godina, format docudrame, zajedno s dokumentarcima, doživljava pravi procvat, na potezu od 'The Road To Guantanamo' i 'United 93' pa sve do 'Radacted', koji se također bavi američkim zločinima u Iraku, samo je De Palmu ovog puta po kvaliteti prešišao legendarni britanski kralj dokumentaraca.

Nisam još pogledao Broomfieldov 'Ghosts', koji je također jako hvaljeni komad docudrame, ali iako to već neko vrijeme odugovlačim, nakon ovog svakako se bacam na gledanje. U isto vrijeme i rekonstrukcija, ali i odličan ratni film, 'Battle For Haditha' pokazuje kako su američki vojnici iz osvete pobili 24 iračka civila, muškaraca, žena i djece. Broomfield ovdje daje priliku objema stranama (ili bolje reći trima stranama: Amerima, teroristima i nedužnim civilima) da pokažu svoju istinu. Pomoću glumaca (i genijalnih naturščika), visoke produkcije na setovima u Jordanu i režiji koja savršeno kombinira mračnu blisku povijest i zakonitosti igranog filma.

Jedna od stvari koju treba pustiti na televiziji kada Bush dođe u Hrvatsku.

Ukleto sirotište.

Zvuči tako banalno ovako kad se napiše, ali fascinantno je koliko se dobrog, novog i zanimljivog od ove istrošene premise može dobiti danas,  čak i ako sama priča nije toliko bitna onoliko koliko se bitnom pokuša predstaviti, već cijeli teret slave leži na plećima pripovijedanja.

'The Orphanage' je jedan od najrazvikanijih europskih filmova 2007., dugometražni prvijenac J.A. Bayone (s komercijalnom etiketom 'Guillermo Del Toro Presents'), koji je pokupio čak 23 nagrade (i dominirao tzv. 'španjolskim Oscarima'), a etiketu 'španjolski film' nosi na svom čelu – estetika, stil, fotografija, set, gluma... likovi koji sviraju klavir, depresivni pejzaži, sivilo... Sve što čovjek može očekivati od rafinirane europske uljudbe ugurane u horor paket. A što je, za sve koji su navikli gutati španjolske horore, zapravo velika preporuka – jer 'The Orphanage' svo to sivilo i hladnoću nosi s jasnim ciljem. S ciljem da pošteno spoji dramu i horor.

Žena s obitelji useljava u bivši dom za nezbrinutu djecu, kako bi se vratila svojoj prošlosti i pomogla novim generacijama. No, njezin sin iznenada počinje komunicirati sa svojim vršnjacima, koje ne vidi nitko osim njega... Tko su oni, je li on zaista njezin sin i tko je tajanstvena starica koju je majka uhvatila s lopatom u vlastitom dnevnom boravku?

Tu su i brojna sitna horor zadovoljstva, kao što su skeri djeca sa skeri maskama, fizičke deformacije, baba s impresivno razvaljenom čeljusti, otvoreni prijelomi, otkinuti nokat... Sve po pravilima.

Terayama, Kinski i Francuzi u svijetu porno nadrealizma.

Nema luđeg razdoblja u povijesti filma i popularne kulture od sedamdesetih, a u musaki svega što se događalo na potezu od eksploatacije do mainstreama, svakako jedno od nezaboravnijih mjesta drži porno chic, trend guranja pornografije u ljuti mainstream i snimanja pornića od strane mainstream autora za mainstream publiku.

Ako je već Alejandro Jodorowsky odbio raditi adaptaciju 'The Story Of O', što ga je kasnije koštalo karijere (1975. godine adaptaciju tog čuvenog SM romana snimio je Just 'Emmanuelle' Jaeckin, s Udom Kierom!), njegov japanski angažirano-nadrealni kolega Shuji Terayama (na zapadu najpoznatiji po 'Emperor Tomato Ketchup', a o čiji smo kratkim & eksperimentalnim radovima već pisali ovdje) uhvatio se režije ovog čuda, prodavanog i pod naslovom 'The Story Of O Continued'. S Klausom Kinskim u glavnoj ulozi!

Ova japansko-francuska koprodukcija dolazi na samom isteku 70's porno chic ere i ulasku pornjave u svijet videa, kada je nestalo sve što je definiralo koketiranje hard corea i pop kulture, ali iako je kalendarski u '81., sadržajno i estetski je i dalje nogama čvrsto u sedamdesetima. Nadrealno ludilo i svijet seksualne prljavštine poznati su Terayamin teren, a 'Fruits Of Passion' pruža sve što mu je potrebno – sadomazohističku vezu mlade djevojke (Isabelle Illiers) i prljavog starca (Kinski), upakiranu u ero guro ambalažu, s japanskim glumcima koji govore japanski, iako se radnja događa u Kini i kineskom kupleraju!

Incest, mladi Renji Ishibashi, voajerizam, fetišizam, plivajući klaviri, transvestit, anarhisti, golema kokoš kao seks-ljuljačka, snimanje filma u filmu, mrtve životinje... Kaos.