Kako se gradio luksuzni Seul i koliko je okrvavljenih sjekira zavitlano putem?

Odgovor: naporno i puno. ‘Gangnam Blues’, poznat i pod nazivom ‘Gangnam 1970’, razuzdana je eksploatacija post-PSY-jeve popularizacije luksuznog dijela glavnog grada Južne Koreje, a koji je do prije nekog desetljeća bio tek polje puno blata i trave.

Naravno, mafija se pozabavila građevinskim čudima i noćnim životom, no da bi Gangnam i njegov Style danas bili to što jesu, morali su proći kroz ‘blues’, a u ovom slučaju, on je priča o dva pobratima koji završavaju u suprotnim bandama tijekom poptunog kaosa korupcije, a koja kombinira prljavu politiku, egzekucije i blaže nasilje sa seksom, ucjenom i zabadanjima noževa u leđa, prenesenim i doslovnim.

Isto niže i film Yoo Haa (‘A Dirty Carnival’), koji je impresivno nasilan i poprilično zabavan, iako počinje pomalo čudno, nespretnog tempa i ne baš pretjerano visoke produkcije kada je retro-rekonstrukcija u pitanju. Izvrstan način za popuniti rupu zvani ‘moderni azijski gangsterski film’ – nije među najboljima, ali je itekako gledljiv.

(2)

Japanska nekrofilija u Americi.

Nemaš love, imaš osrednju ideju, ali itekako puno ljubavi prema eksploataciji i stila kojim krpaš rupe u naraciji? Nema frke – snimiš ‘Gun Woman’ i napravio si sjajan posao, jer Kurando Mitsutake, japanski redatelj koji je svoju novu priču smjestio u Las Vegas, maksimalno iskorištava sve potencijale.

A priča je zapravo tipični revenge – sadoseksualni manijak ubija suprugu doktora, koji potom prolupa, na tržištu bijelim robljem kupuje ženu koju pretvara u stroj za ubijanje pa kreće s bizarnim planom: sakriti oružje u skalpelom izrezbarenom tijelu svoje ‘komandosice’ pa je poslati ravno u osinje gnijezdo, gdje treba smaknuti nemezu prije nego iskrvari iz svojih rupa.

Glavni negativac, psihopat prepun para, neskriveno je oblikovan prema Sagawi Isseiju (sve što trebate znati o njemu imate u Povratku Žutog titla), heroina je renesansna japanska ljepotica Asami (ovdje uglavnom gola, ‘odjevena’ samo u gan), a sve zajedno – sjajni vizualni trip u moderni grindhouse!

(2)

Briljantna knjiga, genijalan film i u konačnici – maestralna TV serija!

I dok Amerika s razlogom slavi renesansu svoje televizije, ploveći kroz 2014. s novim remek-djelima u rasponu od mračnjaka ‘True Detective’ do nemilosrdnog tuluma jednog ‘The Strain’, možda najbolji TV serijal 2014. ipak nam dolazi iz – Italije! Tko bi to očekivao, ha?

‘Gomorra – La serie’, nastala kao televizijska ekstenzija knjiškog remek-djela Roberta Saviana, nema puno veze s knjigom, kao ni s fenomenalnom filmskom verzijom iz 2008. Premisa je, manje-više, ‘Sopranosi Camorre’, priča o jednoj moćnoj obitelji kroz 12 epizoda upakiranih poput 12 sočnih filmova. Uz veliko finale, šesta je epizoda, primjerice, svojim turbo-popeglanim stilom i zaokretom u zajebani triler, estetski i narativno bolja od većine žanrovskih stvari koje ste ove godine mogli gledati u kinima!

Tajna uspjeha dobrim dijelom leži u odabiru redatelja – Stefano Sollima nakon sjajnog ‘ACAB – All Cops Are Bastards’ donosi još prljavštine, korupcije, nasilja, drame i sjajnih likova, samo ovog puta na male ekrane, koji se ponašaju kao velika platna; bez cenzure, bez limita. S odličnom kamerom, sočnim pričama i savršenim ostavljanjem prostora za nastavak. Druga sezona, pliz?

