Lijepe žene, lijepe slike

Miikeov nasilni eye candy mjuzikl.

Nije prvi put da Takashi Miike snima mjuzikl – gledali smo kako je svladao spoj pjevanja, horora i komedije u ‘The Happiness Of The Katakuris’. Nije ni prvi put da snima tinejdžerski film, niti prvi put surađuje s direktorom fotografije Nobuyasuom Kitom, koji je nadrealni svijet ultranasilja u ‘Crows Zero 2′ već dostavio u paketu vizualno očaravajućeg sivila. Ali jest prvi put da snima tinejdžerski mjuzikl koji izgleda tako dobro da vam pamet stane, a usto funkcionira kao totalno suludi spoj pjesme, plesa, patološke romantike i brutalnog školskog nasilja. Kakav koktel!

‘For Love’s Sake’ je još jedna adaptacija mange namijenjena mlađima, ali snimljena onako kako samo odrasli znaju i mogu, saga o alfa mužjaku koji komunicira šakama, dok mu se žene bacaju pod noge, onda kada pod njima nisu nokautirani protivnici. Red posveta Toei produkciji sedamdesetih, red pop arta, red jakuza i red šaljivih koreografija.

Najveći problem filma ostaje scenarij, koji se pomalo gubi, usporava i odjednom zaboravlja na glazbu, a priča zna ići u krug tijekom dugih, ali nekim čudom – maestralnim mikeovskim pripovjedačkim intervencijama – ne i dosadnih dva sata i sitno. Mogao je biti kraći čak i s pjevanjem, no fanovi neobičnog Japana bit će zadovoljni, ako već ne i posve oboreni s nogu.

Ništa bez džiberane

Najbolji fajt jest fajt na krovu

Ace, a nije Ventura

Miikeov fiškal.

Veliki trend sudskih drama koji je zahvatio Zapad nije poštedio ni Japan, a gdje je, kako to s Japanom već biva, dobio poseban tretman – posebno poseban u video igri ‘Ace Attorney’, koja je baš kao i ova igrana adaptacija pretvorila odvjetničku praksu u pravi spektakl. Kad je o filmu riječ, onda govorimo o suđenju izvedenom poput maratonske predstave, ali ispričane jezikom mange i video igara u raskošno stiliziranom paketu jedne u osnovi sasvim tradicionalne podloge. Retrofuturizam izveden iz klasičnog murder mystery koncepta.

‘Ace Attorney’ jedan je od tri filma koje je Takashi Miike snimio ove godine, ujedno i jedan od njegovih klasičnih ‘obiteljskih naslova’ u novoj, preporođenoj fazi karijere. Ponovo se igrajući s postojećom igrom (a tu je i strip kao prva adaptacija), Miike se drži prokušanog recepta – inovativna režija, hipermoderno iskorištavanje digitalnih darova, izleti u suludi humor i opušteni pristup izvorniku.

Naravno da bih ja ovih pomalo nategnutih 135 minuta odmah mijenjao za sat i pol prljavih Miikeovih jakuza, ali ako se okanimo nostalgije, ‘Ace Detective’ ostaje iznenađujuće zabavnim primjerkom modernog japanskog pop filma. Tko zna što bi Uwe Boll snimio po ovakvom predlošku.

Čudovište iz jezera? Ili?

Aha, to jest duh s duhom krletke na glavi

Tripoviiii!

Miikeovi klinci sa šurikenima.

Već ste naučili da ako na Žutom titlu čitate tekst o dječjem filmu, onda to zasigurno mora biti film Takashija Miikea, čiji je kreativno-financijski zaokret posve završio u sferi blokbustera za klince. Naravno da nam nedostaje Miike iz devedesetih i s početka novog milenija, ali kao što smo do sada naučili, nije loš ni kada se hvata priča za djecu. Štoviše, kao i u slučaju većine japanskih ‘off’ dječjih filmova, i ovaj sliči na jedan veliki, bizarni acid trip. A to da gledate ‘dječji trip’ koji je režirao Miike jasno je odmah na početku, sa scenom zakucavanja glave kroz stol – aha, to je onaj isti dobri stari Miike koji se ne može suzdržati od svog prepoznatljivog crnog humora čak i kada snima film izvorno namijenjen desetogodišnjacima.

Popularna i dugovječna manga je i ovog puta podloga, a Miike se, uz pomoć galerije prepoznatljivih glumaca (plus anonimni, ali sjajni klinci), igra s medijem i naracijom poznate priče – ne, ovo nije klasični retro 80′s film u koji bi se zaljubili između gledanja Sho Kosugija i Michaela Dudikoffa, već potpuno rastreseni teatar apsurda (katkad doslovno teatar), s malim Rantarom i njegovim jednako malim & kawaii kolegama koji postaju učenici elitne ninja škole, a čiji ravnatelj ima problema s gaženjem po psećim govnima, onda kada se ne skida gol i ne pokazuje pimpek svojim budućim homoerotskim neprijateljima.

