Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ‘0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

(5)

Romantična komedija za muškarce.

Tako je prodaju, a to stvarno i jest  – Steffen Haars i Flip Van der Kuil, autori remek-djela i nepobitnih klasika filmske umjetnosti ‘New Kids Turbo’ i ‘New Kids Nitro’ ovim su filmom nastavili niz uvredljivih anti-PC komedija iz samog srca nizozemskog ludila, samo na nešto drugačiji način. ‘Bros Before Hos’ nije toliko razuzdan, ali jest sjajan – toliko da sam ga bez problema odgledao dva puta.

A o čemu je? O polubraći od kojih jedan kara sve što hoda, a drugi pati od nejebice; zajedno su u djetinjstvu sklopili pakt kojim su se obvezali da nikada neće biti u vezi, a žene će tretirati samo kao prolaznu zabavu. No onda se obojica zaljube u istu djevojku…

U pozadini je i žutotilovski komad nostalgije; glavni lik radi u umirućoj vidoteci, utopljen u svijet osamdesetih, opsjednut svojim najdražim filmom svih vremena – prvim ‘Rambom’, koji u šarmantnom finalu pretvaraju u urnebesnu kazališnu predstavu. Gledajte, ne znam što bih vam drugo rekao.

(7)

Tko je to u stanju pretvoriti igru na ploči u vrhunski akcijski film?

Onaj tko je u stanju snimiti film u kojem glavni lik negativcu kopa oči čvegerima. Ne, ovo nije ‘Monopoly’ ili ‘Čovječe ne ljuti se’, već ultranasilni korejski revenge triler zasnovan na opsesiji badukom (GO), strateškom/kockarskom igrom potezanja crnih i bijelih kamenčića po ploči. Glavni lik, čovjek s ubojitim čvegerima, je Jung Woo-sung, dežurni nabildanko korejskog filma, a koji se ovog puta osvećuje ubojicama svog brata, smaknutog zbog muljaže tijekom partije baduka u velike uloge.

‘The Divine Move’je tipični komercijalni bombon žanrovskog K-filma – zlikovac koji pršti i puca od sadizma, comic relief koji je poslovično iritantan, lijepa djevojka u minici koja je toliko kul da smrzne svaki kadar te toliko vruća da ga odmah otopi…, a sve to zasoljeno na klasični azijskofilmski način: tučnjavama, noževima, kaosom.

Fascinantno je koliko se odraslih muškaraca voli igrati s kamenčićima.

(3)

Abeceda druga, abeceda bolja!

Znate već pjesmicu koja kaže da su nastavci rijetko bolji od prvog dijela, a pridodamo li ovom rijetkom slučaju i činjenicu da u drugom dijelu ima još manje poznatih i velikih imena od izvornog omnibusa, čuđenje je utoliko veće. Jer, ‘ABCs of Death 2’ jest bolji od jedinice, što ne znači da nema sranja – ima dovoljno, ali je u globalu luđi, zabavniji, razuzdaniji, bogatiji potpuno bizarnim idejama…

Samo jedan ‘Grandad’ Jima Hoskinga intrigantniji je od većine stvari iz jedinice, ‘Masticate’ Roberta Boochecka genijalan je komentar na ‘bath salts’ aktualiju iz 2013., a ‘Youth’ Soichija Umezawe podsjeća da još uvijek ima duha u posrnulom japanskom ludilu.

Iako su imena nova, koncept je isti – svaki redatelj jedno slovo, a tema je naravno i dalje smrt, što nužno ne znači i horor. Tako da ovdje ima i drame i distopijskog SF-a, kao i ponešto naših starih prijatelja i znanaca – Erik Matti raspištoljio se s goreom u ‘Invincible’, a Julian Gilbey (‘Rise Of The Footsoldier’) miješa krv  i društvenu kritiku u ‘Capital Punishment’, dok Vincenzo Natali ide u SF politiku s ‘U Is For Utopia’. Zabavna kompilacija, uglavnom.

(1)

Horor i erotska književnost.

Klasik iz kataloga video nastyja zabranjenih u Britaniji osamdesetih eksploatira sve motive viđene u žanru prije i poslije njega, ali s legendarnim Udom Kierom i pojačanom seksploatacijom u osnovnom sastojku sadističkog trilera ispunjenog… pa, krenimo redom.

