Pornić s Yoko Ono!

Dobro, ne baš, ali da ja prodajem ovaj film, tako bi nekako glasio tagline – 'Satan's Bed' je zapravo klasična (s)eksploatacija iz šezdesetih, ludilo iz doba dok 'urbani film' još nije bio politički korektni sinonim za 'crnački film', već prije svega žanr urbane apokalipse i prikaza grada kao epicentra poroka.

Yoko Ono u tih sedamdesetak minuta kaže manje rečenica nego Švarci u 'Terminatoru' i 'Conanu' zajedno, a sve se vrti se oko skupine džankija (dva tipa i jedna djevojka) kojima je, kad ne kradu, hobi silovanje lijepih djevojaka. Paralelna radnja je zapravo posve drugi film koji nema nikakve veze s manijakalnom trojkom, umontiran u istu cjelinu, onaj u kojem Yoko glumi ženu dilera koji pokušava živjeti pošteno.

Droga, golotinja, debilizam, seks, nasilje... Šezdesete, što drugo reći.

Gay mehaničari i žuti vinil Ramonesa – dvije riječi: Katsuhito Ishii!

Ishii je ovog puta samo scenarist, koji je za prijatelja Hajimea Ishiminea (scenarista 'Funky Forest'!) napisao ovu suludu, tipično japansku komediju (prije nego je po njegovom scenariju režirao 'Funky Forest'!). Kad kažem tipična japanska komedija (minus manzai), onda mislim – nije za one koji nisu dovoljno 'unutra' da bi se mogli opustiti u lavini apsurda, kolažnih skečeva, potpuno besmislenih dijaloga i humora koji je često temeljito drugačiji od zapadnjačkog, a koji nerijetko iziskuje jako dobro poznavanje japanske popularne kulture (komedije, anima, mangi..), zbog velike količine referenci i internih fora.

'Frog River' je, pojednostavljeno rečeno, priča o mladom house DJ-u i njegovim avanturama u okrutnom svijetu mačizma, žena, ludih prijatelja i čudnih susjeda, a epizodni karakter samog filma, koji izgleda kao da je sastavljen od nekoliko 'epizoda', neizbježan je upravo zato što film jest sastavljen od nekoliko epizoda (plus nadosnimavanje nekoliko novih scena) četiri dijela duge komične J-Dorame.

Ja sam umirao od smijeha, a tko zna hoćete li i vi. In my book, 'Frog River' je jako zabavna, lijepa, blesava, a na kraju čak i poučna priča o odrastanju i potrazi za 'muškošću', s njuškama kakve se mogu pojaviti samo u japanskom filmu i ludoj Ishiijevoj glavi.

Što bi mi bez ninja filmova?

Ponovo legendarni cut&paste majstor Godfrey Ho, sa još jednom ninja papazjanijom proizvedenom na klasični 'uzmi malo odasvud' način HK ninja eksploatacije osamdesetih. Spajanje više filmova u jedan možda je bio najluđi trend hongkonške kinematografije u zlatnoj eri, a ovdje je u sat i pol čušpajza pospajano najmanje dva, tri komada – red ninji, red pucačine, red seksa... Od svakog ponešto, za svakog ponešto – malo Kineza, malo Zapadnjaka, malo hladnog, malo vatrenog oružja...

Tako priča o potrazi za tajanstvenom ninja knjigom susreće taoca koji se zaljubi u svog otimača, a tu je i pljačka dragulja te klasični asortiman akrobatskog ludila, idiotskih dijaloga, suludo šlampave akcije i urnebesnog dubbinga. S neizbježnim začinom golotinje i seksa, popaljenog iz nekog zagubljenog Cat III filmića.

Brkati ninja u žutom koji roka iz uzija, osljepljivanje pivom, disko densing, besmislena količina gimnastičkih akrobacija, idiotska nestajanja, glazba maznuta iz svega na potezu od 'E.T.' do 'Strava u Ulici brijestova'... Pogledate li u riječnik pod 'zabava', vrlo je vjerojatno da ćete pronaći naslov ovog filma.

Opet Francuzi!

U posljednje vrijeme, Francuzi stvarno rade najbolje gore horore – tek što smo se oporavili od udara na osjetila zvanog 'Inside', eto nam još jedne krvave kupke, ovog puta izgrađene oko ideje suvremene francuske verzije klasičnog post-'Teksaški masakr motornom pilom' horora. Samo što u kući gladnoj ljudetine ne žive mutanti nego nacisti, u Francuskoj u kojoj su ekstremni desničari na pragu osvajanja vlasti.

'Frontiers(s)' jest kompilacijski hommage retro 70's sadizmu, ali svakako i jedan od uzbudljivijih gore horora snimljenih u posljednje vrijeme.

