Švedska gotika.

Danas kada je moderni švedski triler postao potpornim stupom europske popularne kulture, lijepo se sjetiti dana kada je sve krenulo. Ah, kako li je slatko vidjeti golu ženu odmah u prvih nekoliko minuta – ne zato što je ona slatka (iako jest, plava i zatrpana novcem u krevetu), već zato što je godina 1965., a full & frontal eskapade poput ovih nisu bile tipične za pokretne slike većine drugih država koje su naučile koristiti kameru.

‘Morianna’ je jedan od onih izgubljenih žanrovskih proto-eksploatacijskih klasika; legendarni Arne Matsson adaptirao je roman Jana Ekströma, snimivši ga kao fantastično stilizirani gotički noir o obitelji u bezdanu ludila i pohlepe. U središtu pažnje je 80-godišnji milijunaš Verner Vade, koji hrani čitavu širu familiju. Ona troši njegov novac u njegovoj kući, dok on danonoćno radi i pizdi na ‘parazite’. Ali život ove mikro-zajednice još je zanimljiviji: žena vara muža, netko siluje kućnu pomoćnicu, odvjetnik mulja, a kako Vadea svi žele vidjeti u grobu, on jednog dana dobije batine i nestane. Na nama je da pogodimo gdje?, zašto? i tko?, prije špice.

Odlična blekendvajt psihoza, inspektor hičkokovske kilaže, frikovito spaljivanje lutke na lomači i savršeno švedsko dupe pod tušem. Zlatno doba, kažem ja.

(1)

Transseksualni policajac, a nije komedija.

‘Man On High Heels’ je prava pravcata K-policijska triler-drama, što znači da započinje spektakularno stiliziranim kadrovima urbane džungle i brutalnim fajtom na karaokama kojem bi pozavidjela mnoga čistoakcijska konkurencija, a tek s vremenom, polako i suvereno ulazimo u svijet drame koja našeg glavnog lika, hipermačoidnog murjaka koji ne voli koristiti oružje, nego kriminalce hvatati i mlatiti golim rukama, predstavlja u drugom svjetlu.

Da, ta mašina sa značkom, hladni i nemilosrdni stroj za čišćenje zločinaca s korejskog asfalta ide na hormonalnu terapiju te želi postati žena! Rezultat je tako mješavina dvije priče, gangsterske linije i transrodne narativne linije, psihološke drame, parade zbunjujuće seksi žena s pimpekima i dobrog starog korejskog ultranasilja.

Tipični komad filmske Azije, jedan od razloga zašto je korejska filmska industrija, čak i on da kada slijedi ‘holivudske obrasce’, još uvijek jedinstvena u svojim temama i pristupu.

(3)

Pun autobus Paleta samih na svijetu.

Ne znam ni sam što sam očekivao, ali svakako nisam očekivao toliko brbljanja i tipičnog kineskog kreveljenja. HK arthouse ikona Fruit Chan, uz komercijalni uspjeh u kinima, uspjela je ‘The Midnight After’ ugurati čak i na velike festivale – sjećam se kada su ga u Berlinu najavljivali kao ‘prvi Chanov izvorni horor nakon ‘Dumplings”, ali ovo baš i nije horor, prije stivenkingovski triler, posoljen komedijom. S glumom kao najlošijom točkom i fotografijom kao najboljom stranom stvari.

Pratimo poveću skupina šarenih likova, koji u jednom trenutku dijele tek prostor minibusa, a u drugom, kad to isto vozilo prođe kroz tunel, podijele i činjenicu da su upravo oni ostali jedini živi ljudi u gradu, a kako se čini, i na svijetu. Neki postaju sve bolesniji pa se na kraju jednostavno počnu raspadati, pretvarati u kamenje, prašinu ili nakupinu mesa i krvi. Ostali su zdravi psihički, ali ne puno u glavi… U fokusu je, osim ove priče, milijun i jedna posveta Hong Kongu, njegovim običajima, povijesti, slengu i mračnoj budućnosti vraćanja Kini – opsesije koje su bile za očekivati od Chana, ali koje su jako zbunjujuće svima koji ne žive u Hong Kongu i ne govore kantoneški.

