Burt Reynolds u naponu snage.
Danas se hladno razbacujemo terminom za kategoriju filmova koje nazivamo 'tarantinovskim' – dijelom zato što ih je upravo Tarantino popularizirao kod generacije koja je bila premlada da ih gleda u kinima u eri kada su vladali grindhouseom i drive in distribucijom, koliko i klasičnim kanalima za prikazivanje, a dijelom zato što su izravno inspirirali njegove filmove, sve redom zbirke citata i posveta. 'White Lightning' ne samo da je obožavan u 'Kill Billu', već je jedan od glavnih kultova na čijem je oltaru položen 'Death Proof', a riječ je o klasiku s jednim i jedinim Burtom Reynoldsom, pričom o osveti i razbijanju brzih automobila, s nekim od najlegendarnijih kaskadera i kaskadersakih egzibicija do tada pokušanih na četiri kotača, a potom i stavljenih na film.
'White Lightning' je zabavan spomenik američkom jugu sedamdesetih, u kojem Reynolds (minus brkovi) glumi Gatora McKluskyja (kakvo ime!), mačo šofera i zatvorenika čijeg brata hipija ubija zli lokalni šerif. Osveta će biti, a kakva druga nego strašna pa Gator kreće u lov na kilera, pregazivši sve što mu se nađe na putu – preneseno i doslovno.
Zulufi, šeširi, viski i tarantinovsko (opet taj termin…) rednek blebetanje susreću miris spaljenih guma i potjere uz temu na bendžu. Jedini je problem taj što priče ima 90 posto u odnosu na tek 10 posto akcije (sindrom prisutan i u 'Death Proofu'), no trebalo je proći još četiri godine do 'Smokey And The Bandit'…
