‘Directed by Claude Milliken’
Claude Milliken!?! WTF? Ako ovo nije jedan od najdebilnijih i ‘naj-gayiš’ pseudonima koje sam ikad čuo e onda ne znam što je 8o) ! A ovo čudo ima i jednu od najnebuloznijih filmskih radnji koje sam imao prilike vidjeti u talijanskoj horror produkciji! Pazite sad: vijetnamski veteran vraća se kući i uhvati ženu sa ljubavnikom. Smakne ih oboje pa i njene roditelje a pri tome ostane bez očiju koje mu iskopaše ptice koje je uzgajao na trijemu (!). Godinama kasnije, grupa fakultetlija traži stanište neke rijetke ptičje vrste i nabasaju na slijepog ubojicu koji ih uputi gdje će pronaći traženo. I tako oni tumaraju močvarama Lujzijane i nabasaju na neku zapuštenu kuću u kojoj namjeravaju prenoćiti. Ali kuća krije strašnu tajnu…
Ah, ‘Ptice ubojice’ kojem prikeljiše nadimak ‘Zombie 5’ iako je snimljen prije ‘Zombie 4’ pa čak i prije ‘Zombie 3’ koji je u stvari ‘Zombie 2’ ako… OK OK OK… No, što je najinteresantnije, ni ptica ubojica a bogme ni zombija baš nema u izobilju pa ni jedan od ta dva naziva nema veze sa radnjom! Gledaš, gledaš i vidiš samo studente, Roberta Vaughna, poneki paranormalni fenomen i nešto interesantnog gorea sa par nečega što liči na zombije i jata ptica koje lete uokolo… Posljednjih pola sata i nije tako loše (D’Amato se vodi kao nepotpisani koredatelj pa mi se čini da je baš u tom finalu imao svoje prste 🙂 ) i sadrži ukletu kuću, duhove, ponešto pristojno gledljivih zomboidnih sekvenci i finale koje jedino opravdava naslov ‘Ptice ubojice’ te pristojan score koji, kad već ostalo fula, čini ovo (jedva) gledljivim.
Preskočiti prvih sat vremena i baciti se odmah na gore finale!
