Suvremeni noir?

Tako ga opisuju, a ima smisla, jer iako je ‘Port of Cal’ u osnovi spoj trilera s elementima gorea i drame, sama srž je krimić. Moderni, u smislu da nije baš u stilu klasičnih hongkonških krimića; treći film Philipa Yunga donosi inovativno pripovijedanje i svoj najveći adut: fotografiju Christophera Doylea. Stari majstor zna kako iz digitalije izvući maksimum – ‘Port Of Call’ donosi bijedu urbanog življenja u punoj snazi moćnog sivila i ‘smeđila’.

Priča o ubojstvu 16-godišnje prostitutke nije klasični whodunnit, jer ubojicu upoznajemo odmah na početku – ono što se odmotava je prošlost, kao i psihologija žrtve i napadača, s pokojim slojem mentalne težine dežurnog detektiva na slučaju (odlični Aaron Kwok). Sve to po istinitom događaju.

Težak, pomalo razvučen, ali gledanja vrijedan film.

(6)

Najbolji film festivala (koji smo stigli pogledati)!

Ovakvo nešto se, iskreno, čekalo godinama – throwback u zlatno doba zabavnih azijskih blockbustera dolazi u paketu sa plejadom glumačkih ikona (od Ichija do Asana), savršenom mješavinom humora i gorea, odličnim CGI-jem i čistom visokobudžetnom zabavom od početka do kraja vožnje.

‘Parazit’ je, drugim riječima, čista poslastica – prvi, doduše, dok je drugi dio (oba su puštena back to back, jer ionako čine jedan film od cca 4 sata) razvučeni komad eko-propagande s odličnom akcijom, prvi drži ritam i šarm od prve do zadnje minute.

Ovu adaptaciju mange o parazitima iz svemira koji preuzimaju tijela ljudi – i dječaku kojem je parazit umjesto u mozak ušao u ruku – režirao je proslavljeni majstor hitova Takashi Yamazaki (‘Always – Sunset On Third Street’), koji je i od ‘Parazita’ napravi kino-fenomen. Pa ako tražite komercijalnu akcijsku-SF-horor-komediju kakvu nećete naći nigdje osim u Japanu – našli ste je!

(1)

Kako se gradio luksuzni Seul i koliko je okrvavljenih sjekira zavitlano putem?

Odgovor: naporno i puno. ‘Gangnam Blues’, poznat i pod nazivom ‘Gangnam 1970’, razuzdana je eksploatacija post-PSY-jeve popularizacije luksuznog dijela glavnog grada Južne Koreje, a koji je do prije nekog desetljeća bio tek polje puno blata i trave.

Naravno, mafija se pozabavila građevinskim čudima i noćnim životom, no da bi Gangnam i njegov Style danas bili to što jesu, morali su proći kroz ‘blues’, a u ovom slučaju, on je priča o dva pobratima koji završavaju u suprotnim bandama tijekom poptunog kaosa korupcije, a koja kombinira prljavu politiku, egzekucije i blaže nasilje sa seksom, ucjenom i zabadanjima noževa u leđa, prenesenim i doslovnim.

Isto niže i film Yoo Haa (‘A Dirty Carnival’), koji je impresivno nasilan i poprilično zabavan, iako počinje pomalo čudno, nespretnog tempa i ne baš pretjerano visoke produkcije kada je retro-rekonstrukcija u pitanju. Izvrstan način za popuniti rupu zvani ‘moderni azijski gangsterski film’ – nije među najboljima, ali je itekako gledljiv.

(2)

Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ‘0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

(5)

Čuda su moguća!

Jer, ‘The Wicked’ je pravo malo čudo – korejski redatelj Yoo Young-seon snimio ga je sa samo 10.000 dolara (slovima: deset tisuća dolara!) u svega deset dana (!), a film izgleda… pa, kao da je koštao nekoliko milijuna, tj. baš & upravo kao ‘normalni’ film. Ovo nije ni Bore Lee, ni found footage ušteda, nego psihološki triler spreman ozbiljnu distribuciju.

Nije da nema mana, ali one su uglavnom detalji unutar same priče (pomalo nemušto miješanje nadnaravnog i tipično kriminalnog), dok se cjelina gleda kao sočni komad psihološkog trilera, priče o djevojci koju šefica i kolege sustavno maltretiraju na poslu. Kada se jednog dana okladi o rezanje prstiju, počinje psihopatološka vožnja koja mudro i vješto izokreće pozicije glavnih heroina, otvara nekoliko Pandorinih kutija i u konačnici dostavlja odlično malo iznenađenje koje daje nadu u snimanje suvislih uradaka mimo sustava velikih brojeva.

U svakom slučaju sjajan početak naše posjete već 17. po redu Far East Film Festivalu u Udinama…

(0)

Romantična komedija za muškarce.

Tako je prodaju, a to stvarno i jest  – Steffen Haars i Flip Van der Kuil, autori remek-djela i nepobitnih klasika filmske umjetnosti ‘New Kids Turbo’ i ‘New Kids Nitro’ ovim su filmom nastavili niz uvredljivih anti-PC komedija iz samog srca nizozemskog ludila, samo na nešto drugačiji način. ‘Bros Before Hos’ nije toliko razuzdan, ali jest sjajan – toliko da sam ga bez problema odgledao dva puta.

