Kim Ki-Duk je živio onakav život kakav vam jaaaaaako rijetko prikazuje televizija, a takvo sivilo izbjegavaju art direktori reklamnih agencija. Sigurno zato i za protagoniste uvijek bira nekog s margine. Nekog za kog su vam u osnovnoj školi drugarice/učiteljice/profesorice govorile da ćete tako završiti ako ne ispravite tu četvorku u peticu.
Ovaj put njegov je izbor mlada i privlačna djevojka koja dolazi raditi u skromni obiteljski motel u prljavom lučkom gradu. Njen posao je seksualno zadovoljavanje gostiju, a uz redovite klijente još je i gratis ševi suprug vlasnice pa njihov sin koji se u nju i zaljubi dok prisluškuje njenu ‘operacijsku sobu’. Troši je i kćerkin dečko, a i kćerka želi voditi ljubav s njom. Sve to zvuči banalno, ono opet neki ljubavni troku… hmm, jen, dva… minimalno osmerokut, koji kua opet socka ja bi pucanje, eksplozije i velke sise, al…
Volim kako Kim svoje marginalce prikazuje. Ljude, jednake među sličnima, ljude od krvi i mesa. Ljude s osjećajima. Ova mlada djevojka voli gutati ocean pogledom za vrijeme kratkih dnevnih pauzi, bavi se slikarstvom (nešto tipa Kienholz kojeg je malo prepravio Basquiat) i ne voli svoj posao. Ali ga je prisiljena raditi. Možda i svojom greškom, ali to je manje bitno. Ustvari nebitno je. Ona je ljudsko biće. E, to je ono što ovaj čvrst i kritičan korejski redatelj ne želi da zaboravimo!
