Scat-zombiji.

Zombiji kako ih vidi moderna japanska horor-komedija ili bolje rečeno, kao ih vidi legendarni Noboru Iguchi, koji je snimio svoj možda najuvredljiviji i najzabavniji film do sada, vrhunsku žanrovsku parodiju – sagu o skupini mladih Japanki i Japanaca u raljama zombi-guzica!

Ovi živi mrtvaci plod su utjecaja golemog parazita koji iz crijeva dolazi u mozak i tjera ljude da jedu druge ljude, a katkada i govna – s kojima gađaju svoje mete prije nego se pretvore u monstrume koji jurišaju koristeći anuse kao ubojita svrdla. Hoće li hrabri prdež mlade frustrirane školarke vične karateu, u šumi sisa, tentacle hentaija i incestuoznog pedo-znanstvenika, uspjeti spasiti ljudsku rasu?

Što reći osim – divno je živjeti u vrijeme u kojem su ovakvi filmovi mogući. Al stvarno.

(0)

Stephen King meets ‘Twin Peaks’ meets ‘Zona sumraka’ meets masterpis!

Istina je da Amerika predvodi revoluciju pretvaranja televizije u novi Hollywood, ali Europa i dalje ima najbolje konje u utrci – nakon britanskog ‘Black Mirror’ eto i Francuske s ‘The Returned’, još jednim koktelom horora, drame, trilera i dobre stare misterije, samo u jednom dugom komadu, seriji od osam nastavaka i s jednom jedinom moćnom pričom koja će uskoro i u drugu sezonu, a (očekivano) snima se i remake na engleskom jeziku, za one koji su previše retardirani da bi pratili titl.

A priča je briljantna varijacija popularnog zombi-koncepta – jedne lijepe noći u jednom lijepom, malom, ali prilično aktivnom gradiću u Francuskoj mrtvaci se vraćaju kući nakon nekoliko godina odsustva i boravka u svijetu pokojnih, ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo. Rodbina i prijatelji, s druge strane, padaju u predinfarktno stanje, a ne pomaže ni to što je jedan od ustalih mrtvaca serijski ubojica koji nastavlja tamo gdje je stao prije sedam godina: kasapeći žene u pothodniku, s tendencijom žvakanja njihovih unutarnjih organa.

‘The Returned’ je stvarno odličan paket – obiteljska drama susreće teen probleme, čudna događanja na lokalnoj brani, suicidalne koze, tajanstvenu ranu na leđima, galeriju zanimljivih likova, kanibale, kultove… Odlično napisano i režirano, a sve to jednako odlično ozvučio je Mogwai. Svaka čast!

(0)

Prva indijska zombi-komedija.

Svijet se mijenja i opako globalizira, a s njim i Bollywood – nekoć turbo-konzervativna i bolno autohtona kinematografija u kojoj se tijekom trosatnih narodnjačkih eskapada seks prikazivao pjevanjem i plesom, baš kao i većina ‘snažnih emocija’, pretvorila se u prilično amerikaniziranu zabavu, ne tako drugačiju od mnogih, na ovoj strani svijeta već viđenih niskobudžetnih putovanja žanrom. Barem kada govorimo o ovom primjerku izvoza – svaka sekunda ‘Go Goa Gone’ daje nam do znanja da je uradak itekako namijenjen zapadnoj publici, brojnim lovcima na zombi-komedije (Zom-Com) koji operiraju na svim stranama svijeta.

Svi klišeji zapadnjačke formule su na mjestu – dva frenda stonera između motanja jointa ostaju bez posla i ljubavne veze pa bare dobroguze koke po bazenima pričama o Facebooku te tulumare s našmrkanim lezbijkama na rejvovima u organizaciji ruske mafije. Ne bi li se stvari zakomplicirale kada se na radaru pojave ‘evil dead’. Naravno, sve to se odvija u indijskoj turističkoj Meki iz naslova, Goi – baš kao što i priliči jednom turističkom filmu.