Ovo je jedan od onih filmova koji zaslužuju remake – dobru ideju valjalo bi ponoviti s manje dijaloga i drugim glumcima, manje teatra i više tenzije. Manje komedije, više misterije; manje razvučena epizoda ‘Zone sumraka’ s kreveljenjem, a više zone i više sumraka.

(0)

Ubojice.

Onako kako su se susrela dva produkcijska svijeta – Japana i Indonezije – tako su se u samom filmu susreli i sudarili svjetovi dvojice ubojica, jednog prekaljenog sajka i jednog u nastanku; jedan klasični serial killer, koji snima snuff filmove i distribuira ih Webom, a drugi neka vrsta Dextera, njegova publika, novinar koji otkriva uživanje u ubijanju negativaca. Jedan je iz Japana, drugi iz Indonezije. Spaja ih Internet. I strast.

Učinak ‘Raida‘ na cijelu novu konstelaciju azijskih snaga je fascinantan – ne sumnjamo da ‘Ubojica’ ne bi bilo da ‘Racija’ nije nabildala Merantau Films u ono što danas jest. Ne bi li sada isti taj Merantau, s nizom drugih kompanija (uključujući i legendarni Nikkatsu) stao iza produkcije novog filma Braće Mo, u čijoj smo kratkoj ‘Dari’ guštali 2007. u Udinama, a onda i 2009. u njezinoj produženoj verziji.

‘Killers’ Mo Brothersa sočan je nastavak kročenja crnim i krvavim stazama, odlična mješavina drame i horora, serial killer-thriller koji je dovoljno ekstreman i dovoljno lijepo snimljen (režiran, odglumljen, zakrvavljen) da nas podsjeća na ‘zlatno doba’. A opet je dovoljno svjež i moderan da nije retro. Odličan, ukratko.

(0)

Kinez u AV svijetu.

LIK A: Što se događa s ovim gradom? Hong Kong umire!
LIK B: U krivu si. Ovaj grad je mrtav.

Da, nije ni Hong Kong što je nekada bio. Odbrojavaju se godine kada će ga matica Kina posve asimilirati, no identitet se već gubi, posebno filmski. Louis Koo, poznati HK glumac u svom redateljskom prvijencu jedan je od onih koji odaje počast staroj filmskoj produkciji svoga grada, ali to čini na novi način, usto putujući ravno u Japan! Novi ‘Naked Ambition’, snimljen u 3D-u, svojevrsni je nastavak/remake istoimenog filma Dante Lama iz 2003., u kojem je isti taj Louis imao glavnu ulogu! S istim motivima, piscem erotskih priča koji završi u porno industriji. Ovog puta, to je Chapman To, a cijeli projekt oslanja se o novi Cat III 3D boom, pokrenut filmovima ‘3D Sex and Zen: Extreme Ecstasy’ i ‘3D Due West: Our Sex Journey’.

Ideja zvuči kao nova verzija ‘AV’, no dok u Pangovom ‘AV’-u gomila tupana želi nešto poševiti pa odluči snimiti pornić s japanskom porno glumicom, ovdje skupina tupana odluči zaraditi lovu snimajući pornić u Japanu. A to je samo početak avanture, koja je manje-više istinski ludi i duhoviti vrtuljak. Štoviše, ovo je možda najrazuzdanija komedija (nikad boljeg) Chapmana Toa do sada – vizualno raskošna, spotovsko-skečevska epopeja o borbi jednog čovjeka za erekcijama unutar novog sustava orijentalne XXX zabave. Eksplozivno zabavno!

