Prigodna ljetna preporuka koja pokazuje kako zabranom postići kultni status!
 
Naslov kojeg je megakompanija Universal sa preko 30% učešća u svjetskoj industriji zabave svim sredstvima učinila nedostupnim na teritoriju SAD-a je dovoljan magnet sam po sebi. Zašto bi se netko svim silama trudio zabraniti distribuciju? Uvijek u prvi mah kroz glavu prođu ideje o neviđeno krvavim i brutalnim scenama, izuzetnom suspensu koji bi potencijalne gledatelje mogao šokirati i izazivati neviđene medicinske probleme u njihovim organizmima. Ali... razlog je jedan jedini. ‘The Last Shark’ je najočitiji i najbezobrazniji rip-off ‘Ralja’ (1975.) ikad u povijesti svih vremena. Tako je Universal, umjesto da iskoristi nečiju ludost što je uopće dao novce za snimanje ovakog bezobrazluka i dodatno zaradi na tržištu već tada prezasićenom sharksploatacijskim pokušajima, zapravo učinio najbolju moguću stvar – učinio ga kultnim i jednim od traženijih naslova među sakupljačima (squalo) opskurija. Treba li uopće spominjati da su japanci sa svojom distribucijom od njega stvorili komerijalni hit u devedesetima.
 
A kakav je ‘The Last Shark’? Odličan! Pravi naslov za gledanje u društvu, obilat predvidljivim i ne baš sasvim logičnim situacijama i što je začuđujuće – s jako malo krvi. Vrlo miran završetak bez megaeksplozije, hektolitara morskopseće krvi i tona mesnih komada u slow-motionu je u najmanju ruku iznenađenje. No tu je scena-koja-se-mora-vidjeti kad ajkula napadne helikopter. O da! I sruši ga. Najnevjerovatniji dio je svakako model ajkule koji izgleda toliko jadno, loše obojano i anemično da svako pojavljivanje izaziva salve smijeha i ovacija uz nevjerovanje da je netko stvarno imao muda snimati klon ralja s ovako lošom maketom (istinabog, nije baš ni Bruce bio čudo tehnike, al ajde). A gospodin s čeličnim mudima je Enzo Castellari, legenda koja nam je podarila ‘Ratnike Bronksa 2’ (1983.) i ‘Strikera’ (1987.) (najtoplija preporuka!) uz još čitavo more postapokaliptično-akcionih megaspektakala koje samo gutali u osamdesetima. Gospodin Castellari zna posao pa u svakom naslovu noseću ulogu dodjeli vrsnom znalcu koji najčešće i izvlači cijeli film. Ovdje je ta zasluga pripala Vicu Morrowu, Čekiću iz ‘Ratnika Bronksa’ (1982.), a malu ulogu dobio je, meni jako draga talijanska faca, Romano Puppo, jednooki plaćenik iz '2019-After The Fall Of New York' (1983.) Primjetno je kako je izvrstan ‘The Last Shark’ plakat sa zijevom megaajkuletine koja se sprema progutati windsurfera također malo ‘modificirana’ verzija plakata za ‘Ralje’. Al’ nema veze. Enzo, mi te svejedno volimo.
 |
