Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ‘0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

(5)

Čuda su moguća!

Jer, ‘The Wicked’ je pravo malo čudo – korejski redatelj Yoo Young-seon snimio ga je sa samo 10.000 dolara (slovima: deset tisuća dolara!) u svega deset dana (!), a film izgleda… pa, kao da je koštao nekoliko milijuna, tj. baš & upravo kao ‘normalni’ film. Ovo nije ni Bore Lee, ni found footage ušteda, nego psihološki triler spreman ozbiljnu distribuciju.

Nije da nema mana, ali one su uglavnom detalji unutar same priče (pomalo nemušto miješanje nadnaravnog i tipično kriminalnog), dok se cjelina gleda kao sočni komad psihološkog trilera, priče o djevojci koju šefica i kolege sustavno maltretiraju na poslu. Kada se jednog dana okladi o rezanje prstiju, počinje psihopatološka vožnja koja mudro i vješto izokreće pozicije glavnih heroina, otvara nekoliko Pandorinih kutija i u konačnici dostavlja odlično malo iznenađenje koje daje nadu u snimanje suvislih uradaka mimo sustava velikih brojeva.

U svakom slučaju sjajan početak naše posjete već 17. po redu Far East Film Festivalu u Udinama…

(0)

Bili smo na Far East Film Festivalu u Udinama te svjedočili novom ‘zlatnom dobu azijskog filma’ – unatoč iznimkama, ‘zlatno doba’ podrazumijeva tek brojanje doslovnog zlata (čitaj: novca)

Drugim riječima, dok jedni padaju, drugi nezaustavljivo rastu, pa su tako u protekloj godini gotovo sve azijske kinematografije zabilježile neviđen komercijalni porast, a neke su ostvarile i najbolje rezultate u povijesti!
Poput Vijetnama, koji prolazi kroz ‘zlatno doba’ s godišnjim porastom produkcije od čak 50 posto, ili Malezije, čiji su nacionalni filmovi probili sve rekorde prodaje u posljednjih 12 mjeseci. Zlatno doba zahvatilo je i Filipine, državu koja je spasila produkciju izgradnjom tzv. mandie scene, valom tzv. mainstream-indie filmova što odgovaraju i tržištu i festivalima.
Kina, koja i dalje bilježi rast od nezaustavljivih 30 posto godišnje, prijeti prestići Hollywood u idućih pet godina. Od 50 najuspješnijih filmova distribuiranih u Kini, 25 su nacionalne produkcije sa Stephenom Chowom kao šampionom, čiji je ‘Journey To The West: Conquering The Demons’ zaradio više od 200 milijuna dolara.

Cijeli tekst – OVDJE

(0)

Tony Jaa opet traži ukradenog slona, a pomažu mu Prachya Pinkaew i Panna Rittikrai, prvi put zajedno nakon 2005.

U posljednjih 10 godina, koliko živi Žuti titl, podiglo se i sagorjelo iznimno puno toga – japanski filmski biznis urušio se s urušavanjem VHS i DVD tržišta, Koreja je prestala vladati festivalima i svijetom ‘drugačijih blockbustera’, u Hong Kongu snimaju još jedva dva do tri redatelja, a jedna od novih središnjica dobre moderne retromanije bio je i Tajland, koji je u zlatnoj eri dostavio jedinstvenu, surovu akciju s formulom ‘bez žica., bez CGI-a’, kada su se svi oslanjali na dotične tehnike, predstavivši zemlju kao novu Meku filmske fizikalnosti, neviđene još od Hong Konga osamdesetih. Bilo, ali nažalost i prošlo.

Danas, devet godina nakon ‘Tom Yum Goong’, jednog od najboljih primjera zašto smo zavoljeli tajlandsku akcijadu, stiže nastavak koji podsjeća na to koliko su se vremena promijenila, ne nužno na bolje – dvojka izgleda kao da je mogla nastati u najkomercijalnijim ešalonima današnje kineske blockbuster produkcije, pretjerano ispolirana, krcata CGI-jem i kreveljenjem, s  kroničnom prazninom duha i fajtovima koji su uglavnom besciljni, razvučeni, nimalo spektakularni….

Ipak, nije pretjerano užasan – ima zabavne akcije, iako daleko manje atraktivne od jedinice, a teen orijentacija (s 3D-om na čelu) je očita. Ipak, sedam godina kasnije, najkraće rečeno, čarolija je nestala, a ostao samo praznoglavi kvazispektakl za multiplekse.

(0)

Tri riječi: novi Johnnie To!

Nitko to ne radi kao To – takva sjajna vožnja kroz krimić, triler i noir, moderna i retro u isto vrijeme, opet bolno savršeno stilizirana, s morem pamtljivih scena i sjajnih likova, sasvim dovoljno crnog humora, jurnjava automobila, pištolja, mitraljeza…, ali prije svega atmosferična, konstantno na rubu i s već poslovično savršeno pogođenim soundtrackom.

Svega što u jednom modernom filmu o kineskom ratu protiv droge treba biti – posebeno kada ga radi To!

‘Drug War’ je još jedan odličan uradak na dugoj listi sjajnih filmova gospodina koji danas drži dobar dio HK kinematografije na svojim kaubojskim plećima, a makar je sada pokazao da nije imun na promjene pa se i sam morao okrenuti matici Kini, nije odustao od vlastitog autorskog pečata te je ostao dosljedan tituli jednog od najboljih živućih žanrovskih redatelja današnjice.

Ovaj hard boiled masterpis nam hrabro poručuje da ne planira tako brzo izgubiti kompas.

