'Blind Pig Who Wants To Fly' (2008)

Indonezijsko ludilo.

Indonezijska kinematografija baš i nije poznata po ovakvim stvarima, a možda je upravo zato redatelj znan samo kao Edwin postao novom festivalskom zvijezdom – ove godine, njegov drugi dugometražni uradak 'Postcards From The Zoo' natječe se za Zlatnog medvjeda u Berlinu, a debitantska 'Slijepa svinja' već je poharala festivalsku scenu prije nekoliko godina, kao jedinstveni primjerak suvremene indonezijske crnohumorne drame, priča o društvenim trzavicama, individualnim putovanjima i životu kineske manjine u Indoneziji ispričana... pa, poprilično drugačije nego što bi to itko očekivao.

'Blind Pig Who Wants To Fly' uistinu jest uradak nove, mlade generacije indonezijskog, ali i generalno gledano azijskog filma, a to pokazuje u svakoj svojoj minuti savršenog stila i lude cinema-verite meets apsurd naracije, s naglaskom na bizarnim likovima u rasponu od djevojke koja jede petarde u hot-dogu do liječnika opsjednutog ljubavnim klasikom Stevie Wondera.

Sad vam je barem malo jasno što sam mislio pod 'ovakvim stvarima'. Za puno objašnjenje, obavezno pogledajte film.

'Let's Go' (2011)

Animirani roboti, sadistički kriminalci i pravi superheroji iz Hong Konga.

Čudan spoj – temeljac je zapravo retro-akcijski HK film za klince, ali križan s odraslom, nasilnom gangsterskom dramom. Spoj čak i ne funkcionira kao cjelina, ali vam pruža priliku da uživate na dvije zasebne razine – uz posvetu klasicima anime produkcije osamdesetih, ali i obračune s hladnim oružjem, sadizam i krvavu osvetu. Ukratko, film za očeve koji mogu odvesti sinove u kino i ravnopravno podijeliti zabavu, svaki u skladu sa svojim očekivanjima, sjećanjima i senzibilitetima.

U osnovi 'zakašnjelo' jahanje trenda kikesastih filmova o 'pravim superherojima', 'Let's Go!' govori o mladiću koji kao dijete gubi oca uslijed tatine sulude moralne intervencije u oružanu pljačku. Odrastajući, shvaća da u svakome od nas čami superheroj pa organizira odred osvetnika spreman ginuti za pravdu.

E da, sve to režirao je Ching-Po Wong, kojeg znamo po osvetničko-ljubavnog sagi 'Revenge: A Love Story', a i ovdje je ponovio svoje vizualno 'iživljavanje' te moderni, nabrijani stil koji je u isto vrijeme fensi-noir, ali i crtićasto razuzdan.

'Go-Con! Japanese Love Culture' (2000)

Znaju li Japanci reći 'volim te'?

Dok izražavanje te rečenice kod Japanaca možda zahtjeva drastično ozbiljniji emocionalni kontekst od zapadnjaka ili neki neverbalni 'medij', film pak polazi za premisom da je Japance jednostavno sram. Želi da ih gledamo kao društveno manje ili možda drugačije sposobne za ljubavne situacije u četiri oka.

Otuda i potreba za organiziranjem Go-cona, grupne matchmaking igre, duboko iz japanske tradicionalne kulture dogovorenih brakova. Pravila je izmislio svijet, tj. japansko društvo, isto ono koje ih tjera da upišu što bolje škole, pronađu dobre poslove tj. da se natječu jedni s drugima i žude za pobjedom. Riječima Zlatne medalje (nadimak jednog od trojice glavnih likova), pobjeda u ovom slučaju znači spavanje sa ženama iz go-cona.

Kroz te ponavljajuće grupne spojeve sa ženama iz šarenih dobnih skupina i zanimanja, Taichi, Hiroshi i Kai, svaki posebno, doživljavaju unutrašnje sukobe sa svojim socijalnim fasadama na jednoj strani i sa onim za čime stvarno žude na drugoj, što užasno podsjeća na honne i tatamae. S obzirom da nitko ne može uživati u one night standovima i biti frajer do kraja života, film nasilno mijenja trojicu glavnih likova od površnih zajebanata do pozitivnih emotivaca, koji pokušavaju izraziti ono što stvarno osjećaju i čega se srame.

Radnja se uglavnom dešava u restoranu tj. za stolovima prilikom spojeva, u zahodu kada se dogovara i raspravlja o dojmovima ili u kuhinji gdje se osoblje ritualno klade tko će od trojice otići sa kojom ženom. Uz pomalo dosadnjikavu šablonu romantičnih komedija i neuvjerljive pokušaje da ga se shvati ozbiljno pri samom kraju, film spašavaju tu i tamo smiješni dijalozi, iznenađujuće dobra glazba i nijema kuharica s mačkom čija mi simbolika nije skroz jasna, ali je simpatična.

'Humanoids From The Deep' (1980)

Za ljubitelje desetminutnih ponavljajućih scena vrištanja, panike a'la 'Goldie - The Golden Bear 2' i loše dizajniranih čudovišta.

