|
'The King Of The Kickboxers' (1992) |
|
Autor: Velimir
|
|
02.02.2007 |
|
 Razglednica
Koji masterpis! Ovo je tako divno da bi se poput lijeka trebalo propisivati svakom tko pati od pomanjkanja dobrog raspoloženja, barem jednom tjedno, preporučljivo za nedjeljna poslijepodneva. Neuništivi Loren Avedon, koji u jednoj od predivno autoreferencijalnih scena s konzervom Budweisera gleda VHS s insertima iz 'No Retreat, No Surrender 3: Blood Brothers', vjerojatno najgori glumac među borcima, ovog se puta vraća kao policajac na tajnom zadatku, ali i kao čovjek s privatnom misijom zvanom – osveta!
Deset godina nakon što je zli Khan ubio njegovog brata ne mogavši podnijeti što je jedan Amerikanac osvojio prvenstvo tajlandskog boksa u Bangkoku, Loren aka Jake Donahue vraća se na mjesto zločina, istražiti Khanovu umiješanost u produkciju akcijskih, borilačkih filmova u kojima se protagonisti uistinu ubijaju.
Slijede predivne scene treninga u džungli, s nimalo karizmatičnim masterom koji se opija i druži s majmunom te propala američka manekenka u žutim tajicama koja bježi od pakla bijelog roblja i jako puno atraktivnih koreografija, kao i pokoji dirljivi kadar Avedona koji razgleda grad s bananom u ruci ili jednostavno izgleda kao totalno debil s prišivcima USA na svojem jeans prsluku bez rukava. Prva liga!
 Žan Van Deklam, beat this!  Snuff na djelu
|
|
|
'H6: Diary Of A Serial Killer' (2005) |
|
Autor: Velimir
|
|
31.01.2007 |
|
 Inače nema puno krvi, al' kad ima - e onda ima!
Puno je 'dnevnika serijskih ubojica' snimljeno u povijesti filma i videa, ali malo koji doseže one razine stila koje, uz pomoć sjajne glumačke postave i odlične, 'staložene' režije Martína Garrido Baróna (inače slikara, što se vidi po radu iza kamere), doseže ovakvu kombinaciju arty atmosfere i offscreen mesnice, prvenstveno zahvaljujući sepijastoj fotografiji i minimalnog lajtu, ali i glazbi. Istina, već mi je zlo od serijskih ubojica koji se ponašaju kao grofovi i slušaju Mozarta dok kasape mlade djevojke, ali ovdje to nekako... funkcionira, jednostavno.
Ovog puta, antijunak je Antonio Frau, psihopat koji ubija prostitutke u sobi broj 6 motela koji je naslijedio od rođaka. Derutna zgradurina lik je za sebe, a Frau uz pomoć nje, ali i jednog stola za vezivanje i motorne pile pokušava ispuniti svoj san – iskoristiti sustav pa pomoću zločina postati bogat i legendaran poput velikana koji su ušli u povijest upravo zahvaljujući klanju svoje vrste.
Dovoljno hladno, pristojno krvavo i virtuozno upakirano, zajedno s Mozartom, jedenjem ljudskog mozga, mučenjem ispijanjem mokraće i jedne vijerne supruge s gigantskim sisama. Hit za festivale i 'profinjenu' horor publiku, dakako.
 Gospon Frau  Soba broj 6
|
|
|
Autor: Velimir
|
|
29.01.2007 |
|
 Japan skoro pa potonuo
Sjećate se zašto smo u cvatu mladosti išli gledati 'Armageddon' i 'Deep Impact' u kina, kao i zašto su nove generacije činile isto s 'Day After Tomorrow' i 'War Of The Worlds'? Ne zato da bi uživali u priči, sjajnim likovima, maestralnoj fotografiji, genijalnoj dramaturgiji, vještoj montaži i simboličkoj pozadini cijele sage – buljili smo zato da vidimo stvari kako se lome! Meso kako se topi, zgrade kako lete u zrak, automobile kako gore... eksplozija! Vatra! Destrukcija! Specijalni efekti!
Ako postoji ijedan razlog za postojanje ovog žanra onda je to gutanje novih načina za prikazivanje destrukcije – ali ako je toga toliko malo u epskih 135 minuta, da vam nakon gledanja ne ostane niti jedna scena u sjećanju kao nešto na što ste se posebno naježili kada je odjeknulo, ali zato se osjećate iscrpljeno pod teretom patetike, cmoljenja i nemuštog vođenja radnje, bez osjećaja za ritam, smisao i usmjerenje cijelog filma... onda imamo problem. I da, dogodi se to da je 'Japan Sinks', najveći prošlogodišnji japanski kino-hit, zapravo posvemašnji bulšit.
