Jedna od najboljih mangi svih vremena ekranizirana je od strane autora jednog od (skoro pa) najboljih filmova svih vremena.
Rezultat bi trebao biti u najmanju ruku masterpis, zar ne? Krivo. Šteta, ali ništa od toga.
Čudno je da se čovjek koji je snimio film kakav je ‘Dog Bite Dog’ nije odlučio malo više osloniti na nihilizam izvornika i pretvoriti ga u impresivno djelo sa svojim potpisom, već je sklepao naizgled šokantnu, a zapravo dosta tinejdžersku, baš onako stripovsku, šminkersku verziju koja prečesto pada u ambiciji da koju tisućicu stranica dugi papirnati ep transformira u dvosatni miks borilačke akcije, drame i popcorna upakiranog u noir. Možda je Soi Cheangu (a posebno njegovim producentima) bilo dosta toga što mu je komercijalni uspjeh ‘Dog Bite Dog’ nagrizla Cat III oznaka pa se sada odlučio na nešto lakši, Cat II pristup?
Nije prvi put da Kinezi rade adaptaciju japanske mange – posljednji primjer kojeg se sjećam jest ‘Initial D’, čiju sam filmsku verziju ugasio nakon pola sata koliko me živcirala (svejedno je dogurala do Venecije). ‘Shamo’ se može pristojno odgledati cijeli, ali ostaje nezadovoljstvo scenarijem, nabacanim komadima priče s fajtovima koji su dijelom impresivni, dijelom posve prosječni. Ryo Narushima (glumi ga lepi dečko Shawn Yue) dobro se drži kao ultimativni antijunak na putovanju od tinejdžerskog ubojice roditelja do šampiona ringa, ali sve to ispričano je potpuno zbrčkano i bez imalo impresivnosti kojom je Izo Hashimoto pretvorio mangu u jedan od boljih maratona na japanskim kioscima (desetak godina).
Na kraju nam ostaje samo gledljiva zabava i ništa više od toga, ali stvarno nisam očekivao da će mu dijelovi izgledati kao materijal za RTL.