Jedna od boljih Cormanovih monster movie produkcija - kako on trvrdi, a jedna od jadnijih, kako ja kažem. Nije da nema svojih trenutaka jer priča je ovo o nekakvim mutiranim miksevima ljudi i riba (čudovištima dizajniranim onako kako bi to napravili klinci zamišljajući horror ljudolike morske kreature - ne mogu vjerovati da je takvo što palo legendarnom Robu Bottinu na pamet?!) iz morskih dubina koji dolaze na površinu kasapiti muškarce i općiti s njihovim ženama, a sve kako bi održali vrstu (svoju, ne našu). Shodno tome, puno je tu sisa i golotinje i nazovi-seksa između čudovišta i solidnih golih, polugolih i razgolićenih djevojaka (za one koji vole takve kombinacije) te solidnog gorea.
I nije da je dosadno niti je naporno. Fino to teče i fino zabavlja. Al' kad se treba razmahati, tone u jadnom pokušaju prikaza monumentalnog pokolja. Mislim na finale koje treba prikazati horde povampirenih humanoida koje rasturaju lokalnu feštu i čereče muškarce istovremeno orgijajući s njihovim ženama - a sve se svelo na tri (3!) kostimirana glumca koja trčkaraju uokolo dok ljudi urlaju u panici (jedan te isti zvučni snimak ponovljen bar dvadesetak puta) i pretrčavaju ispred kamere 'vamo-tamo mašući rukama i izbjegavajući tu trojicu, a montažer (tada mladi Mark Goldblatt na počektu karijere) nas svim mogućim trikovima zanata  pokušava uvjeriti da gledamo bar stotinu koristeći kratke kadrove, jedne te iste snimke koje okreće na sve strane ubacujući tu i tamo pokoje valjanje s nekom ženom ili divlje skidanje kupaćeg... Unatoč nekoliko dobrih sisa i par solidno krvavih egzekucija, u totalu - antiklimaks!

Čak i krajnje predvidiv (nema veze :) ), ali solidno odrađen epilog uglavljen je na sve to totalno nespretno i doslovno silom.

Kako se saznaje iz interviewa s dodacima bogatog DVD-a, originalno snimljeni  materijal bio je preblag pa se dosnimavalo svega i svačega po svačijim idejama. Očito vrijedi ona "puno baba, kilavo dijete"...

'Shirome' (2010)

'Grave Encounters' s japanskim školarkama.

Lažni dokumentarci i found footage horori opet opsjedaju Japan, zajedno s duhom koji ulazi u tijela i tjera na povraćanje, a potencijalno i suicid – i sve to s potpisom redatelja Kojija Shiraishija, koji je tijekom karijere već snimio nekoliko found footage J-hororaca, a bogami i ozloglašeni 'Grotesque'. A sad snima horor za klince.

'Shiromi' tako prati sudbinu tipičnog japanskog Idol benda, J-pop girl grupe sastavljene od 15-godišnjakinja koje sudjeluju u snimanju televizijskog programa s duhovima, a iako se sve u početku čini kao senzacionalističko fejkanje, stvari postaju opasne kako odmiče minutaža. Klasika, dakle.

Rezultat je dobar, na trenutke blesav, na trenutke istinski kripi, a iako cure sjajno glume, od njihovog kreštanja, skvičanja i cmizdrenja s vremenom počne boljeti glava. Srećom, osamdeset minuta je taman da spriječi veliku migrenu i pruži finu zabavu.

'Arirang' (2011)

Kad Kim Ku-duk masturbira, mi svršavamo.

Gdje je nestao Kim Ki-duk?

Nakon što je glumica zamalo stradala na snimanju njegovog zadnjeg igranog filma 'Dream', traumatiziran iskustvom Kim Ki-duk nestaje iz svijeta filma, zatvara se u seosku kolibu u kojoj spava ležeći u šatoru zbog hladnoće te upada u dubine depresije i stvaralačke blokade sljedeće tri godine. Konačno, 2011. se trgnuo i odlučio sam dokumentirati svoje stanje, a rezultat je 'Arirang', još jedno djelo velikana koje je podijelilo kritiku i publiku (egotripna masturbacija ili remek-djelo, pitanje je sad?), donijelo mu festivalska priznanja i egzorcistički otvorilo vrata za povratak igranoj formi.

No može li redatelj snimati iskreni, intimni dokumentarac o redatelju – makar i o samom sebi – a da ga ne počne nesvjesno pretvarati u još jedan 'fejkerski' koncept? Odgovor je zabilježen digitalkom tijekom mnogih dana osame (doduše, u društvu boce) i ispovijedanja objektivu.

Slučajni prolaznici mogli bi saznati nešto o mozgu jednog od kreativnijih ljudi globalnog filmskog svijeta, ali u 'Arirangu' će u punoj snazi uživati samo pravi fanovi Ki-dukovog opusa. Dobrodošli u klub!