Najbolji film festivala (koji smo stigli pogledati)!

Ovakvo nešto se, iskreno, čekalo godinama – throwback u zlatno doba zabavnih azijskih blockbustera dolazi u paketu sa plejadom glumačkih ikona (od Ichija do Asana), savršenom mješavinom humora i gorea, odličnim CGI-jem i čistom visokobudžetnom zabavom od početka do kraja vožnje.

‘Parazit’ je, drugim riječima, čista poslastica – prvi, doduše, dok je drugi dio (oba su puštena back to back, jer ionako čine jedan film od cca 4 sata) razvučeni komad eko-propagande s odličnom akcijom, prvi drži ritam i šarm od prve do zadnje minute.

Ovu adaptaciju mange o parazitima iz svemira koji preuzimaju tijela ljudi – i dječaku kojem je parazit umjesto u mozak ušao u ruku – režirao je proslavljeni majstor hitova Takashi Yamazaki (‘Always – Sunset On Third Street’), koji je i od ‘Parazita’ napravi kino-fenomen. Pa ako tražite komercijalnu akcijsku-SF-horor-komediju kakvu nećete naći nigdje osim u Japanu – našli ste je!

(1)

Švedska gotika.

Danas kada je moderni švedski triler postao potpornim stupom europske popularne kulture, lijepo se sjetiti dana kada je sve krenulo. Ah, kako li je slatko vidjeti golu ženu odmah u prvih nekoliko minuta – ne zato što je ona slatka (iako jest, plava i zatrpana novcem u krevetu), već zato što je godina 1965., a full & frontal eskapade poput ovih nisu bile tipične za pokretne slike većine drugih država koje su naučile koristiti kameru.

‘Morianna’ je jedan od onih izgubljenih žanrovskih proto-eksploatacijskih klasika; legendarni Arne Matsson adaptirao je roman Jana Ekströma, snimivši ga kao fantastično stilizirani gotički noir o obitelji u bezdanu ludila i pohlepe. U središtu pažnje je 80-godišnji milijunaš Verner Vade, koji hrani čitavu širu familiju. Ona troši njegov novac u njegovoj kući, dok on danonoćno radi i pizdi na ‘parazite’. Ali život ove mikro-zajednice još je zanimljiviji: žena vara muža, netko siluje kućnu pomoćnicu, odvjetnik mulja, a kako Vadea svi žele vidjeti u grobu, on jednog dana dobije batine i nestane. Na nama je da pogodimo gdje?, zašto? i tko?, prije špice.

Odlična blekendvajt psihoza, inspektor hičkokovske kilaže, frikovito spaljivanje lutke na lomači i savršeno švedsko dupe pod tušem. Zlatno doba, kažem ja.

(1)

Zombi dabrovi, a što drugo?

Aha, zombifikacija svega ide dalje – ‘Zombeavers’ mi je zapeo za oko na ovogodišnjem Berlinu, gdje se prodavao kroz raskošno reklamiranje u prestižnim filmskim magazinima. Nešto kao ‘Wolfcop’ u Cannesu, a ova dva filma, osim činjenice da je riječ o B-horor komedijama koje su na velikim festivalima demonstrirale tržišnu snagu B-horor komedija u 21. stoljeću, dijele još toga – oba su tu negdje, oko 70 minuta trajanja, s konceptom koji bizarno zvuči na papiru, a još se bizarnije gleda na velikom platnu i malim ekranima. Ali ‘Zombeavers’ šiša svoju vukodlačnu varijantu s daleko većom količinom zabave po kvadratnoj minuti!

‘Zombeavers’ nas upoznaje s tri mršave, seksipilne američke studentice koje su vječno u badićima ili donjem rublju, dok odmaraju u i oko kuće na jezeru – naravno, premisa koja je toliko puta eksploatirana nastavlja se eksploatirati po poznatoj špranci, a rezultat je urnebesna debilana sa sjajnim hormonalnim dijalozima, odrezanim stopalima, tinejdžerskim ljubavima i efektima koji su izravna posveta lutkama osamdesetih. Štoviše, redatelj Jordan Rubin otkriva da je bio inspiriran ‘Gremlinima’ i ‘Monstrumima čupavcima’, a unajmio je Marka Rappaporta da izradi animatroniku, onako kako je to dotični činio na ‘Army Of Darkness’ i ‘Killer Clowns From Outer Space’.

Sve to snimljeno za jako malo novca, ali s jako, jako puno učinka.

(2)

Policajac, a vukodlak.

Ako se ‘WolfCop’ ima po čemu hvaliti i zauzeti značajnije mjesto u filmskoj povijesti, onda je to činjenica da je riječ o prvom i za sada jedinom ‘vukodlačnom filmu’ u kojem prva transformacija započinje s krupnim kadrom pretvaranja ljudskog penisa u dlakavi međunožni instrument čovjeka-vuka! S obzirom da se to dogodi negdje oko 22. minute, do tada vas film drži u uvjerenju kako je riječ tek o simpatičnoj niskobudžetnoj zajebanciji, koja je ove godine u Cannesu, reklamirajući se na duplericama prestižnih filmskih magazina, otkrila dvije stvari: to da su autori novce odlučili potrošiti na marketing, prije nego na glumce i skuplju produkciju, kao i to da je ‘WolfCop’ B-hype godine.