Film za djecu? Nisam siguran ni koliko će ga odraslih moći svariti, ali ja sam se smijao oko 70 posto vremena, dok je 30 posto jednostavno naporno.

Ja i moj ružičasti poni

Kakva skupina glavnih junaka!

Tko čeka, taj i dočeka, ponekad, no u ovom slučaju, stvari se odvijaju malo po malo – donedavno nenabavljivi filmovi iz japanske riznice pojavljuju se dostupni s engleskim titlom, a među njima je i Miikeovo naslijeđe jakuza eige devedesetih, uvijek dobrodošlo, posebno sada kada stari majstor radi nešto potpuno drugačije pa je kopanje po ‘zlatnoj prošlosti’ jedini način za dobiti nužni fiks urlajućih gangstera s krvavih tokijskih ulica u recesiji.

‘Ambitions Without Honor’ tipični je komad jakuza eige, nastao u sklopu Miikeovih posveta Fukasakuu, među kojima je najpoznatija davno ogledani remake klasika ‘Graveyard Of Honor’ – ‘groblje časti’ ovdje se bavi 17-godišnjim Tetsuyom, koji odlazi u zatvor nakon što za jedan klan obavi ubojstvo vođe drugog, no kada sedam godina kasnije iziđe na slobodu i očekuje obećane povlastice, dočeka ga posve nova, drugačija situacija na terenu…

Ukratko, oldskulerski, Toei Video (osnivači V-Cinema produkcije) spoj drame i krimića lego je ko melem na ranu u ova sušna žanrovska vremena.

Narodni heroji

Novi Miikeovi samuraji. I to kakvi!

Ova, prva verzija koja kruži Webom zapadnjački je cut, više od 20 minuta kraći od originala – no iako sam si rekao da ću ga preskočiti i čekati japansku izvornu verziju, tko zna kada će i kako ona biti dostupna, a na kraju krajeva, novi Miike se ne čeka kad ga se ima u bilo kojem obliku, zar ne? Posebno kao je ovako dobar.

Remake istoimenog klasika iz 1963. odlična je, prava old school samurajska saga, snimljena poput klasične Kurosawine povijesne drame, upakirana poput opake, krvave chambare i začinjena klasičnim ‘mikeovskim intervencijama’.

Trinaest partizana, pardon, fajtera i samuraja koji u danima nakon velikog rata klanova nemaju previše posla s naoštrenim čelikom, spremno dočeka priliku za samoubilački diverzantski napad na zlog, sadističkog mladog vladara kojeg zabavlja rezati ruke i noge djevojkama te ih koristiti kao igračke. Onda kada lukom i strijelom ne ubija žene i djecu, onako, prije večere.

Rezultat je pravi feudalni akcić, s epskim glavnim fajtom u trajanju od čak sat vremena (!), slasni retro provod za sve fanove sijevajućih katana.

Gusjenica, V 2.0

Posljednja igra leptira

Hajde hani, pliz pliz…

Vratila se Zebura!

I to kao bizarni distopijski film koji slijedi recept miješanja blockbustera za djecu s klasičnim mikeovskim crnohumornim kaosom, SF-om i trilerom. ‘Zebraman 2′ vodi nas u mračnu 2025. godinu, kada je Tokio preimenovan u Zebra City i vođen ludim vladarom koji je transformirao japansko društvo u… gledajte, neću vam kvariti.

Prije koje godine, Miike je jasno i glasno rekao da od sada želi promovirati samo svoje nove ‘obiteljske filmove’, velike dječje i tinejdžerske projekte koji su obilježili novu fazu njegove karijere, sve od ‘The Great Yokai War’ do ‘Yatterman’, a koja se počela oblikovati upravo sa ‘Zebramanom’, još 2004. godine. Odličnom parodijom na superheroje, koja se gledala i kao komentar na raspad tradicionalne japanske obitelji, ali i kao klasičan feelgood film za publiku od 7 do 77.

Ovaj je prilično drugačiji – od obiteljskog se koncepta otišlo ka spektaklu, što podrazumijeva skuplji CGI, teen kičeraj i emtivijevske videospotove, ali unatoč tome, ima dovoljno pameti i snimljen je majstorski, pa ga možete gledati ignorirajući mnoge od mana. Osim toga, potpuno je sulud.