Udo je Paul Martin, psihotični pisac seksi-romana koji su ga učinili bogatim, a koji svoje novo ‘remek-djelo’ priprema na britanskom selu, uz pomoć seksualnih usluga djevojke i daktilografske pomoći tajnice. Jedno silovanje u polju, nekoliko ubojstava i lezbijski seks kasnije, sve završi u potocima krvi.

‘House on Straw Hill’ je prekrasno blesav, nedvojbeno atmosferičan, spor, ali i neviđeno šarmantan psihoseksualni triler s naznakama slashera, posve u duhu vremena, sa seksi ženkama (Linda Hayden i Fiona Richmond u punom sjaju!) i odličnim segmentima psihoze, podebljane kombinacijom krvi, vrištanja i tutnjavom dobre stare pisaće mašine.

(0)

Godina je 2177 – život je postao toliko sterilan i dosadan, da ga samo pornografija može učiniti zanimljivim…

Pazi ti o čemu su oni fantazirali 1970. – u dalekoj budućnosti, cijelim svijetom je zagospodario jedan divovski kompjuter: žene organizirano gube nevinost s 13 godina, planski, masovnim silovanjima od strane starijih muškaraca; monogamne veze ne postoje, a brak je podsmjeha vrijedna muzejska relikvija.

No kao i svaka druga distopijska zajednica i ova ima svoje buntovnike. Oni se tajno skupljaju na svingerskim peting-orgijama u futurističkoj spilji, ne bi li gledali zabranjenu i dekadentnu kinematografiju 20. stoljeća. To je početak filma, ima još 80-ak minuta do kraja – pogodite što slijedi?

Za početak, projekcija nijemog, crno bijelog foot fetish filma, a zatim i idiotski miks neduhovite komedije, trippy estetike i svih blagodati američke 60’s kulture koje možete poželjeti.

Sve to je, naravno, samo izgovor da bi starlete tadašnje soft pornjave imale priliku gole prošetavati pred kamerama – ali možete li se trenutno sjetiti ijednog boljeg razloga za snimanje filmova?

(0)

Ugodna vožnja osunčanom Slovenijom bi trajanjem razočarala Željka Pervana, a ugodan put do Pule jedino je neznatno pokvario hrvatski carinik na ulazu u Istru, demonstrirajući snagu položaja s bezbroj nepotrebnih pitanja i provjeravanja, ali i potpuno krivog pristupa obzirom dovodim dvoje turista na domaću obalu. Na kraju su ga naši podaci pobijedili, valjda jer smo normalni ljudi pa je vidno razočaran samo nešto promrmljao u bradu. Neka konačno granice nestanu, zauvijek.

Istarska cesta je neobično prazna obzirom smo u jeku turističke sezone pa smo u Pulu došli brzo, a domaćin nam je bio Dario Lonjak, redatelj i veliki prijatelj kod kojeg boravimo idućih nekoliko dana, u udobnom potkrovnom apartmanu s terasom, a vrlo blizu obale, nedaleko kampa Stoja. Upoznajem Darijeve roditelje, tople ljude, a koliko su dobro društvo dovoljno govori činjenica da sam popio šljivovicu (i to odličnu!), a nisam je pio već neko vrijeme.

Spremamo se pa autom spuštamo do grada na premijeru. Parkiramo na obali pa laganim korakom šećemo prema amfiteatru. Sa Slovencima komentiram koliko se osjeća klimatska promjena, koliko je ljetni zrak drugačiji i ugodniji. Grossmannska atmosfera se toliko uvukla pod kožu da sa svakim korakom očekujem da se odnekud pojave Mehtsuni. Pred Arenom čekamo Marinu, sjajnu Darijevu djevojku koja radi u sklopu festivala, vrlo je zaposlena, ali kad god je mogla, pridružila nam se te smo se baš odlično zabavljali.

