Wong Kar Wai, Norah Jones i Jude Law. I?
I… pa, nedostaju mi Tony Leung i Maggie Cheung, neon i moćne priče izvezene iz skromnih detalja, ali prvi izlet velikana HK arthousea i jednog od najboljih redatelja svih vremena, iako nema fotografiju Chrisa Doylea (svejedno ne izgleda loše) i šarm svojih najboljih kineskih filmova, nije očajan, grozan i posve promašen. Ali isto tako nije ni i nešto zbog čega bi trebali slaviti njegovu gastarbajtersku šljaku, jer na kraju krajeva – 'Američka pita' je bolji 'film o pitama' o ovog, hehe.
'My Blueberry Nights', što ste vjerojatno već čitali na bezbroj mjesta kada je film premijerno prikazan u Cannesu (gdje se natjecao za Zlatnu palmu), prati emotivno putovanje mlade žene po Americi. Ona tumara okolo, konobari i upoznaje svakakve likove i traži ljubav i… to je to. Lijepi set, lijepe boje, jako lijepa glazba… Ali sve to bez dubljeg dojma i zapravo dosta šuplje i dosadno, što nikada nisu bili ni 'najsporiji' Kar Waijevi filmovi.
Norah Jones je pristojna, što nije dovoljno za film koji treba u potpunosti nositi na svojim plećima. Ne mogu se oteti dojmu da je ovo mogao režirati bilo tko (ili barem netko tko želi biti kao majstor osobno), a ne samo Wong Kar Wai. Što se za njegove prijašnje filmove nije moglo reći.