Tako se između političkog komentara i klasične jao-meni-kad-zalutah-gdje-ne-treba premise krije uistinu impresivna klaonica (al' doslovno – ljudetina obješena na čengele i kuke! Uz čupanje tetiva kliještima, udaranje macolom u lubanju, rezanje stopala sjekirom, bacanje tijela na cirkulator...), a tu je i ponešto dobrih noćnih skerova i odlična scena užasavajuće klaustrofobije u malom tunelu. S ludim girls & guns zaokretom u finalu. Brutalno, intenzivno... jako dobro.

Stephen Chow se vratio!

Ali s čime? S PG filmom za djecu! Dobrodošli CGI svemirci i dirljive, koliko i pomaknute priče o odrastanju sa svemirskim robo-psom! 'E.T.' kao inspiracija? Chow od prvog dana snimanja to ne skriva.

I je li se to pokazalo dobrom stvari? Da sam desetogodišnji Kinez, to bi bila najbolja stvar ikada (što je pokazao i nevjerojatni uspjeh filma na azijskim kino blagajnama), a ovako... Pa, svejedno je jako dobra. Priča se vrti oko siromašnog oca i njegovog jednako siromašnog sina (kojeg briljantno glumi djevojka!), u čije živote dolazi slatki mali ejlien, kao stvoren za police Turbo Limača.

'Cj7' tako miješa kawaii sladunjavost, socijalni komentar rastuće pseudokapitalističke Kine i sasvim dovoljno neobuzdanog, katkad pristojno neukusnog i začuđujuće sadističkog humora (davljenje u zahodskoj školjci, rafalna paljba govnima, jedenje šmrklja, odrasli debeli muškarac u ulozi djevojke...) da nam ne bude dosadno. Odlični dječji glumci, stari, ali i dalje dobri Chow (sveden praktički na sporednu ulogu) i jedan zabavni moderni obiteljski film – nažalost ništa puno više od toga, ali sasvim dovoljno da preporodi TV program nedjeljom popodne svojim anti-Disney stavom.

Dječji film? Jedan od najboljih koji sam gledao kao odrasla osoba.

Fora britanska gore komedija.

Cijela stvar započinje klasičnom pričom o otmici, u laganim tonovima – jedan otmičar napola zna što radi, drugi je totalni idiot, a oteta djevojka je tipična britanska plavuša, kojoj visi fiš end čips oko struka, ali joj zato svi pilje u sise.

No, onda iz klasičnog humornog trilera o otmici koja nikako da se dovede u red film prebacuje u drugu brzinu pa pokušava opravdati titulu horora koju su mu mnogi dodijelili, negdje nakon četrdesete minute, kada humor dobiva društvo prvih prosutih crijeva.

Devedeset minuta solidne zabave i kineskih profi ubojica s oštrim satarama, klanja mačetom, odrezanih ruku u frižideru, 'Hills Have Eyes' mutanata, kastracije, rezanja stopala i prepolovljivanja glave lopatom, zabijanja krampa u nogu i grablji u glavu...

I sve to od Paula Andrewa Williamsa, čovjeka koji je svojim prošlim filmom, dramom 'London To Brighton' oduševio kritiku i pokupio nagrade, ne bi li sad napravio radikalni zaokret za 360 stupnjeva, objasnivši ga, otprilike, sljedećim riječima – nikada nisam rekao da želim stalno snimati jedno te isti tip filma. Svaka čast!

Cestovni vigilante u TV produkciji.

Brzina ubija u Clarskbergu

Clarksberg je pitoreskni američki gradić u kojem lokalni šerif ima prilično inovativnu metodu punjenja gradskog proračuna oštrim sankcijama prekoračenja brzine. Svaki pokušaj bijega kažnjava smrtonosnim utrkivanjem. Procvat lokalne privrede bi se vjerovatno nastavio da u grad ne stiže zagonetni mladac sa nafriziranim oldtimerom ukrašenim vatrom. Šerif primjećuje da narušavanje idile dolaskom misterioznog došljaka ima puno dublju pozadinu od pukog mladenačkog bunta i želje za dokazivanjem.

Klasik djetinjstva kojeg su u osamdesetima nakon vrćenja po tevezeu malo stariji nazivali "Rambom na kotačima". Martin Sheen, Joe Estevez, Nick Nolte i upečatljivi Vic Morrow su izvrsno odradili posao, ali ipak glavna faca je spimpani crni gangsterski oldtimer.

Balavi Emilio Estevez u jednom od klasika našeg djetinjstva.

Koji nismo kužili kada smo bili klinci, ali sada nam je praktički sve jasno. Sredinom osamdesetih baš i nije bilo previše filmova u kojima su punkeri bili pozitivci, a kamoli glavni heroji. Atiheroji, doduše, no... Otto je nabrijani klinac (Estevez) s naušnicom u uhu, koji uživa u pivu i debilnim oponašanjima slemanja.

