Poput glazbe, ljudi su samo san.
Što će se dogoditi onog dana kada Tadanobu Asano bude glumio u lošem filmu? More će progutati Japan, vulkani će izbaciti Zemlju iz orbite, a s neba će kišiti naoštrene čelične metle? Ne znam, ali kako je krenulo, to se neće tako skoro dogoditi, jer, ako nije dosad, onda stvarno… Čovjek očito bira kirurškom preciznošću, a ni ovog puta nije mogao promašiti, jer je karizmu i svoju prvu ljubav sviranja & eksperimentiranja s bukom odlučio staviti u ruke provjerenog genijalca Shinji Aoyame, koji je ovog puta (očito inspiriran suradnjom s Jimom O'Rourkeom na svom remek-djelu 'Eureka') snimio veličanstveni spomenik zvuku. Između ostalog.
Godina je 2015. a svijetom vlada Sindrom Lemminga, neizlječiva suicidalna bolest koja prijeti posmicati 40 posto stanovništva planete. Ima li nade za one koji svoj život posvećuju eksperimentiranju sa zvukovima, beskrajnim putovanjima u buku koju proizvode rifovi distorzirane gitare, pedale prištekane na strunu i gudalo, spojene školjke ili zavitlani komadi plastičnih cijevi?
'Eli, Eli, rema, sabachthani?' (Isusove riječi na križu, za one koji ne znaju) tako je spomenik noiseu, meditativna verzija 'Electric Dragona' u kojoj Tadanobu opet radi ono što mu uz glumu najbolje leži (ne bih imao ništa protiv da finalno prangijanje na gitari traje sat vremena, iskreno), pretjerana taman koliko treba i sanjiva onoliko koliko možete poželjeti. Još jedan japanski film o suicidu i ljepoti življenja, ali i, kako to već često biva, posve drugačiji od svih prethodnih. Koji se svakako treba gledati u jako, jako glasnom kinu, a o čemu u Hrvatskoj (za sada) možemo samo sanjati.
