Povratak starog prijatelja iz djetinjstva!
Dvadeset godina nakon posljednjeg afganistanskog pothvata, Rambo je u Tajlandu. Ribari, lovi kobre za lokalnu turističku atrakciju, kuje propelere za svoj starinski brodić, živi mirno i u korelaciji s predivnom prirodom. U susjednoj Burmi stvari nisu tako idilične jer generali obogaćeni proizvodnjom amfetamina brutalno teroriziraju seljane usput im regrutirajući djecu. Rambo uz pomoć šačice plaćenika kreće osloboditi zarobljene te zlostavljane mirovnjake i liječnike dobre volje iz vojnog logora brutalnog burmanskog generala.
Gledati Ramba u kinu nakon dvadeset godina emotivan je doživljaj i nemoguće je zatomiti nostalgične uspomene na neka druga vremena. Kino tehnologija je uvelike napredovala pa je akcijada krcatija nego ikad izvrsnim specijalnim efektima i prigodnom zvučnom kulisom, a premještanje vrpci je svedeno na mikro sekundu, za razliku od nekad kad je to operateru bila najveća noćna mora, a rupe su znale trajati i po nekoliko sekundi uz neizbježno ritualno negodovanje i fućkanje gledatelja. Bez obzira na napretke Rambo je i dalje onaj stari, medvjeđe čeličan, frustriran svijetom bez vjere u bolje sutra. Već spomenuta akcijada je usitinu najbolja do sad, puna krvi, odsječenih udova i brutalno realno dočarava moć i snagu metaka, minobacačkih granata i čitavog arsenala hladnog oružja. Nas trojica smo se u praznom kinu i te kako dobro zabavili i u mirovinu ispratili jednog od velikih filmskih heroja. Sa žaljenjem možemo konstatirati – bilo je časno živjeti s Rambom!
