Gore-horor živ je i zdrav i da – i dalje živi u Njemačkoj!
Daleko je dogurao naš dragi Olaf Ittenbach od doba ‘Premutosa’ – štanca li ga štanca, doduše u posljednje vrijeme skoro pa isključivo za video tržište, ali kao ponosni vlasnik titule jednog od najboljih SFX-gore majstora današnjice, koji odbija koristiti CGI kao lakši, ali neuvjerljiviji put, to mu može biti samo na ponos. Uostalom, koju bi to multiplex publiku danas u kinima zanimao film kakav je ‘Garden Of Love’?
Sve počinje odličnom scenom kasapljenja gole žene pod tušem i fascinantnim zabadanjem satare u facu, što balansira očajnu špicu u kojoj je očito da se Olaf ne može samo tako ostaviti estetike home made produkcije. Elem, ‘Garden Of Love’ je skrojen po poznatom receptu – niskobudžetna (ali ipak ‘budžetna’!) žvaka koju povezuje mjestimično klanje te u kojoj katastrofalno loši glumci peku zanat (OK, glavna heroina jedina ponekad zna što radi pred kamerama), ali kada gore uleti… Eh, onda uleti sa stilom.
Priča je to o masovnom ubojstvu, traumama i duhovima, u kojoj Olaf demonstrira sav svoj postsavinijevski genij – režu se ruke, grkljani i glave u TV prodaji, a policijski odred završava raskomadan kao da je od papira: guljenje kože s lica, usitnjavanje trupla sačmaricom, mljevenje face na žičanu ogradu, rascopavanje njuške šamarčinom, probijanje šake kroz mozak…
Sve to sa zombificiranim pater familiasom koji izgleda kao C-verzija Rutgera Hauera!