Najbolji dio i ovog je puta istoimena TV serija u samom filmu, zajedno s nezaboravnom pjesmom iz scena jednako nezaboravne akcije, ali i u ostatku ima materijala koji će vas itekako nasmijati i zabaviti. Mecha-ejlieni, patuljak, tentacle erotika, napad ubojitim prdežom, odred seksi policajki, 25-godišnja djevojčica, Zebrawoman sa sočnim dekolteom i jedan albino Zebraman: stari Miike više se nikada neće vratiti, ali za ovog novog kakvog imamo, ovo je i više nego dobro.

Zeleno je seksi

Godzilla?

Iako podnaslov njegove knjige ‘Krugovi i kletve’ – ‘Kratki vodič kroz japanski i J-horror’ malo zbunjuje, jer na kraju krajeva, nije li ‘J’ u ‘J-horror’ zapravo oznaka za ‘japanski’, ‘japanski horor’ i ‘J-horror’ u fanovskim se krugovima razlikuju po datumu, a ovo je knjiga upravo o hitovima novijeg datuma, prije svega o J-horor franšizama ‘Ringu’ i ‘Ju-on’. Uz nešto malo Kiyoshija Kurosawe i Miikea na kraju. Sve to s pristojnom dozom psihoanalize i kulturnih studija.

‘Krugovi i kletve’ prvo je napisana kao magistarski rad za fakultet, što je očito iz njezinog hladnog, akademskog stila; nadalje, u kratkom pregledu povijesti nema ni govora o ero guro naslovima, što jest malo čudno za knjigu koja se bavi japanskom horor produkcijom, ali to nije ništa što ne može nadoknaditi čitanje (besramna reklama on) ‘Harakiri, jaje, amputacije’ (besramna reklama off) pa će tako te dvije knjige ‘na ovim prostorima’ biti dostatan početak za proučavanje dva najveća horor fenomena s Dalekog istoka – prošlost i sadašnjost ero guro nansensua i prošlost i sadašnjost J-horrora. Nabavite si obje, ukratko, ako već niste.

‘Fun Bar Karaoke’ (1997.)
Prvijenac koji je pobudio veliki interes u Tajlandu, a potom i na svjetskim filmskim festivalima, dobivši nagradu žirija na francuskom Festivalu 3 kontinenta. Kako steći takav renome? Magijom spojiti djevojku koja se boji za sigurnost razuzdanog oca te potraži savjete lokalnog vidovnjaka, romantičnog mafijaškog ubojicu koji se želi preseliti u New York, oca pjevača čiji pimpek izaziva ogromne probleme te mrtvu majku arhitekticu. (9/10)





’6ixtynin9′ (1999.)
U doslovnom prijevodu ‘Smiješna priča šest devet’ počinje kao drama u kojoj pratimo život mlade djevojke u velikom gradu u trenutku dobivanja otkaza. Ili ako ćemo preciznije – osvajanja otkaza, obzirom da je direktor poduzeća organizirao mali otkazni bingo. Djevojka živi u skromnom stančiću br. 6 ili 9 jer broj nije dobro pričvršćen pa kod lupanja vratima soba postaje broj 9. Možda to i ne bi bilo ništa strašno da prava soba 9 ne služi mafijašima za pranje novaca. Bizaran splet okolonosti ovu naizglednu dramu pretvara u preludi krimić, a neizbježno je prokomentirati kako dobar dio filma podsjeća na Ishiijev ‘Freeze me’ snimljen godinu dana kasnije. (10/10)

‘Monrak Transistor’ (2002.)
Romantična komedija, socijalna drama, tragedija, mjuzikl,… Ljubavnu idilu para iz siromašnog tajlandskog predgrađa i čekanje prinove prekida poziv u vojsku. Potvrda pjevačkog talenta tjera na dezertiranje, splet nesretnih okolnosti tjera na lutanje i borbu za preživljavanje, a srce želi samo jedno – povratak jednostavnom životu u predgrađu s voljenom osobom koja samoću liječi slušanjem vjenčanog dara na baterije – malog tranzistora. (10/10)

‘Last Life In The Universe’ (2003.)
Ljubavna priča suicidalnog introvertnog knjiškog crva Kenjija, japanca koji sa bratom boravi na Tajlandu i vrckaste tajlanđanke Noi. Kontemplativna je to potraga za smislom u besmislu surovog života ispresecijana kratkim i brutalnim nasiljem te zagonetan i halucinogen spoj naizgled nespojivog. Najbolja uloga Tadanobu Asana, odlična Sinitta Boonyasak, fenomenalna vizualna masaža Christophera Doylea, Riki Takeuchi (a tko drugi) kao ‘prijatelj’ Kenjijevog problematičnog brata te kratki glumački izlet Takashija Miikea u jednom od najboljih filmova ikad snimljenih. Dodajmo da je u toku snimanje novog Ratanaruangovog filma ‘Invisible Waves’ s provjerenom ekipom Asano i Doyle, a premijera je najavljena krajem 2005. (10/10)