Talijanski horror o vanzemaljskoj zarazi od koje se umire na gadan način… pa kud ćeš bolje od toga?Može bolje. Daleko bolje. Ideja je odlična, ali priča na žalost nije u potpunosti iskorištena. No, ‘ajmo redom…
Sve počinje uplovljavanjem južnoameričkog teretnog broda u New York. Na prvi pogled sve se čini u redu. No brod je napušten, bez posade koja kao da je nestala usred svakodnevnih poslova – tanjuri su puni hrane, pribor pored njih, kreveti raspremljeni… još jučer su radio vezom javili su da je sve OK, a sada su svi nestali!
Policija na brod iskrcava tim koji treba istražiti što se dogodilo. On nailazi na stravične prizore: tijela posade djelomično ili potpuno raznesena i unakažena do neprepoznatljivosti. U potpalublju krije se još užasnije otkriće – teret koji brod prevozi nije, kako piše na sanducima, kava – već čudna velika zelena pulsirajuća jaja od kojih jedno pred očima šokiranih istražitelja eksplodira poprskajući ih zelenom sluzavom tekućinom, koja izazove stravičan kraj: kontaminiranim nesretnicima eksplodira prsni koš (doslovno!)!
Preživljava samo jedan od njih koji će, zajedno sa agenticom specijalne jedinice koja vodi istragu i bivšim astronautom koji je slična jaja vidio u ekspediciji na Marsu (da – na Marsu! Nema veze što još nismo bili tamo 
), pokušati dokučiti o čemu se radi. Stvari nisu baš tako jednostavne kako se čini na prvi pogled jer iza svega stoji veliko iznenađenje…
Kao što rekoh, vrlo zanimljiva premisa koja na žalost nije do kraja razrađena. Naime, glavna boljka filma nije mali budžet zbog čega sve izgleda previše ‘trashy’. Problem je previše humora na krivim mjestima, stvarno katastrofalna gluma glavne glumice (već dugo nisam vidio da netko gotovo uopće ne mijenja izraz lica bez obzira na emociju koju trenutno izražava njegov lik, tj. koju bi trebao izražavati), povremeno djetinjasto ponašanje likova, nekoliko scena koje baš nemaju smisla te ‘zbrda-zdola’ rasplet koji uključuje ‘marsovca’ totalno stupidnog izgleda te čak i tragično okončalu ljubavnu priču koja se razvije tik pred kraj između glavnih aktera!
Također, dubbing je očajan! Scene u kojima treba pokazati dramatičnost sinkronizirane su potpuno nezainteresirano – kao da glumac čita vremensku prognozu pa sve izgleda smiješno, a ne ozbiljno…
‘Valja li uopće onda išta?’, pitat ćete se…
Istina – film se fino i tečno gleda ako se ne očekuje previše i ‘progleda mu se kroz prste’ (a u nastavku teksta o par razloga zašto bi mu ‘progledali kroz prste’ ). Režija je pristojna – na trenutke i izvrsna (posebno u početku filma dok sve ima SF prizvuk), a što se tiče horror scena – eksplozije prsnog koša snimane u slowmotionu zadovoljit će i zahtjevnije ljubitelje ‘gore’ horrora
Također, Goblini su radili soundtrack koji je prilično dobar (iako oni mogu i bolje)…
Sve u svemu, prolazna ocjena iako ima dosta neiskorištenog potencijala, a mislim i da spada u kategoriju filmova koji ‘legnu’ tek na drugo gledanje… Uglavnom, dajte mu šansu posebno kad znate sa kakvim se problemima suočavao Cozzi pri snimanju: vrlo ograničeni budget, FX koji u velikom finalu uopće nije funkcionirao pa je Cozzi spasio stvar montažom (zbog čega finalna scena ima preko 110 kadrova!), odustajanje od originalnog scenarija zbog pritiska producenata ‘da sve mora ličiti na mješavinu Aliena i Jamesa Bonda’ pa je jasno zašto sve izgleda tako kako izgleda, maltretiranjem oko promjene konačnog naslova filma itd.
DVD, u izdanju ‘Blue Undergounda’, prava je raskoš: dva 20-minutna dokumentarca sa iscrpnim informacijama o filmu, snimanju, problemima… A pravi biser diska je strip iz 1990, rađen po originalnom Cozzijevom scenariju, koji daje pravu sliku stvari i pokazuje kako je film u stvari trebao izgledati. Šteta što nedostatak novca i višak producentskog debilizma mogu pokvariti potencijalno odlično djelce.
