|
 Japan skoro pa potonuo
Sjećate se zašto smo u cvatu mladosti išli gledati 'Armageddon' i 'Deep Impact' u kina, kao i zašto su nove generacije činile isto s 'Day After Tomorrow' i 'War Of The Worlds'? Ne zato da bi uživali u priči, sjajnim likovima, maestralnoj fotografiji, genijalnoj dramaturgiji, vještoj montaži i simboličkoj pozadini cijele sage – buljili smo zato da vidimo stvari kako se lome! Meso kako se topi, zgrade kako lete u zrak, automobile kako gore... eksplozija! Vatra! Destrukcija! Specijalni efekti!
Ako postoji ijedan razlog za postojanje ovog žanra onda je to gutanje novih načina za prikazivanje destrukcije – ali ako je toga toliko malo u epskih 135 minuta, da vam nakon gledanja ne ostane niti jedna scena u sjećanju kao nešto na što ste se posebno naježili kada je odjeknulo, ali zato se osjećate iscrpljeno pod teretom patetike, cmoljenja i nemuštog vođenja radnje, bez osjećaja za ritam, smisao i usmjerenje cijelog filma... onda imamo problem. I da, dogodi se to da je 'Japan Sinks', najveći prošlogodišnji japanski kino-hit, zapravo posvemašnji bulšit.
Priča o Japanu koji tone u more, dok ga istodobno drmaju potresi, vulkani i tsunamiji, druga je adaptacija romana, nakon one iz 1973. godine, adaptacije koju imam samo na očajnom VHS ripu bez titla pa ne mogu uspoređivati. Ali prošlogodišnja varijanta jednostavno je nepotrebni 'armagedonovski' pokušaj da se bude previše toga u isto vrijeme – i film katastrofe i ljubavna drama i priča o žrtvovanju pojedinca za dobrobit društva i politički pamflet..., s ciljem u kojem ništa od toga ne funkcionira kako treba. Osim par kul eksplozija i one jedne scene velikog vala, ali nije da to već nismo vidjeli, čak i u vijestima...
 Ljubav pred potonućem  Tsunami dolazi!
 |
