Čovjek se zaustavlja na sredini mosta. Razgovara na telefon, smiješi
se, završava razgovor, ostavlja telefon, ležerno skida naočale, sve
uredno odlaže na tlo... A onda se penje na ogradu i bez
okolišanja, razmišljanja i zastajkivanja skače u 60 metarski ponor!
Kamera ne propušta ništa i ostavlja sve svjedoke na mostu i samog
gledatelja šokirane prizorom.
"It happens all the time..."

Ovaj kontroverzni, uznemirujući dokumentarac, brutalno iskreno i bez okolišanja vodi nas krož život i posljednje dane samoubojica sa famoznog Golden Gate mosta, morbidno etiketiranog kao najpopularnije samoubilačke destinacije na svijetu. Prikazuje sam čin skoka bez cenzure, onako kako su ga (ako ga nisu uspjeli spriječiti pozivom stražarima na mostu što je bila obaveza svakog snimatelja koji bi čak dojavljivali i najmanju sumnju na skok) uspjeli snimili kamerama sa jakim teleobjektivima "špijunirajući" most sa više lokacija tijekom cijele 2004., detaljno, izbliza tako da nekima od nesretnika možete vidjeti čak i izraz lica u posljednjim trenucima, ili pak izdaleka, prikazujući ih kao sitne crne točkice koje uz pljusak vode nestaju u ledenom zaljevu San Francisca.
Jednako šokantno i jednako brutalno iskreno u kameru govore obitelji i prijatelji stradalih čije riječi još i više uznemiruju povremeno čudnim stavovima prema gubitku bliskih osoba čije smrti svjedočimo okom kamere. Govore i očevici, ljudi koji su spriječili pokušaje samoubojstva, slučajni prolaznici, zlosretni slučajni svjedoci koji su posljednji gledali lica nesretnika pred skok sa ruba ograde, nevjerojatnim čudom preživjeli skakač koji je nakon svega pronašao novu želju za životom te i same samoubojice koje su odustale od nauma.


Nema tu izjava policije, ni komentara psihijatara, ni psihologa ni spasilačkih timova... samo samoubojice, njihova pisma, njihove obitelji, svjedoci njihovog kraja koji pokušavaju dokučiti razloge ovakvog postupka a neki ga i opravdati. I shvatiti što prolazi kroz glavu tim ljudima dok šeću mostom i zakorače u smrt. I svjedok gledatelj, svjedok fascinantnih, prekrasnih i nadrealnih slika mosta u gotovo natprirodnoj magli, herzogovskih time-lapse kadrova kolona vozila i oblaka koji paraju vrhove nosivih stupova, svjedok posljednjih trenutaka nesretnika koji se, dok ljudi nezaiteresirano šeću na samo metar od njih, uz hipnotičku glazbu survavaju u ponor i duboko urezuju u pamćenje.


Fascinantno, mistično, dirljivo i vrlo uznemirujuće iskustvo, na trenutke preintenzivno i napeto u prizorima događanja na mostu a s druge strane i nevjerojatno i neshvatljivo i jednako šokantno u izjavama preživjelih i bolno teško u tuzi najbližih. Nevjerojatan miks u jednom od bez sumnje najfascinantnijih ili, bolje rečeno, emocionalno najintenzivnijih dokumentaraca koje sam ikad gledao.
Uz zabavne filmove i "limunade" zadužene za likvidaciju negativnih emocija kakvima smo zasuti u ovo Bozićno i novogodišnje vrijeme kada, koje li ironije, najviše ljudi i pokuša samoubojstvo, skupite hrabrost i odvojite 90-tak minuta za mračnu stranu realnosti...