A o čemu je? O polubraći od kojih jedan kara sve što hoda, a drugi pati od nejebice; zajedno su u djetinjstvu sklopili pakt kojim su se obvezali da nikada neće biti u vezi, a žene će tretirati samo kao prolaznu zabavu. No onda se obojica zaljube u istu djevojku…

U pozadini je i žutotilovski komad nostalgije; glavni lik radi u umirućoj vidoteci, utopljen u svijet osamdesetih, opsjednut svojim najdražim filmom svih vremena – prvim ‘Rambom’, koji u šarmantnom finalu pretvaraju u urnebesnu kazališnu predstavu. Gledajte, ne znam što bih vam drugo rekao.

(6)

Švedska gotika.

Danas kada je moderni švedski triler postao potpornim stupom europske popularne kulture, lijepo se sjetiti dana kada je sve krenulo. Ah, kako li je slatko vidjeti golu ženu odmah u prvih nekoliko minuta – ne zato što je ona slatka (iako jest, plava i zatrpana novcem u krevetu), već zato što je godina 1965., a full & frontal eskapade poput ovih nisu bile tipične za pokretne slike većine drugih država koje su naučile koristiti kameru.

‘Morianna’ je jedan od onih izgubljenih žanrovskih proto-eksploatacijskih klasika; legendarni Arne Matsson adaptirao je roman Jana Ekströma, snimivši ga kao fantastično stilizirani gotički noir o obitelji u bezdanu ludila i pohlepe. U središtu pažnje je 80-godišnji milijunaš Verner Vade, koji hrani čitavu širu familiju. Ona troši njegov novac u njegovoj kući, dok on danonoćno radi i pizdi na ‘parazite’. Ali život ove mikro-zajednice još je zanimljiviji: žena vara muža, netko siluje kućnu pomoćnicu, odvjetnik mulja, a kako Vadea svi žele vidjeti u grobu, on jednog dana dobije batine i nestane. Na nama je da pogodimo gdje?, zašto? i tko?, prije špice.

Odlična blekendvajt psihoza, inspektor hičkokovske kilaže, frikovito spaljivanje lutke na lomači i savršeno švedsko dupe pod tušem. Zlatno doba, kažem ja.

(1)

Japanska nekrofilija u Americi.

Nemaš love, imaš osrednju ideju, ali itekako puno ljubavi prema eksploataciji i stila kojim krpaš rupe u naraciji? Nema frke – snimiš ‘Gun Woman’ i napravio si sjajan posao, jer Kurando Mitsutake, japanski redatelj koji je svoju novu priču smjestio u Las Vegas, maksimalno iskorištava sve potencijale.

A priča je zapravo tipični revenge – sadoseksualni manijak ubija suprugu doktora, koji potom prolupa, na tržištu bijelim robljem kupuje ženu koju pretvara u stroj za ubijanje pa kreće s bizarnim planom: sakriti oružje u skalpelom izrezbarenom tijelu svoje ‘komandosice’ pa je poslati ravno u osinje gnijezdo, gdje treba smaknuti nemezu prije nego iskrvari iz svojih rupa.

Glavni negativac, psihopat prepun para, neskriveno je oblikovan prema Sagawi Isseiju (sve što trebate znati o njemu imate u Povratku Žutog titla), heroina je renesansna japanska ljepotica Asami (ovdje uglavnom gola, ‘odjevena’ samo u gan), a sve zajedno – sjajni vizualni trip u moderni grindhouse!

(2)

Azijske ‘Bande New Yorka’.

Nekako se i dalje ne mogu načuditi da iza ovog stoji Martin Scorsese, makar i kao izvršni producent. Niti da je Andrew Lau, čovjek koji je Scorseseu osigurao Oscara s ‘Infernal Affairs’, baš toliko zaboravio režirati.

Al ajde, dogodilo se – ‘Revenge Of The Green Dragons’ saga je o ratovima azijskih bandi u New Yorku osamdesetih, a najveći joj je adut to što onda kada ne izgleda kao hipermoderni HK čušpajz, stvarno podsjeća na stare B-filmove koje smo hvatali na VHS-u i noćnim programima kablovskih televizija. Iako sumnjam da mu je to bio cilj. Ima malo retro stila i dijelom je zabavan, no je li to dovoljno?

Ultranasilje je na visini – zubi se čupaju kliještima, prsti i grkljani se režu noževima, djeca se koriste kao vreće za boks, jedni drugima iz sadizma seru u usta, a meci pršte na sve strane. No ti bljeskovi ludila razasuti su oko traljave i nemušte C-podloge, čiji problem nije samo niski budžet, već puno više od toga: banalni scenarij, iritantna montaža, beskorisno razbacivanje glazbom, potpuno idiotska dramaturška rješenja, amaterska gluma, kič-slow motioni… Šteta, a veselili smo se kad se pojavio trejler. Poanta? Ne vjeruj trejleru ni kada darove nosi!

(0)

Život, smrt i usamljenost na hrvatski način.

Evo što se dogodi kada sam skupiš novce, napišeš film, organiziraš snimanje i sve to posnimiš – pravo malo čudo, u ovom slučaju, jer kratki film ‘Poriluk na slatko’ (‘Leek Longings’) nešto je više od obične demonstracije volje i snage opreme. Redatelj (scenarist, kompozitor i montažer) Krešimir Ćuk vidno je inspiriran azijskim artom, svega od Pen-Eka do japanskih psiholoških horor-drama.

Naravno, nije da nema mana –  razvučen je, neke scene su pretjerano repetativne, a sama priča mogla je biti ispričana jasnije, s obzirom da pretpostavka baš i nije toliko moćna… Ali nema veze. ‘Poriluk na slatko’ ima atmosferu, talent, odlučnost i poruku iza sebe.

Uostalom, provjerite sami:

(0)