(6)

Dahmer reloaded.

‘Eksperimentalni dokumentarac’ novi je seksi termin za produkciju koja se ne može odlučiti želi li biti igrana ili dokumentarna, dobar naziv za docudrame koje miješaju fikciju s dokumentarizmom. U ovom slučaju, u još jednoj (ali vrijednoj) priči o serijskom kileru i gay-kanibalu Jeffreyju Dahmeru, govorimo o dokumentarcu s igranim rekonstrukcijama. Koje su generalno nešto najgore što se može vidjeti u dokumentarcima – srećom, ‘Jeffrey Dahmer Files’ nije sranje s kablovske, već sjajni ‘eksperimentalni doc’, u kojem su rekonstrukcije savršeno komplementarni komadi atmosferične drame, još jedan izlet u ‘banalnost zla’, slajsevi svakodnevice čovjeka koji je ugasio 17 života, pokušavajući ih pretvoriti u seksualne zombije drilanjem njihovih lubanja.

Oko tih rekonstrukcija, na koje otpada manjinski dio minutaže, izgrađeno je ‘meso’, pravo blago dokumentarca, od arhivskih snimaka i policijskih dosjea do razgovora sa susjedom i policajcima koji su ga uhitili, nakon susreta s raširenim očima odrezane glave u Dahmerovom frižideru.

Nema do real life horora, a redatelj Chris James Thompson ga je uspio jako fino upakirati, kombinirajući stvarni život s jezikom igranog filma, uspješnije od mnoge konkurencije, od ‘Alberta Fisha’ (2007) pa naovamo.

(0)

Pošto jednosmjerna?

Nastao po scenariju Nicholasa E. Baehra, koji je još 1963. napisao TV film ‘Ride With Terror’,  ‘The Incident’ je u osnovi remake, film koji je svijetu predstavio Martina Sheena i Tonyja Musantea u ulozi dvojice psihopata koji pljačkaju i maltretiraju po noćnom New Yorku, s posebnim pikom na ekipicu koja se kući vraća podzemnom željeznicom.

Fascinantno je gledati psihološki triler čije žešće i krvavije odjeke možemo vidjeti u svemu od ‘Last House On The Left’ preko ‘Straw Dogs’ i ‘Late Night Trains’ do ‘Death Wish’ – Larry Peerce je ni kriv ni dužan režirao jedan od izvora inspiracije za cijeli val razuzdane filmske eksploatacije.

S jednom ‘malom’ razlikom u pristupu – ono što je u većini eksploatacijskih naslova tek uvod, ovdje je dobar dio mesa; čak četrdesetak minuta otpada na upoznavanje likova, što polovinu filma čini dramom, a polovinu sadističkim tripom u komornom teatru jednog vagona podzemne željeznice, ujedno i sočnom, inteligentnom studijom ljudskog karaktera, apatije, grupne psihologije i sebičnog kukavičluka.

Martin Sheen u prvoj ulozi svoje karijere lagano preglumljava sa svojim kreveljenjem, a usto izgleda toliko opasno da bi ga u zagrebačkom tramvaju na mrtvo zašamarali lijevom rukom (zatvorenih očiju), ali za 1967., ovo niskobudžetno djelce se i više nego impresivno drži i danas; sve od intenzivne atmosfere preko efektnog offscreen nasilja do predivne crno-bijele fotografije.

(0)

Putovanje u 1959. Slasno i prekrasno putovanje.

Yasujiro Ozu je tijekom karijere snimio mnoge urnebesne komedije, iako je na Zapadu poznatiji kao redatelj meditativnih drama o svakodnevici obiteljskog života Japana u postokupacijskoj tranziciji.

