Odlična real life kineska filmofilija.Život, filmovi, piratluk... Iako počinje kao dokumentarni film o piratskoj industriji u Kini, vrlo je brzo jasno da ovo nije niti dokumentarac (iako je snimljen u sirovom cinema verite stilu), niti govori o industriji – nema tu ni trijada koje organiziraju štancanje, niti šlepera, niti...
Samo ljudi koji dilaju i ljudi koji kupuju – a njihovi se životi katkad ispresijecaju na uistinu zanimljive načine.
Sa scenama kao što je pokušaj uvjeravanja policajaca da je 'Carstvo čula' art, a ne pornografija ili bračnim parom koji vlastitu besparicu pokušava ukinuti serijom pljački inspiriranom restoranskom scenom iz 'Paklenog šunda', 'Pirated Copy' je pravi filmofilski film, u kategoriji s 'Bleeder' ili 'Rewind', što znači da ćete u njemu uživati i na razini citiranja (zajedno s brojnim insertima i razgovorima o cijeloj žutotilaškoj artiljeriji), ali i na razini pogleda kroz otvorena vrata stvarnog života moderne Kine.
S ljudima kojima je celuloidna fikcija ne samo bijeg od egzistencijalističkih tegoba, već i oslonac za preživljavanje.
Krv i tlo.Čovjek ne mora ići do Amerike da bi našao seljačine spremne na opačine – eto ih i u europskim selima, gdje klasične redneke zamjenjuju biseksualni bajkeri skloni silovanjima prolaznika, jedan bivši šerif s majicom 'I Fuck On A First Date' te pokoja debela baba sa sačmaricom, zaposlena ubijanjem posjetitelja svoje birtijetine i cijeđenjem krvi iz njihove lubanje. Plus žrtva za volanom automobila koja se odluči na društvo za vrijeme vožnje...
Ali ne, ovo ipak nije samo francuska inačica redneksploatacije – ovo je nešto malo drugačije, a što, neću reći da ne spojlam onima koji nemaju pojma o čemu je riječ. Ali ne, nije o vukodlacima, barem ne u klasičnom smislu – nitko nema previše dlaka, mada puni mjesec, krv i gore jesu u igri.
Odlično snimljeno, atmosferičan i siv do bola, ima zakon soundtrack– ništa pretjerano novo, ali za jurišnike na moderni europski horor, sasvim finih i nadasve zabavnih osamdesetak minuta.
Mediteran, kurve i Henry Silva – što vam više treba?Ako vam trebaju gore i neukusno eksploatacijsko pretjerivanje talijanske kinematografije sedamdesetih, dobit ćete i to, na gomile – odrezane glave se kotrljaju, djeca su ubijena ne bi li im se u trbuh zašio heroin za švercanje, a i 70's mizoginija na svom je vrhuncu mačoidnog ponižavanja nježnijeg i ljepšeg spola.
'Cry Of A Prostitute' je još jedan komad dobre stare zabave iznikle iz poplave niskobudžetne mafiosploatacije zlatne ere eurocrimea, s Henryjem Silvom kao usamljenim fajterom koji je nakon školovanja u SAD-u završio kao egzekutor na osunčanoj, znojem natopljenoj Dalmatinskoj Zag..., ovaj, Siciliji.
Vruću atmosferu podiže Barbara Bouchet kao nimfomanka koja masturbira rukama umočenim u svježe mlijeko, a količina pucačine i mlaćenja (plus jedno ubojstvo parnim valjkom!) dovoljna je za svakoga tko ima visoka očekivanja od ovog žanra, barem kada su elementi izvan domene briljantno originalne priče, sjajne glume i maestralne režije u pitanju.
Plava Lolita u Japanu (prije potresa).
Angela izgleda kao anđeo, zapravo kao Hitlerov mokri san – savršeno plava belgijska tinejdžerica upravo zbog toga zadovoljava i sve fantazije ostarjelih japanskih bogataša, u jurnjavi za bliskošću s mladom plavušom koja izgleda kao utjelovljenje zapadnjačkog Lolita fetiša.
