‘Loved Gun’ (2004.)

Kad učenik pregazi učitelja, a učitelj se pri tome zove Seijun Suzuki, onda znate da rezultat može biti samo: remek-djelo! Nevjerojatno nešto koliko je ‘Loved Gun’ dobar i na to vas nikakve pozitivne kritike, komentari, osvrti i preporuke koje ćete pročitati ili čuti prije gledanja ne mogu pripremiti. Redatelj Kensaku Watanabe asistirao je početkom devedesetih samom Suzukiju, a onda je i glumio u ‘Pistol Opera’, polu-nastavku jednog od najvećih klasika japanskog novog vala ‘Branded To Kill’, velikom povratku nadrealizmu čovjeka koji se danas smatra jednim od najažnijih redatelja ikada. Igdje. I da, ‘Loved Gun’ je bolji od ‘Pistol Opera’ pa možda čak više zaslužuje nositi taj naziv, startajući od slične premise, ali odlutavši u drugačijim, još impresivnijim pravcima. Najkraće i najsirovije rečeno (jer razine na kojima funkcionira ovaj nemjerljivo razigran, originalan, opak, kul, duhovit, ali i emocionalno ubitačan nadrealističko-dramsko-gangsterski film), riječ je o plaćenim ubojicama koji bojom svojih metaka definiraju svoje psihološko stanje, a tu su i ogromni pištolj bakreno-crvene boje zvani Akira, odlična glazba, sjajni glumci, razgovor s uplakanom kornjačom i kiler koji je kao dječak jeo svijeće i gutao metke, ne bi li ih koje desetljeće kasnije u nuždi bio primoran ispovraćati i iskoristiti.