Opravdan?

Kanadska horor-komedija funkcionira kao stari izravno-na-VHS uradak podebljan stripovskom estetikom, iako je igrao u kinima (!), a čušpajz šala i gorea gradi se iz klasičnog temelja: glavni antijunak, policajac-alkoholičar, jedan se dan probudi s pentagramom na trbuhu te impulsima, čulima i apetitom vuka. E sad, iako sve to traje svega 88 minuta, dobrih, duhovitih, zanimljivih i originalnih ideja nema ni za njih 8. Nije grozan, glup ili naporan, dapače – riječ je tek o simpatičnoj niskobudžetnoj zajebanciji, koja je imala potencijala biti novim retro-klasikom, ali je ispala kao prosječan pilot za TV seriju. Na Sajfaju.
(drugi dio je već na špici najavljen za 2015. pa nije ni čudo…)

(0)

Abeceda druga, abeceda bolja!

Znate već pjesmicu koja kaže da su nastavci rijetko bolji od prvog dijela, a pridodamo li ovom rijetkom slučaju i činjenicu da u drugom dijelu ima još manje poznatih i velikih imena od izvornog omnibusa, čuđenje je utoliko veće. Jer, ‘ABCs of Death 2’ jest bolji od jedinice, što ne znači da nema sranja – ima dovoljno, ali je u globalu luđi, zabavniji, razuzdaniji, bogatiji potpuno bizarnim idejama…

Samo jedan ‘Grandad’ Jima Hoskinga intrigantniji je od većine stvari iz jedinice, ‘Masticate’ Roberta Boochecka genijalan je komentar na ‘bath salts’ aktualiju iz 2013., a ‘Youth’ Soichija Umezawe podsjeća da još uvijek ima duha u posrnulom japanskom ludilu.

Iako su imena nova, koncept je isti – svaki redatelj jedno slovo, a tema je naravno i dalje smrt, što nužno ne znači i horor. Tako da ovdje ima i drame i distopijskog SF-a, kao i ponešto naših starih prijatelja i znanaca – Erik Matti raspištoljio se s goreom u ‘Invincible’, a Julian Gilbey (‘Rise Of The Footsoldier’) miješa krv  i društvenu kritiku u ‘Capital Punishment’, dok Vincenzo Natali ide u SF politiku s ‘U Is For Utopia’. Zabavna kompilacija, uglavnom.

(1)

Horor i erotska književnost.

Klasik iz kataloga video nastyja zabranjenih u Britaniji osamdesetih eksploatira sve motive viđene u žanru prije i poslije njega, ali s legendarnim Udom Kierom i pojačanom seksploatacijom u osnovnom sastojku sadističkog trilera ispunjenog… pa, krenimo redom.

Udo je Paul Martin, psihotični pisac seksi-romana koji su ga učinili bogatim, a koji svoje novo ‘remek-djelo’ priprema na britanskom selu, uz pomoć seksualnih usluga djevojke i daktilografske pomoći tajnice. Jedno silovanje u polju, nekoliko ubojstava i lezbijski seks kasnije, sve završi u potocima krvi.

‘House on Straw Hill’ je prekrasno blesav, nedvojbeno atmosferičan, spor, ali i neviđeno šarmantan psihoseksualni triler s naznakama slashera, posve u duhu vremena, sa seksi ženkama (Linda Hayden i Fiona Richmond u punom sjaju!) i odličnim segmentima psihoze, podebljane kombinacijom krvi, vrištanja i tutnjavom dobre stare pisaće mašine.

(0)

Pun autobus Paleta samih na svijetu.

Ne znam ni sam što sam očekivao, ali svakako nisam očekivao toliko brbljanja i tipičnog kineskog kreveljenja. HK arthouse ikona Fruit Chan, uz komercijalni uspjeh u kinima, uspjela je ‘The Midnight After’ ugurati čak i na velike festivale – sjećam se kada su ga u Berlinu najavljivali kao ‘prvi Chanov izvorni horor nakon ‘Dumplings”, ali ovo baš i nije horor, prije stivenkingovski triler, posoljen komedijom. S glumom kao najlošijom točkom i fotografijom kao najboljom stranom stvari.

Pratimo poveću skupina šarenih likova, koji u jednom trenutku dijele tek prostor minibusa, a u drugom, kad to isto vozilo prođe kroz tunel, podijele i činjenicu da su upravo oni ostali jedini živi ljudi u gradu, a kako se čini, i na svijetu. Neki postaju sve bolesniji pa se na kraju jednostavno počnu raspadati, pretvarati u kamenje, prašinu ili nakupinu mesa i krvi. Ostali su zdravi psihički, ali ne puno u glavi… U fokusu je, osim ove priče, milijun i jedna posveta Hong Kongu, njegovim običajima, povijesti, slengu i mračnoj budućnosti vraćanja Kini – opsesije koje su bile za očekivati od Chana, ali koje su jako zbunjujuće svima koji ne žive u Hong Kongu i ne govore kantoneški.

