‘Vis-a-vis’ (2013.)
Mali, ali VELIKI hrvatski film!
Pitali smo se kad će stanje u hrvatskoj filmskoj ‘industriji’ konačno inspirirati ljude iz ‘industrije’ da snime film o stanju u toj ‘industriji’ – nakon desetak godina slušanja raznoraznih ideja o potrebi snimanja dokumentarca koji bi oslikao sav taj institucionalizirani kaos (najbliže se realizaciji približio Ivan Goran-Vitez s maestralnim ‘Male ruke’), eto nam igranog filma kojim Nevio Marasović, nakon što je iznojio svu snagu i novce za snimanje ‘The Show Must Go On’, ponovo biva osuđen izvući najbolje iz niskobudžetne nezavisne produkcije te pri tome kirurški secira cijeli abecedarij hrvatskih filmskih mehanizama.
‘Vis-a-vis’ jest (meta)film koji je u isto vrijeme čišćenje žući i srca nakon silnih zaljubljivanja, svađa i prekidanja s hrvatskim filmskim ‘establišmentom’, ali i prekrasna priča o ljubavi, svađama i prekidanju… pa, svega što nam život baca pod noge dok pokušavamo snimati filmove: ljubavi, obitelji, života, smrti…
Scenarij je gotovo pa besprijekoran, režija je sjajna, kamera uspijeva ne potonuti u reklamu za mobitele, ali najveći adut ovog pravog malog indie bisera upravo je gluma, pri čemu se ne možete odlučiti tko više razvaljuje – Krešimir Mikić kao guru koji odvaljuje na buncek, Janko Popović Volarić kao emocionalno utučeni glumac željan ispiranja sapuna sa kože ili Rakan Rushaidat kao redatelj koji s glumcem odlazi u izolaciju otoka Visa, na tjedan kreativne i osobne katarze.
Ako se pitate koji još hrvatski film, osim Krisovog ‘Broja 55’, ne smijete propustiti ove godine, ‘Vis-a-vis’ je jedno od onih iznenađenja koje zaslužuje vaše novce. Ozbiljno.
(8)