dekard
said:
|
... E, sad ste pretjerali. U "Povratku ƒšÀùutog Titla" branili ste bolesne filmove, podsjećajući da je sve to "samo fikcija, rezultat scenarija, režije, tima specijalnih efekata i međusobnog povjerenja glumaca". Koja vam je ovdje isprika? Sad nažalost ne možete reći "It's only a movie". Priznajte da je jedini razlog zašto ste gledali film da vidite snimke samoubojstva, a ne da "ispoljavate svoj anti-stav prema okolini". A i autori filma su isto licemjeri. Kao, stalo im je do tih ljudi, a sigurno su u sebi govorili "Jump, you fuckin idiot! Jump!". Mislim, šta je sljedeće? Dežuranje na obalama Australije i čekanje da veliki bijeli rastrga nekog nesretnog kupača. |
dekard
said:
|
... Evo, pogledao sam film. Priznajem, ima trenutaka. Npr. ona nevjerovatna priča preživjelog ("Your picture? Woman, I'm going to kill myself.") i, naravno, predivni skok na kraju. Ali, i dalje mislim da je film (tj. autori) bolestan do jaja. Sama pomisao da bi netko dežurao godinu dana i čekao da snimi nekoga kako se ubija... Sick, man. Možda ću zvučati patetično, ali za mene je to ultimativno zadiranje u čovjekovu intimu. Mislim, nemoralno bi bilo snimati i dvoje ljudi kako se praše u prirodi, a kamoli čovjeka kako si oduzima život. A, ako su već toliko nemoralni, više bih ih cijenio da nisu, kako vi kažete, pozivom stražarima pokušali spriječiti skok (nisam to vidio, to je valjda u komentaru), nego da su zauzeli neutralan stav i bez miješanja u tuđe probleme obavili posao (kao što se snimatelji u Africi ne miješaju u probleme lava i gazele). Ovako stvarno proturiječe sami sebi. Mislim, šta da su ih, recimo,i sve uspjeli spasiti? Da li bi bili sretni što nakon godinu dana dežuranja nemaju materijala za film? Bi kurac. A tu se nameće i drugo pitanje: ako su stvarno, kako vi kažete, uspjeli mnoge spasiti od samoubojstva, zašto grad San Francisco ne bi zaposlio nekoga da 24 sata dežura i dojavljuje stražarima sumnju na skok (budući se ta metoda, kako se vidjelo, pokazala korisnom) ? A druge dvije stvari koje me muče su: 1. Kako film nije zabranjen (a autori, po mogućnosti, uhapšeni)? Izašao je na DVD-u, sve normalno... Pa, jel moguće da su Amerikanci toliko liberalni? 2. A ako već nije zabranjen, kako to da nije popularan, kao npr. slična boleština "Super Size Me"? |
Velimir
said:
|
... kad sam ja bio u Japanu, Tokio je bio pun jumbo plakata koji su reklamirali ovaj dokumentarac, navodno veliki hit godine u tamosnjim kinima. ocito je pogodio temu. nisam jos gledao, iako mi cuci 6 mjeseci na polici, ali kritike koje sam o njemu citao su uglavnom ekstaticno pozitivne i nisam nikad naisao na nista sto bi nagovijestilo da je rijec o necemu, kako ti to lijepo kazes, 'bolesnom'. dapace, koliko znam, 'The Bridge' je manje-vise proglasavan remek-djelom. zanimljiva je i ocjena od 7.3 na imdb-u (nije da drzim do tog broja, al da je zanimljivo koliko ljudi uzdize ovaj dokumentarac u nebesa, jest. budem jednom pogledao kad mi se bude dalo deprimirat) |
dekard
said:
...obaveza svakog snimatelja koji bi čak dojavljivali i najmanju sumnju na skok SPOILER!!! Kako je onda moguće da nije spašen onaj tip u crnom? Gledajući film, činilo mi se da je šetao po mostu barem 10 minuta, i nisam mogao vjerovati da nisu reagirali. A kad sam kasnije pročitao da su ga snimali 93 minute prije nego što je skočio... Ej, ako mračni metalac koji sat i pol hoda po mostu nije sumnjiv, šta je? A pročitao sam i da članovima obitelji i prijateljima, koje su intervjuirali, nisu rekli da su snimili skok njihovih bližnjih. Sad zamislite kako je bilo metalčevim prijateljima kad su im ovi rekli da su ga snimali 93 minute i ništa nisu učinili. Ne znam zasto bi hapsili autore - pa nisu nikoga gurnuli s mosta niti poticali na to! Pa, ako zbog ničeg, onda zbog laganja odboru mosta, kojem su pri traženju dozvole za snimanje rekli da žele "capture the powerful, spectacural intersection of monumentum and nature...". Neka sankcija za to mora postojati. Mislim, budimo realni. Da su im rekli da će snimati ljude koji se ubijaju i to još upotrijebiti u dokumentarcu, čisto sumnjam da bi im dopustili. da je rijec o necemu, kako ti to lijepo kazes, 'bolesnom' Znam da je "bolestan" otrcan izraz, ali kako drukčije nazvati jednogodišnje snimanje ljudi koji skaču s mosta? Zbog toga je film, po meni, bolesniji od "Faces of Death", jer je "Faces" kompilacija slučajno snimljenih nesreća, a ne ciljano snimanje samoubojstava kao u "The Bridge". kad sam ja bio u Japanu, Tokio je bio pun jumbo plakata koji su reklamirali ovaj dokumentarac, navodno veliki hit godine u tamosnjim kinima Ovo samo dokazuje da su Japanci najbolesnija nacija na svijetu. Gdje je osim u Japanu moguće da "Cannibal Holocaust" bude među deset najgledanijih filmova svih vremena? |
Velimir
said:
|
... ""Faces" kompilacija slučajno snimljenih nesreća" 90 posto Faces Of Death materijala (barem u prva dva, tri nastavka) je fejk. "Ovo samo dokazuje da su Japanci najbolesnija nacija na svijetu." a možda samo imaju drugačiji odnos prema životu i smrti te mistifikaciji cijelog "iskustva" od nas... |
dekard
said:
...a možda samo imaju drugačiji odnos prema životu i smrti te mistifikaciji cijelog "iskustva" od nas... Ma, ne radi se samo o pogledima na život i smrt. Tu su i opsjednutost silovanjima, seks sa žabama i hobotnicama, školarke koje suknje do p... moraju nositi i po najvećoj zimi, onda ono kad nisu htjeli spasiti onu curu koja je pala na tračnice (kako se zove taj film?) i još mnogo toga. Ali, dobro, to je već stvar za sociologe... život na otoku, izolacija, traume od atomskih bombi i sl... |
Zeljko
said:
|
... nisam gledao ovo kino ali sam gledao možda slično čudo sa politički motiviranim samoubistvima Suicide killers... ste gledali? |
Velimir
said:
|
... "Suicide killers... ste gledali?" nazalost, jos ne, stoji mi na lageru s jos 20-ak dokumentaraca koji me zanimaju, ali nikako sjest pa pogledat... |
Zeljko
said:
|
... meni je bio dobar... nekako mi je sve mnogo jasnije... iako ne treba bazirati mišljenje na jednom djelu koje može biti sponzorirano iz raznih cetara moći... ali ako preživjeli dječak samoubica kojemu je zakazala bomba kaže u intervjuu da bi opet učinio isto... a pritom doda da je iz siromašne obitelji... i nikad nije imao curu... hm :D po tome bi pola planete trebalo da se raznosi po ček pointima ;D |

