Što vam je draže – kita u škripcu ili u blenderu?

Ovaj DVD sam držao u ruci u trgovini u Tokiju, ali nisam morao previše razmišljati hoću li ga kupiti ili ne – nema šanse da dam 200 kuna za 60 minuta filma bez ikakvih dodataka! Ma koliko kaver obećavao.

Stoga sam mirne duše i bez grižnje savjesti skinuo DivX i pogledao ga besplatno. Ne vrijedi 200 kuna, nikako, ali da je riječ o još jednom komadu japanskog V-Cinema ludila, namijenjenog samo pravim eksploatacijskim sladokuscima – o da, to itekako.

'Stop The Bitch Campaign: Hell Version' je suluda crnohumorna pinku eiga, koja dijelom funkcionira kao još suludiji pseudo-slasher, s dvije velike ikone – Sora Aoi je prostitutka u školskoj uniformi, a Kenichi Endo je sajko-kiler koji dolazi u image club ševiti, ali i ubijati djevojke koje glume 15-godišnjakinje. On mrzi bijele gaćice jer ga podsjećaju na pokojnog djeda, ali voli kada se žene u krevetu glasaju kao svinje. I nema ništa protiv da mu netko u šupak nabija golemu repu.

A kako ubija? Upravo nabijajući voće, povrće i mobitele u vaginalne i analne otvore, iako neke djevojke prije toga treba omamiti svojim prdežom. Ako vam sve to zvuči totalno suludo, znajte da u velikom finalu ima mačevanja i seksa kojeg je teško opisati (recimo da sadrži gomilu povrća i uramljenu sliku pokojnog djeda zavezanu za prsa).

Crna komedija rađena po mangi Tetsuye Koshibe, jedinstveno i japansko s velikim 'J'.

Šećem ja tako Konzumom, kadli na polici ugledam hrvatsko izdanje 'Gung Ho' DVD-a – kulna ejtiz komedija o susretu Amerike i Japana na području automobilskog biznisa odmah se našla u košari s čokoladom i kilom kruha.

Osamdesetih, Japan je vladao svijetom, a kao najveća ekonomija kupovao je sve redom po SAD-u, uključujući i tržište automobila, a što je dovelo do kolapsa zastarjele američke auto industrije te slučajeva kao što je okrutno ubojstvo Vincenta China i sav kaos koji je nastao nakon njega (ako ne znate o čemu govorim, Wikipedija ima detalje), a koje kao da je dijelom i bilo povod za pacifiziranje situacije putem jednog ovakvog filma.

Nažalost, iako teren sukoba Istoka i Zapada i eksploatacije kulturnih i nacionalnih stereotipa daje ogroman potencijal za dobru komediju, Ron Howard uspijeva fulati pa uz svega nekoliko dobih fora, umjesto razuzdane satire donosi prilično promašenu patetičnu papazjaniju upakiranu u tipičnu američku šljakersku bajku. Sa standardno dobrim Michaelom Keatonom u glavnoj ulozi vođe radnika tijekom pokušaja spašavanja američke tvornice japanskim kapitalom i 'kontroverznim' japanskim metodama stroge radne discipline.

Gledljiva zabava i dokument vremena, ali 'Gung Ho' je mogao biti i puno više od toga. A posebno mi nije jasno zašto film nosi kineski naslov, kad se priča vrti oko Japanaca – još jedan dokaz tome kako Hollywood nema pojma?

Burt Reynolds u naponu snage.

Danas se hladno razbacujemo terminom za kategoriju filmova koje nazivamo 'tarantinovskim' – dijelom zato što ih je upravo Tarantino popularizirao kod generacije koja je bila premlada da ih gleda u kinima u eri kada su vladali grindhouseom i drive in distribucijom, koliko i klasičnim kanalima za prikazivanje, a dijelom zato što su izravno inspirirali njegove filmove, sve redom zbirke citata i posveta. 'White Lightning' ne samo da je obožavan u 'Kill Billu', već je jedan od glavnih kultova na čijem je oltaru položen 'Death Proof', a riječ je o klasiku s jednim i jedinim Burtom Reynoldsom, pričom o osveti i razbijanju brzih automobila, s nekim od najlegendarnijih kaskadera i kaskadersakih egzibicija do tada pokušanih na četiri kotača, a potom i stavljenih na film.

'White Lightning' je zabavan spomenik američkom jugu sedamdesetih, u kojem Reynolds (minus brkovi) glumi Gatora McKluskyja (kakvo ime!), mačo šofera i zatvorenika čijeg brata hipija ubija zli lokalni šerif. Osveta će biti, a kakva druga nego strašna pa Gator kreće u lov na kilera, pregazivši sve što mu se nađe na putu – preneseno i doslovno.