Nakon što smo se skupili i uzeli karte po 20 kuna, ušli smo u ovo impozantno zdanje staro preko dvije tisuće godina pa sam konačno izgrlio gazdu te ga iznenadio svojim suputnicima Sarom i Darjanom. Kris ima kultnu sljedbu u Ljutomeru i ne znam za festival koji ima takvo poštovanje prema nekom redatelju kao Grossmann prema Miliću. Djelovao je miran, staložen dok smo se spuštali u Arenu, a potom se razdvojili. Prvo uočim ogromno platno, a potom i popunjeno gledalište, u razgovoru prolaznika načujem da je sinoć, na otvaranju bilo znatno posjećenije, iako je izbor filma mnoge iznenadio, a predsjednik mnoge zabavio dok je pokušavao biti priprost i duhovit. U Hrvatskom filmskom svijetu sam naučio da rijetko dobiješ direktan odgovor, mala bara-puno krokodila pa da se valjda ne bi tko kome zamjerio, bilo je nemoguće saznati je li film s otvaranja bio pun pogodak ili promašaj. Nekako prevladava sredina — bio je. I to je neki zajednički nazivnik za razgovore ovdje — desili su se filmovi. Više se priča o ljudima uključenima u projekte, o tehnici i tehnikalijama, produkcijskim manevrima da se film uopće snimi, a sud i mišljenje o samom djelu se vrlo oprezno iznosi, onako uz šapat, da ne bi tko čuo. Sjeli smo oko sredine, ja između dva mlada para, između dvije budućnosti u ne baš udobnim sjedalicama, a kako je do projekcije ostalo još neko vrijeme, otišao sam po piće. Za štandom s okrijepom je prodavačica svog kupca vrhunski profesionalno uvjeravala da mu je dala račun. Objašnjavala mu je i kako radi fiskalna blagajna i s dužnim poštovanjem odbila njegov zahtjev da mu izda kopiju računa. Sve bi bilo u redu da u pitanju nije sedmogodišnjak kojem majka valjda ne vjeruje da je četiri pića ipak toliko platio pa ga poslala po račun. Došao sam na red za okrijepu tik pred uvodni dio u kojem Dražen Ilinčić najavljuje film.

Kreće uvodni dugački klizeći kadar interijera razorene kuće u kojoj su ranjeni pripadnici Zbora narodne garde razasuti podom, a kroz rupu u zidu upadaju četnici. I sve ih je više. I više… Frajerski! — prokomentirala je Sara. O da, Kris Milius ima novi film!

Cijela glumačka postava dobro funkcionira, sjajan mi je Slaven Španović, Goran Bogdan vlada svakim kadrom, Dražen Mikulić, Cindrić,.. ne znam da je itko baš zasmetao. Velimir je bio suveren, mrtav-hladan i bez treptaja dok je nadgledao “čišćenje”. Jedino Nevena Aljinovića-Tota nisam primijetio do odjavne špice koja je za svaku pohvalu – putovanje fotografijama s potpisima glumaca za opuštanje onako jakog kraja.

Žao mi je da ovaj projekt nije uspio kako je zamišljen — kao ratna televizijska serija od sat vremena po epizodi jer bi to bilo izvanredno ostvarenje televizijske produkcije. Otvorilo bi se puno više prostora za bavljenje karakterima i dramom, baš poput serijala “Band of Brothers” koji je utabao put novim “Generation Kill” varijacijama koje i dalje pokazuju da tržište i publika za takve projekte postoje. Đorđe Kadijević je u Ljutomeru pričao o bitnosti ekraniziranja nacionalne povijesti kao jednog od temelja svake kulturne politike pa zašto ne spojiti povijest i scenarij u interesantan televizijski proizvod?

Draženov govor poslije filma nisam ni čuo jer sam bio pod dojmom jakog kraja. Većina angažiranih na filmu se popela na pozornicu pa se nakon prozivke duboko poklonili publici. Pozdravili se s Krisom na izlasku, zahvalili na pozivu na zabavu/domjenak u obližnji Dom branitelja pa dvoje Slovenaca i ja otišli šetati Pulom u kojoj ćemo provesti naredna četiri dana i baš se dobro zabaviti. Ostale filmove nisam gledao.

Pili smo na izvoru San Servola, bujskog domaćeg piva koje će pokoriti stolove domaćih ugostiteljskih objekata, razbijali autiće u medulinskom Luna Parku pa bježali k dinosaurima Rta Kamenjak. Andrej Korovljev, Puležan i stari prijatelj mi uvijek preporuči dobre konobe, a tako je bilo i ovaj put – preporučio je konobu Vodnjanka u Puli, a moja preporuka s jelovnika je brudet! Bili u Safariju, nesvjesno sudjelovali u pronalaženju izgubljenog terijera, a svaki novi pohod smo završavali na terasi dočekujući zoru i smišljajući kako realizirati naše filmsko-televizijske ideje. Istarska avantura je završila tradicionalnim posjetom Humskoj konobi i šetnjom Fužinama.

