Može li Uwe Boll, ako se udalji od video igara, komedija i horora, ipak snimiti dobar film?
Može li se, ako se uhvati režije ratnog filma, uspjeti riješiti titule najgoreg redatelja na svijetu te dokazati da ipak zna, kada hoće i može? E sad, ovisi što je po vama dobar film – ako ste već ovdje, na Žutom titlu, onda pretpostavljam da to nisu samo klasični holivudski sumnjivci s pričama o krvavom Vijetnamu, već i cijeli val niskobudžetne talijanske 'vjetnamsploatacije' sedamdesetih i osamdesetih, filmova koji nisu imali tehničke i produkcijske uvjete (kao ni talent) razvikanih američkih klasika, ali su zato eksploatirali drugu dobitnu formulu: mitraljeze i gore.
'Tunnel Rats' je priča o američkim pokušajima 'čišćenja' tunela ispod vijetnamske džungle, podnošljivo režirana i svakako svjetlosnim godinama ispred katastrofe kao što je 'Seed', recimo; sa sada već pa neizbježnim elementom političke kritike, tako drage Bollu, ali koju često baš i ne zna izraziti na najbolji način. Nakon sporijeg uvoda ispunjenog dijalozima (katkad OK, katkad uspavljujuće napucavanje minutaže) i pokojim krvavim vješanjem kreće misija klaustrofobičnog gmizanja tunelima, kada sve skrene u svojevrsnom horor-pravcu.
Naravno da je malo love, da je gluma jadna i da je sve zbrčkano, patetično i tupavo i da su povijesne činjenice u kaosu, ali kao da je to u ovom slučaju bitno – Uwe možda i misli da je snimio odličan ratni film, ali iako je daleko od toga, 'Tunnel Rats' je ne samo bolji od dosadašnjeg Bollovog opusa, već i od jako puno novih STV naslova. A to je, kao što svi znamo, dovoljno da ga se odgleda bez pretjerano puno mazohizma. Solidan i krvav B-akcić, ukratko.