Priča o Japanu koji tone u more, dok ga istodobno drmaju potresi, vulkani i tsunamiji, druga je adaptacija romana, nakon one iz 1973. godine, adaptacije koju imam samo na očajnom VHS ripu bez titla pa ne mogu uspoređivati. Ali prošlogodišnja varijanta jednostavno je nepotrebni 'armagedonovski' pokušaj da se bude previše toga u isto vrijeme – i film katastrofe i ljubavna drama i priča o žrtvovanju pojedinca za dobrobit društva i politički pamflet..., s ciljem u kojem ništa od toga ne funkcionira kako treba. Osim par kul eksplozija i one jedne scene velikog vala, ali nije da to već nismo vidjeli, čak i u vijestima...
 Ljubav pred potonućem  Tsunami dolazi!
|
|
|
Autor: Arminio
|
|
26.01.2007 |
|
Blažene 80-te!
Hm, koliko smo to puta rekli? Nikad dosta! Pa evo još jednom: blažene 80-te! Pa što tko mislio o tome! Jer 80-te su bile zlatno doba za štancanje svakakvih nezaboravnih celuloidnih opskurija!
E pa evo jedne iz 1988 - "The Brain" iliti "Mozak"! Oh naslova! Oh filma! Ma kako ne voljeti film u kojem divovski mozak telepatski i kroz subliminalne poruke putem lokalnog TV showa (ironičnog naziva "Independent Thinkers" :) ) kojeg vodi njegov tvorac, Dr. Blakely, hipnotički opsjeda uglavnom nestašne, neprilagođene i napaljene srednjoškolce i tjera ih na ubojstva i samoubojstva?
 Mozak ljudožder u akciji  Opaki znanstvenik likuje...
Divovski mozak! Da! I to isti onakav koji je točno 30 godina prije ovoga napadao nedužne civile u maestralnom "Fiend Without A Face"! Baš isti - sa kičmom nakeljenom kao rep kojim vitla i hvata žrtve! Isti, iako sa ovim nema veze! I ovdje nisu horde mozgova i nisu krvopijci već jedan jedini ali opako ubojitih misli! Divovski mozak koji ulazi u male ljudske mozgove! Uau! A kad pojede nešto ljudetine, čak i naraste i transformira se u čudovišnu zubatu kreaturu! Uau još jednom!
Svakako, ima tu i gorea, ma ima čak i pristojnih scena, ali ne bojte se - prevladava besmislena golotinja, besmisleni potezi likova, obavezna drvena gluma na kojoj bi ekipi pozavidjele i najjače ikone domaćih sapunjara... Ma sve što treba dobar, masni, debeli trash 80-ih!
 Ljudetina deblja...  AAAARGH! Mozak u napadu!
I naravno, kako nalaže tradicija, red i kultura u osvrtima na dobar, masni, debeli, trash, evo i jednog, obaveznog, odabranog dijaloga koji najbolje dočarava duboku karakterizaciju likova iznjedrenu epskom metodskom glumom (he, he):
Tražeći glavnu junačinu Jima u kotlovnici istraživačkog centra (aka ludnice), prijatelj mu Will i cura mu Janet očajnički komentiraju:
Willie: "Janet, nikad ga tu nećemo naći."
Janet: "Moramo Willie!"
Willie: "Kako to misliš, moramo?"
Janet: "Ne znam."
Dakle, kvaliteta zajamčena! :)
|
|
|
Autor: Velimir
|
|
25.01.2007 |
|
 Bu!
Priča je zapravo iznimno jednostavna, ali opet pokazuje kako stvarnost uvijek može biti suludija i opakija od fikcije. Sve počinje s mladim francuskim bračnim parom i njihovim idiličnim životom u Rumunjskoj. Oni se jednu noć bude u krevetu od čudne buke koja dopire iz dvorišta. Odluče upaliti svjetla i vidjeti što se događa, ali onda se buka preseli u unutrašnjost kuće. Pa kreće show, ravan 'Descentu' na površini zemlje...
Obavezno gledati, po mogućnosti sami u mraku i jako, jako glasno. Samo ne zaboravite dobro zaključati vrata...
 Skeri šit  Klaustrofobije kao nikad do sada
|
|
|
'Jeans Blues: No Future' (1974) |
|
Autor: Velimir
|
|
23.01.2007 |
|
 Meiko, tko te ne bi volio
Meiko Kaji u jednom od svojih legendarnijih filmova, dragulju japanske kinematografije sedamdesetih, krimiću, drami i eksploataciji u jednom lijepom paketu. Meiko je djevojka kojoj dojadi posao u svingerskom klubu pa mazne pare i krene u egzistencijalističku potragu. Na putu sretne kriminalca koji je pokrao novac vlastitoj bandi prilikom egzekucije bogatog biznismena, a jednu prometnu nesreću i pokoji odrezani prst kasnije, oni postanu partneri u jurnjavi za slobodom, ali i zločinu, masakrirajući autoritet i zakon pred sobom, ostavši u klasičnim okvirima 'plemenitih' jahača bezakonja.