Zulufi, šeširi, viski i tarantinovsko (opet taj termin...) rednek blebetanje susreću miris spaljenih guma i potjere uz temu na bendžu. Jedini je problem taj što priče ima 90 posto u odnosu na tek 10 posto akcije (sindrom prisutan i u 'Death Proofu'), no trebalo je proći još četiri godine do 'Smokey And The Bandit'...

Mila majko...

Jesam li ja to već prestar pa da mi "svaka dlaka smeta" ili je ovo stvarno celuloidna katastrofa? Starim, da. Ali bez obzira na to, ovo je dno. Da su bar scenarij dali u ruke Donu Dohleru ili Edu Woodu, možda bi bilo šarmatno stupidno. Ali Fredric Hobbs, inače eksperimentalist čiji se radovi i razne umjetničke instalacije, između ostalog, nalaze čak i u muzeju Metropolitan u New Yorku, snimio je jedan od najvećih bizarluka 70-ih.

U priči o divovskoj ovci mutantu koja se uz bljeskove svjetla i tajanstvena isparenja praktično stvori (ozbiljno!) u toru kauboja (bolje rečeno "ovcaboja" :) ) i koju istražuje znanstvenik koji baš u tom kraju proučava tajanstvene fosile u napuštenim rudnicima, nema i ne može biti ništa loše - kad bi se film, kako se pogrešno zaključuje iz naslova, bavio tom temom. No ovo je u stvari priča o rasističkom gradonačelniku koji pokušava pokupovati zemljište i cijelu okolicu grada maltretirajući i podmećući konkurentnom kupcu crncu! Podmetnuti pokušaj ubojstva izazove linč no crnac uspije pobjeći do laboratorija u kojem znanstvenik prčka oko mutirane ovce. I u sveopćem kaosu koji nastaje, ovca bježi iz objekta i dobiva svojih 15 minuta slave. Doslovno, jer tek zadnjih 15-20 minuta ovca kreće u akciju! Zapravo, "akciju" sa dvostruko poboldanim navodnicima jer zapravo tumara, urliče, pleše (da, ozbiljno!), plaši djecu, izazove eksploziju benzinske pumpe i bez većih problema biva uhvaćena. Ono, na brzaka - taman se nameračite kako će sad nešto konkretno a ono... Puf! :( A onda slijedi kraj koji je toliko kaotičan da ga vrijedi pogledati - ako se dugo niste počešali po glavi, nakon svega ćete sigurno.

Bezobrazno neiskorišten potencijal jedne mutirane ovce, bezobrazno loša režija, bezobrazno jadan film. Hobbsov zadnji, nikad prikazan ni u drive-in kinima, davno zaboravljen... I svakako ignoriran od Metropolitan muzeja :). Ne čudi... A kažu da mu je ovo jedan od manje čudnih filmova!

DVD donosi još bizarniju kolekciju apsurda i potpuno opravdava etiketu "Something Weird Video" pod kojom je izdan. Pod dodatke, i bez ikakve konkretne veze sa glavnim filmom, nabacani su stari edukativni sadržaji iz 50-tih o štetnosti štakora i muha i preporukama za njihovo tamanjenje, nezaboravni i iz glave teško odstranjivi "video spot" (zapravo snimka iz Ed Sullivan Showa) pjesme indikativnog naslova "You Cannot Fart Around With Love", 15-minutni igrani o sukobu izletnika i bigfoota (uključuje nezaboravnu scenu seksa "bigfoot vs djevojka"), galerija postera, plakata i drugih reklamnih flyera drive-in eksploatacijskih naslova od 60-tih do 80-tih sa radio reklamama u pozadini (pregenijalno!) te još jedan cijeli film: 70-minutni "The Girl And The Geek - a.k.a. Passion In The Sun" softcore iz 1964. prepun ženske golotinje... Netko je očito bio na teškim opijatima prilikom čišćenja starih arhiva.

Samo za mazohiste i luđake, radoznale kojima nije žao potrošiti vrijeme na ovo ili normalne u trenutno nenormalnom stanju svijesti (mini-kviz: pogodite kud mi spadamo :) ). Ostali - zadržite se na pravom filmu o opasnim ovcama...

Čileanski kung fu.

