Blairwitchevski monster-movie a.k.a. meni je ovo OK!
Znam, sad će na mene krenuti drvlje i kamenje jer ovo je žestoko ispljuvan ripoff “Cloverfielda” legendarnog studija Asylum, ekipe kojoj je smisao postojanja upravio izbacivanje svojih “verzija” blockbustera. Al’ što mogu – meni cormanovski pristup temi tj. “minimum unutra a maksimum van” (bar pokušaj 
) ili, što se izvedbe tiče, totalno blairwitchevski, ovdje funkcionira prilično korektno. Posebno kad se uzme u obzir da je “Monster” nastao kao ripoff filma o kojem nitko ništa konkretno nije znao (produkcija je započela na osnovu “Cloverfieldovog” teasera!) i da je očito većinom snimljen gerilski na ulicama Tokija (i L.A. ) usred dana i noći sa slučajnim prolaznicima kao statistima i prirodnim zvukovima koji povremeno uništavaju realnost prizora, a da sve to ipak ne smeta da se stvori koliko-toliko korektna monster-atmosfera. Teret svega nose dvije glumice koje su na trenutke (ali na žalost ne često) čak uvjerljive i vješto ne prikazivanje čudovišta, uništenja i kaosa. Da! Ne prikazivanje ili, preciznije, prikazivanje “na kapaljku” uz konstatno rušenje snimke i trešnju kamere kako bi se prikrio loš i/ili gotovo nepostojeći CGI! Ušteda budžeta koja ipak ne uskraćuje dinamiku takvim scenama. Sve što ćete vidjeti od kaosa je u stvari “CGI-rana” posljedica (“nacrtani” dim, helikopteri, avioni), tu i tamo pokoji pipak čudovišta (osim u finalu gdje se čak vidi i više pipaka iako ne sjajno animiranih 
), podosta arhivskih snimaka gužvi (jer većinom su njih dvije na praznim ulicama ), hitne pomoći i sl. te, ono najvažnije što zapravo čini film gledljivim: zvučne eskapade! Ako se već ništa ne vidi, a onda se bar čuje pa je lako zamisliti što se događa tamo gdje kamera ne gleda jer u glavnom gleda u suprotnom smjeru ili u pravom kad je već sve gotovo (kao što spomenuh, blairwitchevski “sindrom” )
Za razliku od “Cloverfielda”, ovo je snimljeno u obliku nazovi-video dnevnika između dvije “filmašice” čiji je primarni cilj bio snimanje dokumentarca o globalnom zagrijavanju u Tokiju da bi se usred posla našli u središtu kaosa koji će na koncu pokušati iskoristiti za novu priču. Iako to baš i nije pretjerano uvjerljivo izvedeno kao što to nije ni pretjerano uvjerljiv razlog da se netko igra kamerom dok oko njega “pipčasto” čudoviste demolira Tokijo, činjenica je da je to jedini način da se snimi ovakav film za sitne pare (pola miliona, kaže IMDB) igrajući na kartu “što se manje vidi to bolje”. A zbog svega spomenutog, “Monster” djeluje i nekako minimalistički pa i prirodnije nego povremeno “preraskošan” “Cloverfield”. Iako bi i “Monster” trebalo podšišati za nekih 20-tak minuta…
Pa ako izbacimo sve već navedene probleme te još i nešto katastrofalno loših scena, ponavljanje jednih te istih lokacija, počesto spominjanje YouTubea koji nije ni postojao za vrijeme događanja radnje filma ( :))) ), povremeno totalno neuvjerljive statiste i isto tako povremeno totalno neuvjerljive digitalne smetnje u slici i zvuku i njihovo često pojavljivanje na skroz krivim i nepotrebnim mjestima i pomirimo se sa činjenicom da je ovo opasno nalik kućnoj verziji “Cloverfielda”, ostane malo – ali taman dosta da od mene dobije prolaznu ocjenu za bar jedno gledanje. Jer drugo bi ga vjerojatno pokopalo…