Savršena dalekoistočnjačka varijanta 'Bonnie & Clydea' prepuna jazza, krvi, stilskih bravuroza, pucnjave, šora i ljepote, s jednom od ponajboljih pjesama na početnoj špici, koju je Meiko osobno otpjevala i koju sam posebno upamtio kad sam pred koju godinu nabavio kompilaciju njezinih songova. Obavezna lektira. I film i pjesma.
 Ništa bez fontana  Ima i toga, naravno
|
|
|
Autor: Velimir
|
|
21.01.2007 |
|
 Dream team
Opsjednut Madonnom, zaljubljen u profesora, opsjednut promjenom spola, maltretiran u školi. Dijete razvedenih roditelja, otac alkoholičar koji završava u zatvoru zbog tučnjave. Baš i ne zvuči kao materijal za komediju, zar ne?
Ali Hae-jun Lee uspijeva, u najboljoj maniri azijske kinematografije kombiniranja, miješanja i igranja s naizgled 'suprostavljenim' sastojcima pa dostavlja urnebesno duhovit i urnebesno depresivan feelgood film u isto vrijeme, iznimno dobru i inteligentnu filmčinu koja i više nego sjajno funkcionira na jako puno razina, i kao potresna obiteljska drama, i kao sportska komedija.
S hvaljenjem 'Like A Virgin', usput rečeno, načimamo sezonu preporuka onih filmova koji su trebali upasti na listu najboljih 2006. godine, ali smo ih nažalost uspjeli pogledati tek 2007. Bit će toga još, ali nećemo se ljutiti ako i vi propušteno počnete nadoknađivati ovim pravim malim biserom.
 Opsesija  Ssireum, korejsko hrvanje
|
|
|
'Silent Assassins' (1988) |
|
Autor: Velimir
|
|
17.01.2007 |
|
 Akcija!
Koliko filmova znate koje je režirao Korejac u Americi, a u kojima ne samo da glumi Linda Blair, već odmah u drugoj akcijskoj sceni hrpa 'ninji' sa sjekirama u rukama cvikari ruke i šprica krv pred očima djevojčice i uzvanika kulturnoumjetničke manifestacije?
'Silent Assassins' je jedinstven barem u tom pogledu, ako već imamo na umu da se radi o kapi u moru ultraniskobudžetnih, ali i ultrazabavnih akcića osamdesetih, sa savršenom premisom – zločinci se pokušavaju dočepati formule za opasno biokemijsko oružje, a u akciji im pomažu ninje. Može li originalnije?
Ipak, za jedan jeftini ejtiz akcić, 'Silent Assassins' je pristojno oplemenjen goreom, a tu je i glavni heroj kojeg glumi Sam Jones, bivši marinac i duplerica Playgirla, kojeg pamtimo i iz 'Jungle Heat'. Ne zaboravimo i na kompjuter koji eksplodira kad mu tastaturu okreneš naopačke (!), klanje katanama, čupanje noktiju, kendo, jakuze, manekensku vamp negativku, bazuke...
 Još opakija akcija  A ima i ljubavi, naravno...
|
|
|
Autor: Velimir
|
|
14.01.2007 |
|
 Klaonica
Još jedan azijski horor koji je zapravo drama, s prežvakanim skerovima koji mjestimično zabavljaju, ali i pošteno krvavim finalom koji rastura. Ipak, 'Cello' prije svega igra na prepoznatljivu kartu najkvalitetnijih azijskih horora novog milenija – atmosferu. A ona je dovoljno hladna i jezovita da stalno drži tenziju, bilo zbog sjajnih likova, bilo zbog odnosa elegantnog gudenja i sablasne tišine... A i činjenice da manje-više većinu vremena nećete imati pojma što se zapravo događa, kao što vam ni po kretanju odjavne špice neće previše toga biti jasno. A mi to volimo, jako volimo...
'Cello' nije remek-djelo, ali je svakako jedno od boljih iznenađenja u DVD ponudi novijeg vala dalekoistočnjačkog dramskog plašenja, priča o čelistici i njezinoj obitelji, koju proganjaju duhovi prošlosti. Doslovno. Veseli nas i Hyeon-a Seong u glavnoj ulozi, dama koju smo zavoljeli u 'Loveru' i 'Timeu'.
 A bu!  Frikovita djeca
|
|
|
Autor: Marko
|
|
12.01.2007 |
Kad telad mutira, 'Thing' susreće 'Aliena'.
 1,2,3,4,5... Jedan nedostaje!
Iako zvuči kao ispodprosječno i jedva gledljivo smeće, ovaj irski horor je nadmašio sva očekivanja. Nije skerovima razbijen kako bi se dalo očekivati već je od početka do kraja zavijen u neugodno hrđavu atmosferu i smrad. S druge strane nije riječ o kakvom neviđenom masterpisu, ali za prvi dugometražni film mladog i očito talentiranog Billy O'Briena sve pohvale.
 Hrabra i odlučna  Otkad telad ima zube morskog psa?
|
|
|
komentari (6)