I je li dobar? Pa, za nas navikle na bolivudski humor, čak nije ni loše (štoviše, ima par antologijskih fora), iako (nažalost?) nema klasičnog pjevanja i plesanja pa traje ‘samo’ dva sata – uključujući bizarne, maratonske anti-pušačke oglase razasute po njemu. No zato ima gorea, žvakanja ljudetine, zabavnih okršaja sa zombijkama u vrućim hlačicama, sačmom napunjenih lubanja u stanju eksplozije i sličnih dražesnih stvari koje se očekuju u ovakvom paketu. Kakav god da generalno bio, Indija se pridružila klubu, a kako sada stvari stoje, čini se da će i Kosovo i Bocvana snimiti svoj zombi film prije Hrvatske.

(0)

‘Go Goa Gone’ djeluje kao klasična zombi komedija sa stripovskim karakterima, puno krvi i solidnom količinom akcije. Premijera je najavljena za 10. svibnja 2013. Hrvatska će očito biti posljednja država na planeti koja će snimiti svoj zombi film.

(0)

Serija je uz zeleno svijetlo za četvrtu sezonu dobila i novog gazdu — nakon Darabonta i Mazzara, novi šef postao je Scott Gimple s kojim je tvorac stripa Kirkmann već imao nesuglasica.

(0)

Irsko-škotski fantastični prikaz neuspjeha projektiranih blokova/naselja za najsiromašnije. Mladež koja je trebala dati polet i zamah novoj generaciji klinaca “s krovom nad glavom” pretvorila se u dangube i pogrbljene štetočine koji pravo lice skrivaju kapuljačama, a đankiji nisu lelujavi od utjecaja kvartovskih opijata nego su zombiji zaraženi virusom koji poput plijesni izbija iz samih temelja gigantskih betonskih stambenih blokova. Mladi Tommy je probao preseliti svoju obitelj, ali zaražene bitange su mu ubile trudnu suprugu, no bebu su marljivi doktori uspjeli spasiti. Lokalni svećenik mutne prošlosti uspjeva ga privoliti da plan o bijegu pretvori u želju za osvetom, što je puno teže ostvarivo nego što zvuči jer Tommy, osim što je prestrašen i shrvan samohrani otac, boluje od agorafobije ili straha od otvorenih prostora.

Bojao sam se digitalnog syfy gulaša i loše realizacije, ali ‘Citadel’, prvijenac redatelja Ciarana Foya, ispao je bolji film od očekivanja. Uspjelo je to ukomponiran socijalni rez u kojem se “zombije” spojilo s hillbilly rednecima pa s klincima s kapuljačama čija popularnost kao otočkih babaroga još uvijek ne jenjava, iako je od destruktivnih prosvjeda i masovnih krađa prošlo već dosta vremena, ali očito je bila potrebna nadogradnja. Slijepi ministrant priziva ambijent Davida Lyncha, a velečasni (izvrsni James Cosmo) cijeloj priči daje duhovno-nadrealnu, demonsku komponentu i iz horor-trilera pretvara u fantazijsku osvetu s eksplozivnim finalnim okršajem. Siva, bezbojna betonska fotografija pun je pogodak, a beživotni ugođaj odlično je pojačan komornim soundtrackom. No da sve nije tako sivo, tu je i optimistična medicinska sestra za čije je zjenice Tommy opasno zapeo i koja predstavlja nadu za neki novi, manje sivi i bezdržavno-poticajni početak…

(0)

Sadašnjost, budućnost i satira u tri maestralna čina.

Genijalac Charlie Brooker, kreator zombija u ‘Big Brother’ kući (‘Dead Set’) i fenomenalne satirične doku-serije ‘How TV Ruined Your Life’ ponovo napada! Iako mu novi projekt, mini seriju od tri epizode, generalno opisuju kao SF ‘Zonu sumraka’, prva priča zapravo je genijalna društveno-politička satira za kakvu su se Britanci stvarno majstorski specijalizirali – ali i više od toga, zapravo jedan od ponajboljih komada televizije viđen u zadnjih nekoliko godina! ‘The National Anthem’ bavi se otmicom princeze, koja će biti smaknuta ako premijer ne ispuni jedan jedini uvjet – uživo na televiziji mora poševiti svinju! Rezultat je miks uzbudljivog trilera te inteligentne i urnebesne smijalice usmjerene na Zapad 21. stoljeća.