(2)

Nezaposlenost, ljubav, kriza i ludilo.

Choi Min-sik briljira u ulozi posrnulog pater familiasa, koji nakon što ostane bez posla dane provodi zureći u televizor i lijevajući suze uz literarne ljubiće. Njegova žena i majka malog djeteta zarađuje i brine se o kućanstvu pa frustracije lijeći tako što se besramno ševi s mladim pastuhom. Kad suprug sazna za aferu, prestaje čitati ljubavne romane i počinje proučavati krimiće.

‘Happy End’ započeo je novi val korejskog filma i digao prašinu na festvalima prije 14 godina, a danas podsjeća zašto je Koreja postala toliko filmski zanimljiva – ljubavna drama u rukama Jung Ji-wooa gleda se kao triler o krizi korejskog patrijarhata, s odličnim glumcima, opakim scenama seksa, savršenom kamerom i sjajnim krešendom. Genijalan film!

(0)

Ronny Yu u svijetu povijesne epike.

Novi Ronny Yu! Da, isti onaj Ronny Yu koji je režirao ‘Bride Of Chucky’, ‘Freddy vs Jason’ i ‘Fearless‘, već neko vrijeme snima kod kuće, a ovog puta (njegov prvi film nakon sedam godina!) uhvatio se dobrog starog folklora, povijesnog fajta koji je legao kao naručen na zatvaranje festivala. Iskreno, odavno sam izgubio strpljenje za kostimirane ratničke epove iz Azije, ali ovaj me dobio prvenstveno zato što ne traje šest dana, već, vjerovali ili ne, normalnih 90 minuta! Taman!

Nije spektakularno dobar, ali nije ni loš – Yu se dosta mediokritetski, ali gledljivo i kompaktno hvata Kinezima legendarne sage o obitelji Yang, sedam sinova koji spašavaju oca iz ruku neprijatelja, dok krv teče potocima. Solidna zabava, a i fini start za one koje zanima priča o Yangovima, dominantna u povijesnoj akciji Kine i Hong Konga.

(0)

Sjevernokorejske radosti.

Iskreno, nisam siguran da imam bilo što za dodati o ovom filmu, a što već nisam spomenuo u uvodniku intervjua s autorima, baš kao što ne znam što bih još napisao o njemu, a da sve već nije jasno iz dotičnog razgovora – ali red je, kad već radimo kroniku svega što smo pogledali na FEFF-u, da spomenemo i ovaj naslov u svom zasebnom malom osvrtu.

Zanimljiv kao prva koprodukcija Zapada i Sjeverne Koreje prikazana u sjevernokorejskim kinima, kao i na međunarodnim festivalima, ‘Comrade Kim Goes Flying’ prije svega se gleda kao rijetki primjerak kinematografije čiji su estetika i jezik nama, generaciji odrasloj u Jugoslaviji, itekako poznati, s nevjerojatno ukiseljenom glumom, napadnim političkim parolama, pionirima i srećom radničke klase koja miješa malter s osmjehom dostojnim postkoitalne ekstaze.

Iako je ovo primarno čista egzotika, funkcionira i kao feministička drama u samom srcu ratničkog patrijarhata, priča o djevojci koja želi postati cirkuski akrobat, unatoč protivljenju okoline – gleda se kao retro-dramedy, makar izgledao kao da dolazi s druge planete i nekog drugog vremena. A i dolazi, ruku na srce…

(0)

Mlada kineska socijala.

Šesta generacija kineskih filmaša i nova kineska indie produkcija možda jesu jedna od zanimljivijih stvari koja se događa u svijetu pokretnih slika 21. stoljeća, ali ovaj izdanak iste scene (Zhang Yuan, proslavljen i s ‘Beijing Bastards’) baš i nije toliko zanimljiv. Posebno ne toliko koliko je mogao biti – potencijal je bio serviran, a iako je konačan rezultat tek OK, solidan, zapravo nije ni približno dobar toliko koliko misli da jest. Što ga u konačnici čini pomalo i iritantnim.

Priča je to o sukobu dva svijeta, novim kineskim bogatašima i prije svega mladoj sirotinji, 20-somethingzima koji se, kako ta fraza već ide kod nas, ‘nisu snašli u tranziciji’ pa uglavnom pokušavaju preživjeti: jedan tako da cijeli film šuti jer je na početku jeo staklo, drugi tako da glumi ženu u kabareu, a treći… Shvatili ste već. I da, svi piju, očajavaju, ponekad pokušaju skočiti pod kamion, a uz malo sreće nešto i poševe… I tako to.

(0)

Tajlandski ‘Petak 13’.

Sjećate se ‘Sars Wars’, jednog od prvih naslova nove tajlandske kinematografije koji smo gledali u mahagonijskim uredima Žutog titla, još uvijek smještenima na 39. katu staklenog nebodera na Manhattanu? Isti čovjek puno godina kasnije snimio je i ovaj ‘Petak 13’ – doslovno, jer se tako film zove u izvorniku, a i radnja se odvija na dotični dan i datum, iako dijelom duguje i ‘Evil Deadu’, koliko i slasherima.

Sve to na malom otoku gdje skupina mladih uživa u hedonizmu života, dok im planove ne pokvari jedna kletva i zao duh gladan smrti.

Zijevali smo na kliše-skerove i zgražali se nad zastrašujućim primjercima loše glume, ali za razliku od nekih drugih tajlandskih horora, nismo izišli nakon polovine. Što znači da je solidan, iako je mogao biti manje iritantan, a ne bi mu škodilo ni bolje spajanje CGI-ja i dobre stare tajlandske mesnice.

(1)