Redatelj, glumac, komičar – autor 11 filmova, TV zvijezda, pisac više od 60 knjiga (romana, filmske teorije, društveno-političkih analiza), magazinski kolumnist, slikar... ima li kraja talentima ovog genijalca, možda najpoznatijoj japanskoj njuški na zapadu, ali definitvno jednoj od najvećih zvijezda u Japanu?Detaljniju biografiju Takeshija Kitana potražite u knjizi ‘Žuti titl’, a ovdje pročitajte kratke osvrte na onaj dio redateljevog opusa kojeg smo imali prilike pogledati – kratki komentari i osvrti te pridružene ocjene pojedinim naslovima samo su mali putokaz za sve koji se pitaju što prvo trebaju kupiti/skinuti/nabaviti, tj. kako se snaći pri odabiru prioriteta kod ulaska u svijet u koji možda i nije lako ući, ali ako se ipak ne odlučite potruditi, žalit ćete do kraja života. Barem ako vam sintagma 'dobar film' još nešto znači u tom istom životu...
(napomena: čekirajte svako malo ovaj tekst, zbog dodavanja novih odgledanih naslova!)
(napomena 2: možda ne treba uopće spominjati, ali za one koji i dalje ne razumiju princip - ocjene su proizvod trenutka! Već sutra, nakon kojeg ponovljenog gledanja ili pisanja u drugom raspoloženju, one mogu rasti ili padati...)
Filmovi koje je Kitano režirao:
‘Violent Cop’ (1989.)
Kinji Fukasaku obolio je taman uoči početka snimanja pa je glavni glumac Kitano rirajtao scenarij, sjeo na redateljski stolac i odlučio ponuditi svoju jedinstvenu viziju igranja filmskim medijem i reinvencije jakuza žanra. Koji debi! Film koji je stvorio izraz ‘kitanovska poetika’ (čitaj: nasilje, humor, statika i suicidalni završeci), ustoličio Kitanovu kamenu facu kao alfu&omegu japanske kinematografije i zajedno sa svojim protagonistom ušao u legendu... (9/10)
‘Boiling Point’ (1990.)
Klinci iz juniorskog baseball tima nadrapaju od zlih jakuza pa odluče krenuti u osvetnički pohod, potpomognuti istodobno zastrašujućim, ali i duhovitim psihopatom (Kitano, ofkors)... Zovite ovo akcijskom-komedijom ako vam se sviđa, iako ni akcija ni komedija nije ona na koju ste navikli gutajući takvim žanrovskim stickerom obilježena sranja iz hrvatskih kina. (8/10)
‘A Scene At The Sea’ (1991.)
Samo jedna mala scena s obale, skica, crtež, ljubavna priča... Predivna, predivna, predivna ljubavna priča o dvije gluhonijeme osobe – smetlaru koji uči surfati na slomljenoj dasci i simpatičnoj klempavoj curi. Ljeto i njegov kraj rijetko su kada bili ovako moćno oslikani... (9/10)
‘Sonatine’ (1993.)
Dvije frakcije jakuza svađaju se u Okinawi. Murakawa (Kitano) poslan je da izvidi stvari i pomogne riješiti sukob. Slijedi masakr, ali i uživanje u predivno infantilnim igrama na plaži. I pucanju u vlastitu glavu, naravno. (9/10)
‘Getting Any?’ (1994.)
Kitano na vrhuncu ludila – više od dva sata totalne pythonovske anarhije, parodije na sve živo (Zatoichija, kaiju/monster filmove, televiziju...) i čistog, nabrijanog i nedestiliranog japanskog apsurdnog i pretjeranog humora. Nije za svakoga, ali za mene itekako jest. (9/10)
‘Kids Return’ (1996.)
Ah ta srednja škola... Jedni su pisali testove, barili cure i čekali subotnje veče – naši junaci, Masaru i Shinji, odlučili su od školskih huligana evoluirati u boksača i jakuzu. Odlična drama o odrastanju, po običaju nakrcana humorom i mudrim lekcijama o životu... (8/10)
‘Hana-bi’ (1997.)
Kada je Kitano za ovo remek-djelo osvojio Zlatnog lava u Veneciji, Zapad ga je konačno otkrio kako spada&doliči te doslovno poludio. Kritika se nadmetala tko će ga više pohvaliti, tko će izvući više referenci na razne etape povijesti umjetnosti i pokazati svoje poznavanje zen budizma, no vjerovali vi kritici ili ne, ‘Hana-bi’ je savršenstvo depresije i predivna slava životu, koju je nikada impresivniji Kitano složio odmah po oporavku od prometne nesreće, a koja mu je zamalo oduzela isti taj život. (10/10)
‘Kikujiro’ (1999.)