No čak i u komedijama, poput ove koju su u Udinama prikazali na friško restauriranoj kopiji, držao se istih motiva – komentara ‘pozapadnjačenja’ Japana nakon američke operacije, dolaska modernizacije u tradicionalnu nuklearnu obitelj i modeliranje pojedinačnog, ali i nacionalnog karaktera u doba velikh promjena.

Ništa drugačiji nije ni ‘Good Morning’, njegov prvi film u boji i još jedan prepoznatljiv primjer fantastične ‘tatami kamere’, koji ima sve dotične elemente, ali je usto još i jako duhovit. Itekako duhovit za japan 1959. – štoviše, sa silnim forama o prdenju i proljevu, ovo je jedan od najranijih primjera rafnirano isfuranog toilet humora za koji znam!

Film je to o dva brata, mlađem i starijem dječaku, koji odluče ne progovoriti ni riječ – kod kuće ili u školi – sve dok im roditelji ne kupe televizor. Sliedi urnebes. Pametan, šarmantan, vremeplovski neodoljiv.

(0)

Sukob titana s puno sisa i debilana.

Još od ‘Freddy Vs Jason’ nismo imali prilike posvjedočiti ovako kolosalnom obračunu dvije megaikone filmskog svjeta – Gingerbread Man je 2013. zaratio s Evil Bongom, munchies vs marihuana u  sukobu koji će zauvijek redefinirati povijest filmskog svijeta. Ili neće. Zapravo, gotovo je sigurno da neće. No je li barem gledljivo?

U skladu s većinom današnjih niskobudžetnih stonerskih naslova, ‘Gingebread man Vs. Evil Bong’ je jako jeftin, jako glup, jako iritantan i umjereno zabavan – izgleda i funkcionira kao mješavina neduhovitih SNL skečeva snimljenih u jednoj sobi, filma za djecu iz sedamdesetih i moderne posvete staroj kanabis kinematografiji.

Ima, naravno, tonu golih sisa, uključujući i cijeli zid izrađen od odljeva poprsja Masumi Max), hrpetinu imena u cameo ulogama (Tommy Chong, Gary Busey…) pa je utoliko gledljiv. Al jedva.

(0)

Novi Filipini koji vole stare Filipine.

Koliko su ga napumpali u festivalskoj najavi, čovjek bi očekivao bogznašto – te luda posveta starim eksploatacijskim Filipinima, te Taratino, te seks i nasilje… A na kraju smo sve te elemente dobili tek u natruhama, u filmu koji je negdje između sjajno stilizirane sapunice i krimi drame s odličnim, ali ipak bljeskovima genijalnog nasilja i humora. Uglavnom u paketu.

Saga je to o ratu kriminalističkih bandi, jednoj osveti, zgodnoj djevojci s viškom kilograma koji ne smetaju (čitaj: velike kosti) i korumpiranoj Manili šezdesetih.

Na stranu očajna njuška za glavnu ulogu, kao i to što je glavni junak cijeli film bizarno retuširan kao lice iz starih talibanskih foto-albuma, jer najveći problem filma jest njegov užasan ritam, neujednačeno smjenjivanje tromosti i dinamike, što s vremenom postane naporno, a nakon nekoliko krajeva koji to nisu i iritantno.

Zanimljivo, ali ne i dobro.

(0)

Vrhunska korejska osveta.

U eri kada je pojam ‘stara Koreja’ – pa, iako svega desetak godina udaljen, ipak dovoljno star da o njemu razmišljamo s nostalgijom – toliko rijedak slučaj u prezentu, spremni smo prihvatiti svaki odmak od recikliranja (često kvalitetnog, ali ipak recikliranja) holivudskog recepta koji je zapljusnuo domicilni box office. Ali ‘Hwayi: A Monster Boy’ srećom nije jedan od onih filmova kojima gledamo kroz prste samo zato što mirišu na kvalitetu kakvom su nas nekoć razmazili – riječ je o filmu kakvog Koreja uistinu dugo nije servirala u ovakvom stilu!