Poznajući povijest, ne trebamo se čuditi što glavne uloge u jednom Čileanskom filmu imaju glumci s imenima Marko Zaror i Caterina Jadresic, no ne znajući previše toga o čileanskoj kinematografiji, s iznenađenjem možemo zaključiti kako se čak i tamo može pronaći dobar komad akcijske zabave!

'Kiltro' je prvi čileanski akcijski film ikada i naravno da je jako jeftin i amaterski u puno stvari – loša gluma, očajna CGI krv, traljava režija... Ali strast je tu i konačan rezultat je i više nego gledljiv, katkad odličan u svojoj razigranosti.

Redatelj i scenarist Ernesto Diaz Espinoza veliki je zaljubljenik u filmove pa je tako ovdje citirao i nadrobio uistinu svašta, od posveta azijskom filmu do elemenata špageti westerna, a sve to u priči o nesretno zaljubljenom Zamiru, korejskoj školi borilačkih vještina, ubojstvu, sekti ljudi u kukuljicama, trbušnom plesu, šakama, pištoljima, mačevima i patuljcima.

Korejski crnohumorni kvazislasher zapakiran u reality dramu o ljudskoj svakodnevici.

Visoki produkcijski standardi i odličan stil uvijek su bili odlika najboljih korejskih filmova, čak i kada štekaju na drugom planu, a sve to može se reći i za 'Paradise Villa', slasher koji je u isto vrijeme želi biti puno toga, ali zaboravlja biti dovoljno jasan da vam u startu kaže što uopće gledate. Drugim riječima, film koji ne objašnjava previše što i zašto pa čak i ako ima neku super moralnu poruku koja se nadzire ispod slojeva monotonije i napada ludila, ona baš i ne dolazi do izražaja.

Možda je zato 'Paradise Villa' najbolje gledati kao odlično producirani i posve drugačiji slasher, tj. eksploatacijski razvrat s atmosferom, inteligencijom, dobrim budžetom i solidnim talentom (redatelj Park Chong-won) iza kamere – u tom slučaju, ovo je zakon! Klanje? Ihaha!

Koreja, zemlja u kojoj je najtraženije zanimanje pro gamer i gdje 'World Of Warcraft' predstavlja religiju, a ne samo igru, morala je proizvesti film o mladiću koji shrvan činjenicom da mu je netko kreknuo account njegove online role playing igre i uništio prikupljeno oružje, kreće u potragu za krivcem. Put ga vodi do zgrade krcate čudnim stanarima (od porno zvijezde do autistične tinejdžerice, dripaca koji snimaju susjede dok se ševe i preljubničkih šljakera), a osobu koju traži zna samo po online imenu Mr. Viagra.

Ne uspjevši pronaći gospodina Viagru, mladić se od šutljivog i ljubaznog dečka transformira u sajko kilera, baš kao što se film transformira iz zbunjujuće i ne baš genijalne, ali djelomično zabavne real life drame u još jedan razuzdani doprinos polužanru tzv. 'azijskog ekstrema', u kojem dosta eksplicitan seks susreće prilično ekstremno nasilje, počevši s nabadanjem u kupaonici pa sve do masakra na krovu i rezanja leša u kadi. Kao da brbljava 'Tokyo Sora' susreće 'Petak 13', samo ne baš toliko dobro kao što zvuči.

Kultna B sajens fikšn akcijska monster kaša.

Deep Rising je u biti zabavna hrpa cheesy dijaloga, dobrih efekata (za 1998. godinu), nasilja, „humora“ i prava riznica presera. Glavni lik, kojeg glumi Treat Williams (nakon što je ulogu s gnušanjem odbio Harisson Ford) je toliko cheesy, da je to fascinantno. Cijeli njegov dijalog se u biti sastoji od loših i corny one-linera, a kad to još izlazi iz usta dragog nam Treata, imamo pravi treat Uglavnom, očekuje vas jedno ogromno đubre od monstera, hrpa leševa, seksi Famke Janssen kao đeparošica, nevjerovatno iritantan comic-relief sidekick, puuuuuno zlih krakova koji naše antijunake doslovno počučaju na smrt, te jedna urnebesna jurnjava jetskijem kroz poplavljene hodnike. E, da, i tri, čitaj, TRI Mexican stand-offa. Ma milina. Preporučam, definitivno.


Inače, predivna Claire Forlani je trebala glumiti lik koji utjelovljuje Famke Janssen, no gadno se zakačila s redateljem Stephenom Sommersom nakon par dana snimanja, pa ju je ovaj šutnuo sa seta. Heh.
A kako su tek na kraju filma bezobrazno ostavili mjesta za nastavak...koji nikad nije snimljen. Šteta.

This text will be replaced