Druge dvije epizode zajebane su na drugi način – ’15 Million Merits’ vodi nas u zastrašujuće blisku budućnost, savršeno mireći ljubavni kontekst, socijalni komentar i mračnu distopiju s ljudima koji beskrajno pedaliraju za televizijske užitke, izgubljeni u digitalnom pejzažu avatara i reality showova; ‘The Entire History Of You’ je opet u svom, sasvim drugom stilskom svemiru, iako se tematski također drži opasnosti transhumanizma, s ljudima koji zahvaljujući modernoj tehnologiji postaju u stanu pregledavati, premotavati i analizirati sva svoja sjećanja.

Briljantno od prve do zadnje sekunde.

(1)

Još jedan horor omnibus. Sa zombi-klaunom i zombi-Meksikancima.

Trend horor omnibusa ide dalje pa red je da, nakon što smo odgledali dobar ‘V/H/S‘ i ne tako dobar ‘The Theatre Bizarre’, bacimo oko i na friški komad američke kompilacije strašnih priča, ovog puta iz radionice Boba Badwayja (‘The Uninvited’), Michaela Emanuela (redatelj raznih TV serija, poput nekih epizoda ‘Weedsa’) i Igora Meglica (snimatelj na koječemu, uključujući i ‘World War Z’) – dakle redom ne pretjerano velikih imena koji ujedinjenjem snaga pokušavaju poručiti: hej, i mi možemo biti strašni, bez prevelikog budžeta, ali s naramkom zgodnih ideja i kompetentnim izražajem filmskog jezika.

I jesu li uspjeli?

Pa, ‘Scary Or Die’ je po kvaliteti nažalost ipak bliže ‘The Theatre Bizarre’; nešto manje ambiciozan, ali jednako neujednačen u odnosu kvalitete i šrota. Priče nas vode od američke pustinje, u kojoj se redneci nakon ubojstva meksičkih imigranata nađu na meti zombija iste nacionalnosti preko mračnih ljubavnih avantura korejske zajednice u SAD-u do kilera kojeg proganjaju slike raskomadanog tijela u kadi i čovjeka koji postaje zombi-klaun nakon što ga isti ugrize!

Iako je ovo jedan od gledljivijih naslova u nevjerojatnoj svaki-dan-jedno-smeće invaziji niskobudžetnog indie horora te je svakako inovativan po tome što su mu priče, iako samostalne, ujedno i spojene te isprepletene, u cjelini ipak nije ništa bez čega ne bi mogli živjeti.

(0)

Kim Ji-woon, svemirci i roboti.

Prije negoli se punom snagom baci na ‘Last Stand’, svoj prvi američki projekt i veliki povratak Arnolda Schwarzeneggera u kina, Kim Ji-woon, redatelj klasika kakvi su ‘A Tale Of Two Sisters’, ‘A Bittersweet Life’ i ‘The Good, the Bad, the Weird’, potpisao je SF omnibus s temom ‘Izvješće o uništenju čovječanstva’, zajedno s kolegom Yim Pil-sungom. Koji je odradio dvije priče, a Kim jednu, zbijenu između njih.

Yim je jako zaljubljen u satirično, šizofreno parodiranje TV programa, što je očito u njegova dva segmenta koji se, baš kao i Kimov ‘Heavenly Creature’, bave suvremenim dobom i transhumanističkim usponom tehnologije, kroz varijaciju standardne sage o zombi-virusu (‘A Cool New World’) i simpatičnu malu pričicu (‘Happy Birthday’) o curici koja nesmotrenim kliktanjem po Webu kontaktira vanzemaljce te uzrokuje udar meteora u Zemlju. Kimov uradak bavi se robotom koji u budističkom samostanu doživi prosvjetljenje i uči ljude čovječnosti, a sve tri priče imaju, osim teme, nešto zajedničko – savršeno su snimljene i visoko stilizirane, ali s pomalo problematičnim scenarijima koji kao da se guše pod teretom kratkog metra.