(0)

Redatelj Sean Ellis dokumentarističkim stilom gledatelja instantno uvlači u film, kojeg iz socijalne drame postepeno metamorfira u nafrizirani triler. U globalizacijskom društvu u kojem je glavni uvozni proizvod (američka) demokracija, ovo je univerzalna priča, gotovo šablona situacije koja nastupa kad ekonomija posrne, nespremna na rapidne izazove suvremenog kapitalizma. Najveću žrtvu takvog napretka snosi stanovništvo bez zaleđa ili obiteljskog nasljedstva. Brojne festivalske nagrade i odlične kritike pomogle su da Metro Manila (2013) bude odabran za Oskare 2014. kao kandidat Ujedninjenog kraljevstva za najbolji strani film.

(0)

Medicina s Paz de la Huertom i puno krvavih skalpela.

Sa soundtrackom između Tima Burtona i komedije, vizualnom poetikom između full frontal golotinje i gorea te s mješavinom seksploatacije, slashera i noirea, ‘Nurse 3D’ je jedan uistinu čudan miks – nimalo originalan na razini priče i motiva, ali svakako miks kakav dugo nismo dobili. Posebno ne u ovakvom omjeru. Naravno da film vjerojatno ne bi ni našao poštenu publiku da u njemu glavnu ulogu ne igra čuvena glumica Hallmark melodrama i čedna zvijezda dječjih animiranih filmova Paz de la Huerta.

Čije je međunožje ovdje propisno servirano. Da bude jasno zašto su joj dali posao – dama glumi seksualnu predatoricu u doslovnom smislu tog pojma; kao lezbijka, postaje opsjednuta zgodnom mladom plavokosom medicinskom sestrom, kolegicom koja dolazi u njezinu bolnicu, a usto je i serijski ubojica specijaliziran za ubijanje muškaraca spremnih zbog napaljenosti riskirati moral, brak, ugodnu radnu atmosferu…

Iako je, iskreno, promotivni plakat na kojem Paz jaše golemu injekciju bolji od cijelog filma, ovaj jeftini, ali zanatski solidno odrađeni komad old school trilera upravo je ono što treba biti – jebeno zabavna vožnja kroz sise i krv. A što biste vi? Lesija?

(0)

Lektira!

Dežurni luđak bez kojeg ne bi bilo našeg odrastanja uz film – čovjek koji je napisao najveće klasike ključne ere holivudske transformacije, sve od nezaboravnih komada dijaloga ‘Prljavog Harryja’ preko ‘Apokalipse danas’ do ultimativne dječačke fantazije ‘Red Dawn‘, napokon je dobio dokumentarac kakav zaslužuje. Vrhunski odrađen posao, tradicionalnog koncepta, ali nabijen strašću i zlata vrijednom trivijom iz usta sve samih ikona osobno: nagurali su se ovdje Spielberg, Lucas, Coppola, Scorsese, Stone, Dreyfuss… Kao i rodbina, producenti mnogih klasika, Stallone i Schwarzenegger…

A Milius je još uvijek živ, iako se dokumentarac gleda kao da nije. Zašto? Moždani udar koji ga je pokosio prije koje godine oduzeo mu je sposobnost govora, što je i neke nove projekte stavilo na led. Tako da ‘Milius’ funkcionira na dvije sjajne razine – jedna je klasična retrospektiva uvrnutog genija opsjednutog nasiljem, oružjem i epikom, a druga kratki apdejt ispunjen lamentacijama o okrutnosti starenja, ali i optimizmom poetski definiranim uspješnim razaranjem glinenih golubova.

Što reći – neopisivo zabavan, zanimljiv i savršeno upakiran komad torte za sve filmofile koji drže do sebe. A i one koji tek žele držati.

(0)