U stilu vizualno atraktivne adrenalinske sage o psihopatskoj bandi koja odgaja otetog dječaka, a nakon otmica i pljački prelazi u aktualni svijet nemilosrdne građevinske mafije; ‘Hwayi: A Monster Boy’ je triler nakrcan pucnjavom, fajtovima, jurnjavama, decentnim humorom pa čak i horor sekvencama kao simbolikom emocionalnog rasula glavnog antijunaka. Sve je tu – od žena u lancima i tupave murije do snajpera, policajca s misijom i nemilosrdnih egzekucija, s moćnim ‘stipovskim eždom’ i sjajnom glumačkom postavom.

Redatelja Jang Joon-Hwana znate po ‘Save The Green Planet!’, a ovo mu je prvi dugometražni film nakon deset godina! Producenta isto znate – Lee Chang-dong, ma koliko nevjerojatno zvučalo da redatelj ‘Oasis’ i ‘Poetry’ stoji iza jednog genijalnog, ali u suštini ipak žanra. Svaka čast svima.

(0)

U otvorenom razgovoru, bez fige u džepu, Alejandro objašnjava vlastitu poziciju, ambiciju i ideju iza najhrabrijeg filmskog projekta u povijesti. Čileansko-francuski vizionar je nakon uspjeha svojih filmova ‘El Topo’ i ‘The Holy Mountain’ izgradio solidnu vojsku fanova pa je od producenta dobio otvorene ruke da za sljedeći projekt radi štogod želi i kako želi. Naravno, ambiciozni Alejandro je to odmah iskoristio te se prihvatio adaptacije kultnog znanstveno-fantastičnog romana Franka Herberta o pustinjskom planetu krcatom Začinom, najtraženijom supstancom u svemiru. To bi bio film koji bi audio-vizualnim podražajima imao efekt sličan uzimanju jakih psihoaktivnih supstanci te bi gledatelju promijenio svijest pa ga je Alejandro odlučio raditi samo s najboljima i samo s onima za koje osjeća da razumiju njegovu viziju, točnije svojim ratnicima!

Prvo je za storyboard angažirao “genijalca” Jeana Girauda Moebiusa, vjerovatno najboljeg strip-crtača koji je ikad hodao Zemljom pa je nakon slučajne projekcije ‘Dark Stara’ u Hollywoodu vrbovao Dana O’Bannona kao majstora posebnih efekata. Za dizajn letjelica je odabrao Chrisa Fossa, ilustratora naslovnica ZF romana, a za glazbu je dogovorio Pink Floyde nakon nevjerovatne priče s hamburgerima. Jednog i jedinog vladara svemira mogao je glumiti samo Salvador Dali kojeg je Jodorowski ganjao po cijelom svijetu i u zanimljivoj igri nadmudrivanja i uvjeravanja, dobio velemajstora nadrealizma da mu glumi za 100 tisuća dolara po minuti! Dali mu je otkrio bizarnog i talentiranog Hansa Rudolfa Gigera, zaduženog za stilizaciju negativaca, zloglasnih Harkonnena. Pariška potraga i teško nadmudrivanje s Orsonom Wellesom ipak su dali pozitivni rezultat, a David Carradine i Mick Jagger su odmah pristali glumiti, bez previše okolišanja čime je skupina ratnika postala vojska moćnih individua.

Rezultat angažmana ovako zvučne ekipe pretvoren je u produkcijsku knjigu (story-board, studija kostimografije, set dizajn, glumci,..) koja je poslana svim bitnijim američkim filmskim studijima. Što zbog Alejandrove ekscentričnosti, što zbog isključivog autorstva, film je odbijen kao preveliki financijski rizik. Danski redatelj Refn koji se pojavljuje u dokumentarcu je odbijenicu sufinanciranja argumentirao objašnjenjem da su se filmski studiji zapravo bojali Jodorowskog i utjecaja koji bi njegova ‘Dina’ imala na kinematografiju.

(0)