Posebno ‘Heavenly Creature’, koji počiva na briljantnoj ideji i daje potencijal za dugometražni masterpis, ali sjajno izgrađeni put do poante na kraju svodi na mitraljesko verbalno ispucavanje filozofskih teza, nešto poput finala ‘Matrixa’ koje je knjiškom formom ugušilo ljepotu filmskog jezika. Na trenutke sjajno, sa standardno virtuoznim korejskim miksom drame, humora i žanra, ali u konačnici, kao cjelina, tek solidno.

(0)

Kako je Isus stisnuo pauzu umjesto snimanja! (Pažnja, bit će spoilera!)

Jedinica i dvojka su vidljivo pozicionirani na policama Žutog titla, naslonjeni uz najveća i najbitnija žanrovska filmska ostvarenja. Svi ćemo se složiti da bi i treći put nuditi provjereni filmski paket bio siguran, ali nepotreban potez pa zato poštovanje redateljima Plazi i Balagueru što su se odlučili razdvojiti i svaki ponuditi svoj autorskiji i individualniji nastavak sage o zarazi koja pitome Španjolce pretvara u bijesne “zombije”.

Prvi je posao završio Plaza koji prati razvoj epidemije na svadbi, a u centru pažnje su kaosom razdvojeni mladenci koji se kroz osamdesetak krvavih minuta pokušavaju susresti i barem malo demonstrirati ljubav jer ipak je to trebao biti najsretniji dan u njihovom životu.

Svadba je odlična ideja jer je relativno lako i nenasilno koristiti trzavu kameru iz ruke i mobitel te cijeloj priči dati još veći dojam stvarnosti i svakodnevice, ali upravo takav stil snimanja koji više skriva nego otkriva, na kakav smo navikli kroz prva dva dijela prestaje već nakon pola sata trojke te se kamera iz ruke mijenja u filmsku čime je do tad komorno-klaustrofobična franšiza postala moderan, ali samo prosječan i hommageima nakrcan hororčić s puno više fokusa na krv, a puno premalo skerova i jezive atmosfere.

Jedna od prednosti tranzicije iz trzave amaterske kamere na filmsku je što nasilje konačno postaje potpuno vidljivo, čega ne bi škodilo malo više u prethodnicima. Tim za posebne efekte imao je jako težak posao, pogotovo što su scenarističke ideje ponekad briljantne (upaljeni štapni mikser u ustima), iako su većinom prožvakane i već previše puta viđene, no i dalje prilično krvave i nasilne. Uz lijepe kadrove i predivnu “opatijsku” lokaciju, majstorski izvedeni efekti fino sjedaju, ali ukupni dojam strašno srozava predominantni religiozni segment jer je kriptonit zaraženima upravo krunica i čitanje Knjige postanka.

Humoristična olakšanja dobro dođu da se živci malo odmore pa u trojci upoznajemo dječjeg animatora Spužva Boba koji se tako ne smije zvati zbog copyrighta, a tu je i tajni ZAMP-ov agent koji marljivo bilježi DJ-evu playlistu ne bi li tako barem na kratko spasio posrnulu glazbenu industriju. I to je u redu, to prolazi, to daje onaj uvijek potreban odmak, ali prerušavanje u oklopljenog svetog Jurja, kao i osvetnički raspoložena mladenka s motorkom koja je čak završila i na službenom plakatu filma ipak je nešto što bi potpisali Tarantino-Rodriguez. Meni je to puno previše karikatura za ono svježe i prepoznatljivo što je Rec do tad nudio.

Uz ‘Breathless’-s-twistom finale ostaje žal što me trojka nije dojmila ni približno koliko prethodnici. Možda je problem što je Plaza htio i zabavan i krvav i jasan i bistar nastavak bliži Hollywoodu što u stvari i je uspio dobiti, ali od svega pomalo što spojeno kemijski slabo reagira. Mislim da je Balaguero onaj koji je u duetu bliži mojom razmišljanjima i pogledima pa vjerujem da će mi njegova ‘Apokalipsa’ ostaviti puno jači dojam, a i Balaguero trenutno gostuje na Grossmann film festivalu što samo dokazuje da je naš čovjek!

(0)