Baš o tome i jest 'Stratosphere Girl', film o dotičnoj djevojci koja odlazi u Tokio i počinje raditi kao hostesa u klubu koji udovoljava konverzacijskim željama pohotnih staraca. A onda sazna za slučajeve nestanaka svojih kolegica...
Iako ima pregršt ozbiljnih mana, sve od šupljikavog scenarija do neuvjerljive glume, 'Stratosphere Girl' oduševljava svojim stilom, prelijepom kamerom, još ljepšim ženama pred njezinim objektivom, melankoličnim soundtrackom i cijelom tom japanskom estetikom koja kombinira autentične lokacije s crtežima.
Čudan, ali solidan i elegantno seksi komad japanofilične japanofobije.
Kakav naslov, takav film.I to njemački! Kad ste zadnji put gledali njemačku eksploataciju iz osamdesetih sa svim tipičnim elementima američko-hongkonškog recepta, samo stavljenima u kontekst europske besparice i sa scenarijem koji kao da ne postoji, ali je zato oslonjen o kompilaciju epizoda koje se vrte oko boksa, karatea, žena, disko densinga... I pokoje pljačke te obračuna sa zlom bandom u maniri Bore Leeja.
'Macho Man', osim kao suludi film, ima svoj značaj i kao pionir MMA fajtova – jedina bitnija premisa filma za koju se možete uhvatiti jest ona o kvazirivalstvu karataša i boksača, koje završava velikim obračunom dviju vještina: karate vs boks, Puma vs Adidas.
Svi likovi izgledaju kao s televizijskih snimaka rušenja berlinskog zida; muškarci su redom brkati, s rudlavim fudbalerkama i ružnim trenirkama. Akcija je oslonjena o eksploatiranje pravih majstora borilačkih vještina, ali koreografirana i režirana kao komad govneta. Ukratko, urnebesnih sedamdesetak minuta.
]]>
Jedan od onih koji legne baš kako treba... Spoj klasike i ludih sedamdesetih? Prodano!
Grupa mladih u potrazi za uzbuđenjem odluči održati crnu misu u staroj crkvi. No motivi nisu samo mladost, ludost i bizarna "zabava" jer cijeli obred zapravo je ciljan da oživi legendu i to na stogodišnjicu njegove smrti! I Dracula se materijalizira (kompletno sa plaštom, frizurom i zubima :) ) u Anno Domini 1972 i kreće klasična priča u modernom Londonu uz pijuckanje krvi, fuzziranu glazbu, đuskanje na fuzziranu glazbu i tako to...
Peter Cushing reprizira svoju rolu Van Helsinga no ovaj puta kao potomak slavnog Draculoubojice, a Christopher Lee standardno briljira u svojoj najpoznatijoj ulozi ni malo ne odstupajući od načina portretiranja Dracule unatoč vremenu koje je karakteru lika skroz neprirodno.
Odličan kontrast. Jako lijepo. Meni super!
Vratila se Zebura!I to kao bizarni distopijski film koji slijedi recept miješanja blockbustera za djecu s klasičnim mikeovskim crnohumornim kaosom, SF-om i trilerom. 'Zebraman 2' vodi nas u mračnu 2025. godinu, kada je Tokio preimenovan u Zebra City i vođen ludim vladarom koji je transformirao japansko društvo u... gledajte, neću vam kvariti.
Prije koje godine, Miike je jasno i glasno rekao da od sada želi promovirati samo svoje nove 'obiteljske filmove', velike dječje i tinejdžerske projekte koji su obilježili novu fazu njegove karijere, sve od 'The Great Yokai War' do 'Yatterman', a koja se počela oblikovati upravo sa 'Zebramanom', još 2004. godine. Odličnom parodijom na superheroje, koja se gledala i kao komentar na raspad tradicionalne japanske obitelji, ali i kao klasičan feelgood film za publiku od 7 do 77.