Dvije godine nakon jednog bezgriješnog remek-djela, eto i drugog – Kitano snima film dobrim dijelom posvećen svom ocu, glumeći upravo njega. Najbolji soundtrack još od paleolita i film toliko dobar da se naježim čim pomislim na njega. O ovome ne treba puno pisati – ovo treba gledati i gledati i gledati... (10/10)
‘Brother’ (2000.)
Najslabiji Kitanov film, ali i dalje jako dobar – problem je, naravno, u ‘sukobu kultura’. Snimati gangsterski film u Americi s američkim glumcima znači otupiti svoj moćni jezik s jezikom Hollywooda, što se događa u barem 30 posto filma, iako Kitano zadržava kompas u preostalih 70 pa i ‘u gostima’ isporučuje djelce bolje od ičega što je takvog tipa ispljunuto iz tog istog Hollywooda. (7/10)
‘Dolls’ (2002.)
Ljubav koja ne umire čak ni u najnepovoljnijim i gotovo nemogućim uvjetima te ljudi kao protagonisti žive lutkarske predstave. Tri priče o besmrtnosti ljubavi povezane u jednu, a ne znaš koja je bolja, originalnija i opakija. (9/10)
‘Zatoichi’ (2003.)
Nakon što mu se ismijao u ‘Getting Any?’, Kitano odlučuje oživjeti legendarni lik slijepog samuraja pa snima svoju verziju za 21. stoljeće. Jako fini moderni samurajski klasik, ali nikako ne mogu prijeći preko one CGI krvi, ma koliko majstor tvrdio da ju je namjerno želio pretvoriti u ljepotu cvijeća...(8/10)
‘Takeshis’’ (2005.)
Savršeno šizofrena komedija kojom Kitano preispituje svoj dualni karakter komičara/TV zabavljača (Japan) i nagrađivanog redatelja/glumca (Zapad) te snima jedan od najzabavnijih fanovskih filmova svih vremena. Unutra je sve što možete očekivati od taglinea: 500% Kitano - nothing to add! (9/10)
Filmovi u kojima Kitano glumi i pri tome se potpisuje uglavnom kao Beat Takeshi ili samo kao Takeshi (napomena: ocjene su ocjena filma, a ne njegove glume):
‘Merry Christmas Mr. Lawrence’ (1983.)
Kitano u kultnoj ratnoj drami dežurnog taboo-brejkera Nagise Oshime, u društvu kojeg čine Tom Conti, David Bowie i Ryuichi Sakamoto ispada najveća i najpamtljivija faca. Uloga glavnog čuvara ratnog logora bila je njegova prva ozbiljna uloga, koja ga je od TV komičara lansirala i u celuloidnu legendu. (7/10)
‘Johnny Mnemonic’ (1995.)
Keanu Reeves, Ice-T, Dolph Lundgren i Kitano u istom filmu. Jao! (4/10)
‘Gonin’ (1995.)
Odlični jakuza krimić inače odličnog Takashija Ishiija, ultra-nasilna psihološka studija i socijalni komentar Japana nakon ekonomskog pada. Kitano ima epizodnu ulogu, a glumi sajko-jakuzu, naravno... s povezom preko oka! (8/10)
‘Tokyo Eyes’ (1998.)
Francuski film sniman u Japanu, o tajanstvenom mladiću koji šeće po Tokiju i puca po ljudima. Slijedi ljubavna priča, a Kitano ima epizodnu ulogu. Glumi sajko-jakuzu, naravno... (8/10)
‘Gohatto’ (1999.)
Ponovo Nagisa Oshima, ovog puta u odličnoj, odličnoj, odličnoj pričici o homoseksualnosti u samurajskim redovima. Poznato je da su samuraji znali biti toliko mačo da su ševili frajere (dječake), jer im je guziti žene bilo ispod časti... Takeshi Kitano i Tadanobu Asano, back to back - ou, jea! (9/10)
‘Battle Royale’ (2002.)
Film kojim je Kinji Fukasaku, nakon 60-ak snimljenih naslova i tone remek-djela, pred samu smrt konačno postao slavan i na zapadu. Zasluženo, jer ovaj briljantni društveni komentar o japanskom generacijskom jazu koji sve više izjeda tamošnje društvo apsolutno razvaljuje, kao i Kitanova uloga profesora zaduženog za kontrolu istrijebljenja učenika...(9/10)
Battle Royale II: Requiem (2003.)
Fukasaku je umro, a sin dovšio posao. Nažalost, nije vrijedno spomena... (3/10)
‘Izo’ (2004.)
Filozofski splatter film o kojem smo već puno puta pisali, a i opet ćemo, jer su dva sata ovog filma uistinu za (10/10)
Komentari (0)
Napišite komentar
Morate biti prijavljeni da biste mogli poslati komentar. Molimo vas da se registrirate ukoliko nemate već otvoren korisnički račun.