Vrijedilo je vremena i napora, film je ispunio očekivanja, Pulskom festivalu možda malo više strasti i hrabrijih voditeljskih scenarija, ovako ponekad boli biti dio publike i ne reagirati na momente koji bi trebali biti duhoviti. Što se nagrada tiče, citiram HAVC: “Akcijski ratni film Broj 55 Kristijana Milića, nastao u produkciji HRT-a, s osam osvojenih Zlatnih Arena – za film, režiju, scenarij, montažu, scenografiju, kostimografiju, masku i specijalne efekte – apsolutni je pobjednik 61. Pulskog filmskog festivala!”

(2)

Skupina mladih u reality showu postaje žrtvom…

…OK, OK, prije nego odmah prestanete čitati – da, znam, koncept smo vidjeli i prežvakali već i previše puta, ali na ‘Camp Dread’ treba obratiti pažnju iz dva razloga: Eric Roberts glumi redatelja horora! A i produkcija je donekle na razini, što je pravo osvježene u poplavi STV smeća koje izgleda kao snimke sa svadbe provučene kroz jadni filter, što je posebno pohvalno ako znamo da reality podloga može podnijeti i daleko jeftiniju i šlampaviju kombinaciju set dizajna i kamere.

Drugim riječima, ‘Camp Dread’ se trudi biti suvremena posveta starim kamperskim slasherima osamdesetih. Uspijeva li u tome, e to je već druga priča – istina, većina kamperskih horora, od ‘Petka 13’ pa naovamo, jest prilično negledljiva i svodi se na dva do tri kila u zadnjoj trećini, nakon maratona ničega. Možda je zato i ‘Camp Dread’ jedna velika gomila praznine, bez inspiracije, bez duše, bez adrenalina, krvi, ideja… ičega. Što je fascinantno ako znamo da su očita inspiracija bila stari gory slasheri i ‘Battle Royale’.

Kako netko uspije napisati i snimiti film u kojem se ništa ne događa? Nema čak ni golih sisa, a ono malo krvi kojom je ovaj horor prošaran nabijeno je sve zajedno u minutu očaja, snimljeno tako da se ne vidi da ne znaju što rade. Baš šteta.

(1)

Uz ‘Bilocation‘, drugi najbolji igrani film koji smo uhvatili na FEFF 16.

Nije da je sama ideja nešto pretjerano inovativna – dapače, otac koji se osvećuje silovateljima i ubojicama svoje kćeri opčenit je zaplet, da općenitiji ne može biti, ali izvedba je ono što ‘Broklen’ pretvara u jedan od atraktivnijih osvetničkih trilera današnjice.

Ne samo gluma – u ovom slučaju, u glavnoj je ulozi poznato lice, Jeong Jae-young (‘Welcome To Dongmakol’, ‘Castaway On The Moon’), kao otac spreman počistiti smeće bejzbolskim palicama, džepnim nožićem i puškom; režija je sjajna, a fotografija besprijekorna, zajedno s grand finaleom u snijegom prekrivenom planinama.

On sve osvećuje, policajac mu skoro-pa-pomaže, a zlo mora biti uklonjeno, iako je u startu jasno da na ovom planetu to neće ići tako lako. U svakom slučaju – jako dobro!

(0)

Korejski remake HK trilera.

Nitko nije imun na remakeove pa tako ni Azija – dok Hollywood rimejka azijske filmove, azijske kinematografije također rimejkaju svoje rudnike kreativnog zlata. Na red je tako došlo… pa, ne baš zlatno, ali srebrno djelce – sjećate se ‘Eye In The Sky’? Gledali smo ga na devetom FEFF-u, hongkonški špijunski triler u produkciji Johnnie Toa, a eto godinama kasnije, Južna Koreja dobila je prava na priču i snimila svoju verziju. Možda čak malo bolju od originala i sa šarmantnim cameo gostovanjem Simona Yama kao otvorenom posvetom izvorniku.

A remake kao takav?

Američki raskošan, holivudski razigran, ali ne i holivudski tupav, tek umjereno klišejiziran u svom pristupu priči o posebnom policijskom odjelu zaduženom mozgom, a ne mišićima loviti pljačkaše banke. Fina pop trilerčina, uglavnom.

(0)