Ovaj je prilično drugačiji – od obiteljskog se koncepta otišlo ka spektaklu, što podrazumijeva skuplji CGI, teen kičeraj i emtivijevske videospotove, ali unatoč tome, ima dovoljno pameti i snimljen je majstorski, pa ga možete gledati ignorirajući mnoge od mana. Osim toga, potpuno je sulud.
Najbolji dio i ovog je puta istoimena TV serija u samom filmu, zajedno s nezaboravnom pjesmom iz scena jednako nezaboravne akcije, ali i u ostatku ima materijala koji će vas itekako nasmijati i zabaviti. Mecha-ejlieni, patuljak, tentacle erotika, napad ubojitim prdežom, odred seksi policajki, 25-godišnja djevojčica, Zebrawoman sa sočnim dekolteom i jedan albino Zebraman: stari Miike više se nikada neće vratiti, ali za ovog novog kakvog imamo, ovo je i više nego dobro.
]]>
Što se dogodi kad skupina mladih ljudi ode na izlet u šumu?Iskasapi ih manijak sa sjekirom ili ih pojedu redneci? Uglavnom, ali ne i ovog puta. Cirkus počinje kad se plavuša probudi s dugim i našiljenim zubima...
Josh Reed snimio je puno zabave za malo novca, hororac o zarazi koja ljude pretvara u... pa, ne baš u zombije, ali u neku vrstu žrtava staropećinskog bjesnila, što opet pomalo baca na 'The Ruins' i dobru staru ideju spajanja antropologije i biologije u ekspres lonac pogona za užas te stravu, ali pomalo i na klasični film o preživljavanju, u kojem likovi imaju jednaku težinu kao i gore.
Australija je i dalje u stanju ugodno iznenaditi – ako ne tražite ništa više od brze, krvave i efektne zabave uz adrenalin i crijeva, s urnebesno stupidnim, ali zabavnim krajem.
Jesam li spomenuo da je zabavan?
Horor-komedija bez novca, ali s jako, jako puno moronskih šokova.Urnebesni redneci, školarke amputiranih udova s psećom njuškom između nogu, kastracija škarama za živicu, transplantacija penisa satarom, stupidne fore i još gluplji dijalozi... Sve to samo je mali dio suludog svijeta filma 'Cheerleader Autopsy', niskobudžetne indie gore komedije Stua Dodgea (ove se godine vratio s 'Nerd Of The Living Dead'), a koji donosi nevjerojatnu količinu šokova u svega sedamdesetak minuta radnje.
Svega se tu nagomilalo, ali osnovna je premisa veselo nekrofilsko zabavljanje zaposlenika mrtvačnice, koji obavljaju obdukciju, pakiraju i spaljuju leševe, ali ne na način na koji ste to naučili gledajući CSI.
Rezultat je zabavan koktel koji morate imati pri ruci svaki put kad vas posjeti rodbina, bake, djedovi, strine i ujne, jer riječ je o divnoj prilici za zajednički obiteljski provod uz male ekrane. Posebno ako vam baka ili ujna smatraju duhovitom scenu kakva je ispitivanje pulsa na leševima malih beba izvučenih iz trbuha leša s obdukcijskog stola.
Indie rulz!Prije šest godina, horori su tek krenuli u svoj veliki, nezaustavljivi revival i novi napad na pop kulturu, a Christopher P. Garetano odlučio je kamerom zabilježiti komad tog fenomena.
Ovog puta, dokumentarac ga obrađuje s pozicije autora nezavisnih, iznimno jeftinih i često home made primjeraka scene, uključujući i neke znane nam njuške, kao što su Mark Borchardt (ikona iz 'American Movie'), Lloyd Kaufman ili David Gebroe ('Zombie Honeymoon'), koji s mnogima drugima sjedaju ispred kamere i dijele svoje stavove o svemu u rasponu od Hollywooda i smrti kino-kulture do ljudi-guštera koji upravljaju globalnom politikom.
'Horror Business' isti je kao i filmovi ljudi s kojima se bavi – jeftin i prilično amaterski, ali u isto vrijeme zabavni podsjetnik na to koliko je snaga duha jača od novca. Nebitno zvali to strašću ili fanatizmom.
