|
 E, to su heroji! Jedan od najpoznatijih ultra variety J-filmova novog doba.
Još jedna potpuno suluda, apsurdna komedija koja upada u žanr kojem pripadaju zadnji Kitano ('Glory To The Filmmaker'), 'Frog River' ili 'Funky Forest', primjerice, adaptacija mange o školi u kojoj se događaju... pa, malo je reći čudne stvari. Japanci su uvijek imali jedinstvene školske filmove, bilo da se radi o fenomenalnim nasilnim dramama kao što su 'Blue Spring' ili Miikeov 'Crows', bilo da je riječ o jedinstvenim komedijama koje mogu nastati samo na dotičnom otoku – dobro, možda i u Koreji, jer ovo jako podsjeća i na 'Dasepo Naughty Girls' (minus zgodne žene i seks), ali na seriju, više nego na film. 'Cromartie High School' režirao je Yudai Yamaguchi, isti čovjek koji je adaptirao 'Battlefield Baseball' pa nije čudo da Tak Sakaguchi ('Versus') ima mali bizarni cameo na početku...
Ukratko, nemoguće je ispričati o čemu se ovdje radi, obzirom da se u osnovi radi o 80-minutnoj kompilaciji suludih skečeva, povezanih u jednu cjelinu jednako suludom idejom o skupini školaraca (klasični propaliteti, jedna gorila, jedan gay u kožnim hlačama, jedan robot, jedan tridesetogodišnjak u kečerskoj maski... – da, svi idu u istu školu!) koji pokušavaju dovesti red na hodnike obrazovne ustanove, a usput osnivaju odred za zaustavljanje vlade u sjeni koja zapravo kontrolira Japan. U međuvremenu, jedan učenik završi u džunglama Južne Amerike gdje ga urođenici zavežu za drvo i prisile na brak, a Tokio napadnu svemirci koji kineske šaolinske fajtere pretvaraju u svoje zle podanike stavljajući im plastična ticala na glave...
Ako vam to zvuči čudno, vjerujte – to nije ni 10 posto čudnog nakrcanog u ovih oduševljavajuće stupidnih 80 minuta japanske apsurdne zabave.
 Kadar iz nekih od najbolesnijih minuta svih vremena  Čovjek ne može ni telefonirati od meteora

|
|
odabrao: Marko 28. 08. 2008.
|
|
 Nico puca iz svih poza Jedan od najboljih policijskih vigilante filmova svih vremena.
Enzo G. Castellari ovih je dana dosta aktualno ime, prije svega zato što je Quentin Tarantino odlučio snimiti remake njegovog ratnog eksplo-klasika 'Inglorious Bastards', no Castellari nije poznat samo po niskobudžetnim talijanskim eksploatacijama američkog ratnog filma, već i kao apsolutni majstor onoga što volimo nazivati eurocrime – tvrdokuhanih špageti-krimića, kriminalističke urbane verzije špageti westerna, koji također nisu imali budžet kao holivudski projekti, ali su količinom strasti, sirovosti, prljavštine i dobrih ideja često šišali daleko moćniju prekooceansku produkciju.
'The Big Racket' jedan je od najpoznatijih Castellarijevih eurocrime klasika, priča o policijskom inspektoru po imenu Nico Palmieri (Fabio Testi, pravo stripovsko lice), koji svim silama pokušava strpati reketare iza rešetaka, no kada ne samo da ne uspije, već u hodu dobije i otkaz, pukne i u maniri Harryja Callahana krene sam poubijati mafiju. Pardon, ne baš sam – oformi omanju vojsku sastavljenu od pedantno probranih mafijinih žrtava, od kojih svaka ima svoj razlog za osvetu, bilo da su im gangsteri silovali kćeri ili zapalili supruge.
A Nico? On samo želi malo pravde u svijetu. A svi znamo da pravdu donosi dobar masovni pokolj u vatrenom finalu filma.
 Bilanca sukoba  Važno je očistiti cijev
|
| |
|
|
 Bijes Miike u svijetu osvetničke melodrame.
Prvo sam mislio jednostavno dodati ovaj film u specijal, na listu odgledanih Miikeovih uradaka, ali i prije nego se odvrtjela špica shvatio sam da je 'Sun Scarred' jednostavno previše dobar te da svakako zaslužuje poziciju među klasičnim osvrtima. Ukratko, Miike did it again – ponovo posve drugačiji, od drugih i samih sebe, u uznemirujućoj, mračnoj DV melodrami o bijesu, osveti i tuzi, drami koja na okrutno emotivni i atmosferično spori, japanski način donosi ono što smo već gledali na potezu od 'Death Wish' do nedavnog 'Death Sentence'. Ista premisa, no potpuno drugačija izvedba.
Sho Aikawa je sredovječni muškarac koji jedne noći spasi beskućnika od maltretiranja i moguće smrti ulične bande klinaca, tako što ubije boga u sadističkim balavcima. No umjesto zahvale, policija ga šikanira, a dječurliju pusti natrag na cestu – jasna kritika poznate prakse japanske policije (kao i medija, novih generacija, ljudi kao takvih...), ali ne i samo japanske, obzirom da i sami znamo kakva sve govna možemo naći na vlastitim ulicama, kao i to kako se zakonski sustav nosi s njima.
Naravno, sajko klinci traže osvetu i krenu maltretirati njegovu obitelj, a kada mu ubiju kćer, stvari, naravno, izmaknu kontroli. No osveta nije pretvorila Aikawu u Bronsona i Bacona – 'Sun Scarred' više se bavi njegovim mentalnim topljenjem i načinom na koji gospodin preživljava to što ga život i sustav guze na svakom koraku, nego pucačinom i dizanjem stvari u zrak, a sve to s rezultatom koji vas dva sata drži prikovanim uz sebe. A kad dođe veliko, krvavo finale... e, onda kreće tulum prepun baruta. :)
 Depresija  Ubojiti bishonen