Ovo je jedan od onih filmova koji zaslužuju remake – dobru ideju valjalo bi ponoviti s manje dijaloga i drugim glumcima, manje teatra i više tenzije. Manje komedije, više misterije; manje razvučena epizoda ‘Zone sumraka’ s kreveljenjem, a više zone i više sumraka.

(0)

Ubojice.

Onako kako su se susrela dva produkcijska svijeta – Japana i Indonezije – tako su se u samom filmu susreli i sudarili svjetovi dvojice ubojica, jednog prekaljenog sajka i jednog u nastanku; jedan klasični serial killer, koji snima snuff filmove i distribuira ih Webom, a drugi neka vrsta Dextera, njegova publika, novinar koji otkriva uživanje u ubijanju negativaca. Jedan je iz Japana, drugi iz Indonezije. Spaja ih Internet. I strast.

Učinak ‘Raida‘ na cijelu novu konstelaciju azijskih snaga je fascinantan – ne sumnjamo da ‘Ubojica’ ne bi bilo da ‘Racija’ nije nabildala Merantau Films u ono što danas jest. Ne bi li sada isti taj Merantau, s nizom drugih kompanija (uključujući i legendarni Nikkatsu) stao iza produkcije novog filma Braće Mo, u čijoj smo kratkoj ‘Dari’ guštali 2007. u Udinama, a onda i 2009. u njezinoj produženoj verziji.

‘Killers’ Mo Brothersa sočan je nastavak kročenja crnim i krvavim stazama, odlična mješavina drame i horora, serial killer-thriller koji je dovoljno ekstreman i dovoljno lijepo snimljen (režiran, odglumljen, zakrvavljen) da nas podsjeća na ‘zlatno doba’. A opet je dovoljno svjež i moderan da nije retro. Odličan, ukratko.

(0)

Skupina mladih u reality showu postaje žrtvom…

…OK, OK, prije nego odmah prestanete čitati – da, znam, koncept smo vidjeli i prežvakali već i previše puta, ali na ‘Camp Dread’ treba obratiti pažnju iz dva razloga: Eric Roberts glumi redatelja horora! A i produkcija je donekle na razini, što je pravo osvježene u poplavi STV smeća koje izgleda kao snimke sa svadbe provučene kroz jadni filter, što je posebno pohvalno ako znamo da reality podloga može podnijeti i daleko jeftiniju i šlampaviju kombinaciju set dizajna i kamere.

Drugim riječima, ‘Camp Dread’ se trudi biti suvremena posveta starim kamperskim slasherima osamdesetih. Uspijeva li u tome, e to je već druga priča – istina, većina kamperskih horora, od ‘Petka 13’ pa naovamo, jest prilično negledljiva i svodi se na dva do tri kila u zadnjoj trećini, nakon maratona ničega. Možda je zato i ‘Camp Dread’ jedna velika gomila praznine, bez inspiracije, bez duše, bez adrenalina, krvi, ideja… ičega. Što je fascinantno ako znamo da su očita inspiracija bila stari gory slasheri i ‘Battle Royale’.

Kako netko uspije napisati i snimiti film u kojem se ništa ne događa? Nema čak ni golih sisa, a ono malo krvi kojom je ovaj horor prošaran nabijeno je sve zajedno u minutu očaja, snimljeno tako da se ne vidi da ne znaju što rade. Baš šteta.

(1)

Prvi film Demi Moore.

Filmovi su nekada stvarno bili drugačiji. Ne, ne mislim samo na nacrtane zrake iz laserskih pištolja, natapirane mega-fudbe na vrhu mrtvih-hladnih toplesa i katastrofalnu koreografiju nasilja – već prvih desetak minuta ovog skrivenog klasika podsjeća na to kako se čak i najjeftinija eksploatacijska debilana nekad pokušala pakirati u halucinogene slo-mo tripove, ne bi li izgledali i disali više ‘stajliš’. Dobre su to droge bile, čak i na ulasku u osamdesete, kada je nastao ovaj legendarni uradak. Legendaran prije svega zbog toga što je u njemu prvu ulogu odradila Demi Moore.

Demi je mlada i seksi, a radnja je smještena deset godina u budućnost, u futurističku 1992. Amerika je do tada već odavno poharana nuklearnim ratom. Naravno, tu je i parazit iz naslova, nastao u laboratoriju, kao i bijeg, vladini agenti, borba i jurnjava po američkom selu.

Sve to na papiru zvuči gledljivije nego što jest, jer scenarij je rastegnut kao heretik na inkvizicijskim spravama za mučenje, no ima parazita i sisa i postapokaliptičnih huligana pa se gomila praznog hoda da progutati u takvoj smjesi.

(0)