Njegovi roditelji, hipiji hipnotizirani imbecilnim TV propovjedima, ostali su bez novca nakon što su ušteđevinu darovali svetoj svrsi – dijeljenju biblija Salvadoru. Nakon što Oto ostaje bez šugavog posla u supermarketu, na sebe stavlja sako i upada u prljavi biznis s automobilima, kao i aferu sa švercanjem svemiraca u prtljažniku.

'Repo Man' je suluda ejtiz satira, koju pametno nazivaju punk basnom, u kojoj mašta uistinu nema granica – akcija susreće apsurdnu komediju na klasični način američke produkcije sredine osamdesetih, uz pokoju kap pesimistične urbane drame, misterije, zavjere, punkere i svemirce. Kao Dosjei-X stavljeni u 'Death Wish' okružje. S klasičnom igrarijama Alexa Coxa.

Odličan soundtrack (Circle Jerks, Black Flag, Suicidal Tendencies...), odličan film.

Kako se ono kaže: jedna lasta ne čini proljeće...

A par dobrih scena ne čini dobar film. Ovaj na primjer... "Rats" i pokojni Bruno Mattei u svom slabijem izdanju. Iako je često govorio kako su svi njegovi filmovi grozni i treba ih snimiti ponovo, u ovom slučaju se apsolutno ne slažem. Naime, ne znam bi li mu ikakav reshooting pomogao jer ideja je i više nego stupidna - ubojiti superintelignenti i ljudetine gladni štakori napadaju malu bandu motorista negdje u postapokaliptičnoj 2240-toj! Mix ovakvog tipa horrora i madmaxoidnog štiha jednostavno ne drži vodu. A ovdje curi na sve strane kad štakore glume obojani zamorci ili lutke postavljene na grbavu platformu kojom, lagano je vukući, pokušavaju gledatelja uvjeriti da svjedoči hordi gladnih štakora u napadu a postapokalitpične bajkere neizrecivo teatralno i/ili superiritantno glume i/ili pokušavaju odglumiti "glumci".

Da ne spominjem kič kostime i rekvizite i njihovo čudno kombiniranje poput crnkinje oboružane redenicima a naoružane kopljem (?!) i punkeroidnog lika kojemu, pri padu u šahtu, s noge sklizne očito par brojeva veća čizma i otkrije sportske čarape.

Nezaboravan je i nevjerojatno zamrljani uvodni telop sa opisom mjesta i vremena radnje i scrollanje sourcea nekog C-64 BASIC programa koji glumi program superračunala... Ali to nije ništa prema neopisivoj količini preglumljavanja i neizrecivo katastrofalno izvedenim facijalnim ekspresijama i histeričnim ispadima spomenute crnkinje (kodnog imena "Chocolate" :) ) koji izazivaju jednako histeričan smijeh gledatelja posebno kad u paru sa histerijom slušamo i gledamo urlanje nesretne žrtve koja se previja glumatajući žestoke bolove izazvane ugrizom oštrih zubi par zamoraca koji zapravo samo nezainteresirano njuškaju...

Ali 'ajde, kraj je kol'ko tol'ko OK (ako prekrižimo 123879. urnebesno izvedeni histerični urlik Chocolate) kao i nekoliko pristojnih i prilično intrigantnih sekvenci. Ali sve skupa ne dosta da bude išta više od trećerazrednog trasha. A mi volimo trash i volimo Matteija, ali ovo je brate mili "fakat" loše. Sreća da sam ovo nabavio u double pack DVD izdanju u paru sa, meni osobno vrlo dragom (ah, nitko nije savršen :) ) Matteievom zombi-nebulozom "Hell of the Living Dead" pa štete nema...

U tradiciji 'Shaolin Soccera' i 'Ping Ponga', dolazi nam još jedan sportski CGI spektakl, koji na klasični azijski način spaja vitešku borbu i jurcanje za loptom.

Ekranizacijom poznate japanske mange 'Slam Dunk', kojim je Takehiko Inoue nabo hit svog života, priča o tinejdžerima koji razvaljuju košarkaške terene ovdje je preseljena u kinesko okruženje, a sam film izvorniku dodaje ideju spajanja kung fua i sporta. Samo što tu svaka sličnost s hitom Stephena Chowa staje – jer, 'Shaolin Soccer' je dobar film. 'Kung Fu Dunk' nije.

To što je očito rađen za djecu i tinejdžere nije izgovor za traljavu režiju (nevjerojatno je da ju potpisuje isti čovjek koji je prije nekoliko desetljeća režirao 'Pink Force Commando'!), opću dosadu, naporan soundtrack, očajan humor i nategnutu melodramu. Naravno, jedina svjetla točka je upravo sama akcija na terenu, ali ruku na srce, sve što trebate vidjeti nalazi se u trejleru.

'Kung Fu Dunk' nije ni do koljena nekim drugim nabrijanim sportskim filmovima snimljenima u Aziji. A sjetimo se samo da smo mogli gledati puno toga, od stolnog tenisa preko plivanja do lakrosa. Košarka zaslužuje bolje.