|
|
|
 Ryo Jedna od najboljih mangi svih vremena ekranizirana je od strane autora jednog od (skoro pa) najboljih filmova svih vremena.
Rezultat bi trebao biti u najmanju ruku masterpis, zar ne? Krivo. Šteta, ali ništa od toga.
Čudno je da se čovjek koji je snimio film kakav je 'Dog Bite Dog' nije odlučio malo više osloniti na nihilizam izvornika i pretvoriti ga u impresivno djelo sa svojim potpisom, već je sklepao naizgled šokantnu, a zapravo dosta tinejdžersku, baš onako stripovsku, šminkersku verziju koja prečesto pada u ambiciji da koju tisućicu stranica dugi papirnati ep transformira u dvosatni miks borilačke akcije, drame i popcorna upakiranog u noir. Možda je Soi Cheangu (a posebno njegovim producentima) bilo dosta toga što mu je komercijalni uspjeh 'Dog Bite Dog' nagrizla Cat III oznaka pa se sada odlučio na nešto lakši, Cat II pristup?
Nije prvi put da Kinezi rade adaptaciju japanske mange – posljednji primjer kojeg se sjećam jest 'Initial D', čiju sam filmsku verziju ugasio nakon pola sata koliko me živcirala (svejedno je dogurala do Venecije). 'Shamo' se može pristojno odgledati cijeli, ali ostaje nezadovoljstvo scenarijem, nabacanim komadima priče s fajtovima koji su dijelom impresivni, dijelom posve prosječni. Ryo Narushima (glumi ga lepi dečko Shawn Yue) dobro se drži kao ultimativni antijunak na putovanju od tinejdžerskog ubojice roditelja do šampiona ringa, ali sve to ispričano je potpuno zbrčkano i bez imalo impresivnosti kojom je Izo Hashimoto pretvorio mangu u jedan od boljih maratona na japanskim kioscima (desetak godina).
Na kraju nam ostaje samo gledljiva zabava i ništa više od toga, ali stvarno nisam očekivao da će mu dijelovi izgledati kao materijal za RTL.
 E, ovako se rade sklekovi  Težak život u ringu

|
|
|
 Neko ima crve u voću, a neko u trbuhu Novo natjecanje u pretjerivanju – jupi!
Bolji od prvog, lošiji od drugog, bila bi najkraća suma dojmova nakon gledanja najpoznatijeg tajlandskog gore spektakla. 'Art Of The Devil' daleko je najrazvikaniji tajlandski doprinos torture pornu (ali ne i najbolji Thai gore horor koji smo vidjeli ove godine – 'Sick Nurses' ih sve šiša za nekoliko koplja!), a ovaj nastavak unio je malu pomutnju u redove fanova, zato što je zapravo riječ o filmu koji se distribuira kao 'Long khong 2', a radnja se odvija prije drugog nastavka. Plus što prvi i drugi nemaju nikakve veze jedan s drugim.
Smušenost na stranu, sve to ionako je manje važno, kao što je manje važna radnja – i ovaj nastavak nastavlja tradiciju serijala u kojem je najvažnije eksplicitno i inovativno prikazivanje svih zamislivih i nezamislivih načina za mrcvarenje ljudskog tijela. Magija ovog puta susreće prijenos duhova iz jednog tijela u drugo, što za sobom povlači ne samo suludu scenu prisilnog abortusa, već i hrpetinu raspadajućeg mesa s crvima, jedno probadanje kapaka zihericama, šopanje škorpionom, trljanje soli u rane i zabijanje šila u glavu. I još ponešto, efektno i bombastično, kako se i očekuje. Ni manje, ni više.
 Posjet okulisti koji se pamti  Aha, baba napada samu sebe

|
|
|