‘The Blair Witch Project’ po srpski…

Iako je ovo evidentno nazovi-imitacija legendarne nazovi-imitacije ‘Cannibal Holocausta’ koja to nije (‘The Blair Witch Project’ naravno – u nastavku: američki uzor ), s punom odgovornošću tvrdim – ovo je jako dobro! Da odmah razjasnim – ja spadam u ugroženu manjinu onih koji smatraju američki uzor dobrim filmom pa će, naravno, pojedinci pomisliti da nisam objektivan… Al’ majke mi – ovo je baš jako dobro! A “zlo i naopako” koje je uzrok cijelog horrora (famozni Naprata – odlična kreacija legendarnog Mikija Lakobrije) ovdje se čak i vidi (iako kratke minutaže, ipak dovoljno efektno što dokazuje da je redatelj Mladen Milosavljević upoznat s poznatim postulatom “less is more” – iako je šteta da se Mikijeva odlična kreacija ne vidi u svom svojem sjaju malo duže, bolje i s malo manje drmave kamere) tako da se ni na to baš ne možete previše žaliti.
A samo ukratko kako to sve skupa izgleda (namjerno izbjegavam riječ “radnja” jer je ima koliko i u američkom uzoru) – dakle, “found footage” sirovih snimaka troje autora reportaže o nasilju nad ženama koji usred snimanja skreću s teme i zaintrigirani pričom o vodenom demonu Naprati kojeg onaj tko zna kako, zašto i tko ima mu*da izvesti ritual prizivanja može “angažirati” za razne prvljave rabote i dogovore ritual kako bi snimili materijal ekskluzivniji od planiranog (“U mojoj zgradi ja ti nađem pet ljudi koji tuku ženu svaki dan”, kaže snimatelj). Iako upozoreni da im to nije pametna ideja, jasno je da se tako nešto ne može propustiti…

Iako pomalo razvučeno (primarno uvodni interview sa zvijezdom-nasilnikom i razgovor s profesorom koji je dosta neuvjerljiv) kako bi očito silom dobili dugometražnu minutažu – što su, prema definicijama s ovih prostora, uspjeli na knap jer film traje 64 minute (a sve iznad 60 smatra se i kod nas i u Srbiji dugim metrom) i uz obaveznu drhtavu kameru iz ruke koja snima sve – i hodanje i rasprave i slobodno vrijeme i pripreme kadrova tj. baš k’o pravi sirovi materijal s terena jedne “zaigrane” ekipe, strukturalno i “atmosferički” pristojno je skinut američki uzor. I sve to fino ide do (naravno, potpuno očekivanog i totalno isklišeiziranog, a meni svejedno baš dobrog) finala. Uz lokalne mještane i ljude koji glume sami sebe (i pri tome jako uvjerljivo i potpuno opušteno izgovaraju tekst – za koji iskreno slutim da je i više od 90% improvizacija – ako ne i 100% – a’la američki uzor, jel’), glavni trojac koji stvarno glumi radi to od dobrog do impresivnog – doduše, uloga redatelja je odrađena tek pristojno (kvari se u finalu), ali novinarka i snimatelj (Marko Backović – ujedno i producent ovog filma) su odlični! Posebno Backo i njegove finalne scene – taj očaj/strah/užas koji se čuje, a ne vidi – majstore, TO je gluma!

Pa da bi ovo u cjelini prešlo u kategoriju “odlično” svakako bi trebalo malo pritegnuti tu i tamo i skratiti tj. “našpanati” sve skupa jače i malo elegantnije odraditi neke situacije. No i ovako je ovo jako dobro i zasluženo je pokupilo dva Koskara na ovogodišnjem osmom Festivalu srpskog filma fantastike u Beogradu.

(0)

Seks i male smrti.

Nije Azija jedina opsjednuta pretpovijesnim temama braka seksa i smrti – ‘Little Deaths’, omnibus nazvan po francuskom izrazu za orgazam, dolazi iz Britanije, a iako mu ne bi škodio pokoji dolar više u budžetu, sasvim se solidno poigrao s kompleksnim temama ljudske prirode u formi polueksploatacijske horor-drame. Jeftina kamera, pokoji gore i svakako apsolutna sloboda da se kaže što se želi na način na koji se želi.

A u ovoj kompilaciji tri priče ima uistinu koječega – sve počinje sa sadoseksualnim hororom, perverznim parom i ‘čudovištima’ koja prebiru po iznutricama; nastavlja s prostitucijom i prodajom organa, a završava u velikom stilu, s osvetom i muškarcem koji živi u psećoj kućici.

Za frišku indie zabavu iz Engleske – i više nego dovoljno.

(0)