Nihilistična tokijska dekadencija devedesetih – najbolja berba.
Ako imamo na umu to da je Japan nekoć štancao i do stotinjak (pa i više) pinku eiga godišnje, ne treba čuditi što iz te mase svako malo izroni nešto novo s engleskim titlom. Takav je i 'Lady Poison', jedan od brojnih primjera pinku ludila iz devedesetih, oslonjen o hype nove igračke sredine desetljeća – Interneta, u eri kada se dotični još temeljio na učenju navigacije Netscapeom, a kada su ga Japanci koristili (baš kao i današnje tehnologije) na daleko napredniji način od suvremenika sa zapadne zemljine polutke.
Između ostalog i za dilanje ilegalnih snuff/pedo/SM sadržaja u 'internetskom podzemlju', glavnoj 'underground lokaciji' ovog filma, u kojem ženski serijski ubojica, nakon što potamani muškarce po fensi noćnim klubovima, fotke njihovih leševa dijeli sa zajednicom istomišljenika, fanova i simpatizera.
Malo golotinje, malo krvi, malo poznatih njuški (Ren Osugi), malo prepoznatljive 90's estetike – poslastica za prave lovce na formu te podsjetnik kako se jeftina pinku eiga može izvesti i kao triler, a ne samo kao soft pornić.
