Suvremeni noir?

Tako ga opisuju, a ima smisla, jer iako je ‘Port of Cal’ u osnovi spoj trilera s elementima gorea i drame, sama srž je krimić. Moderni, u smislu da nije baš u stilu klasičnih hongkonških krimića; treći film Philipa Yunga donosi inovativno pripovijedanje i svoj najveći adut: fotografiju Christophera Doylea. Stari majstor zna kako iz digitalije izvući maksimum – ‘Port Of Call’ donosi bijedu urbanog življenja u punoj snazi moćnog sivila i ‘smeđila’.

Priča o ubojstvu 16-godišnje prostitutke nije klasični whodunnit, jer ubojicu upoznajemo odmah na početku – ono što se odmotava je prošlost, kao i psihologija žrtve i napadača, s pokojim slojem mentalne težine dežurnog detektiva na slučaju (odlični Aaron Kwok). Sve to po istinitom događaju.

Težak, pomalo razvučen, ali gledanja vrijedan film.

(6)

Najbolji film festivala (koji smo stigli pogledati)!

Ovakvo nešto se, iskreno, čekalo godinama – throwback u zlatno doba zabavnih azijskih blockbustera dolazi u paketu sa plejadom glumačkih ikona (od Ichija do Asana), savršenom mješavinom humora i gorea, odličnim CGI-jem i čistom visokobudžetnom zabavom od početka do kraja vožnje.

‘Parazit’ je, drugim riječima, čista poslastica – prvi, doduše, dok je drugi dio (oba su puštena back to back, jer ionako čine jedan film od cca 4 sata) razvučeni komad eko-propagande s odličnom akcijom, prvi drži ritam i šarm od prve do zadnje minute.

Ovu adaptaciju mange o parazitima iz svemira koji preuzimaju tijela ljudi – i dječaku kojem je parazit umjesto u mozak ušao u ruku – režirao je proslavljeni majstor hitova Takashi Yamazaki (‘Always – Sunset On Third Street’), koji je i od ‘Parazita’ napravi kino-fenomen. Pa ako tražite komercijalnu akcijsku-SF-horor-komediju kakvu nećete naći nigdje osim u Japanu – našli ste je!

(1)

Azijske ‘Bande New Yorka’.

Nekako se i dalje ne mogu načuditi da iza ovog stoji Martin Scorsese, makar i kao izvršni producent. Niti da je Andrew Lau, čovjek koji je Scorseseu osigurao Oscara s ‘Infernal Affairs’, baš toliko zaboravio režirati.

Al ajde, dogodilo se – ‘Revenge Of The Green Dragons’ saga je o ratovima azijskih bandi u New Yorku osamdesetih, a najveći joj je adut to što onda kada ne izgleda kao hipermoderni HK čušpajz, stvarno podsjeća na stare B-filmove koje smo hvatali na VHS-u i noćnim programima kablovskih televizija. Iako sumnjam da mu je to bio cilj. Ima malo retro stila i dijelom je zabavan, no je li to dovoljno?

Ultranasilje je na visini – zubi se čupaju kliještima, prsti i grkljani se režu noževima, djeca se koriste kao vreće za boks, jedni drugima iz sadizma seru u usta, a meci pršte na sve strane. No ti bljeskovi ludila razasuti su oko traljave i nemušte C-podloge, čiji problem nije samo niski budžet, već puno više od toga: banalni scenarij, iritantna montaža, beskorisno razbacivanje glazbom, potpuno idiotska dramaturška rješenja, amaterska gluma, kič-slow motioni… Šteta, a veselili smo se kad se pojavio trejler. Poanta? Ne vjeruj trejleru ni kada darove nosi!

(0)

Život, smrt i usamljenost na hrvatski način.

Evo što se dogodi kada sam skupiš novce, napišeš film, organiziraš snimanje i sve to posnimiš – pravo malo čudo, u ovom slučaju, jer kratki film ‘Poriluk na slatko’ (‘Leek Longings’) nešto je više od obične demonstracije volje i snage opreme. Redatelj (scenarist, kompozitor i montažer) Krešimir Ćuk vidno je inspiriran azijskim artom, svega od Pen-Eka do japanskih psiholoških horor-drama.

Naravno, nije da nema mana –  razvučen je, neke scene su pretjerano repetativne, a sama priča mogla je biti ispričana jasnije, s obzirom da pretpostavka baš i nije toliko moćna… Ali nema veze. ‘Poriluk na slatko’ ima atmosferu, talent, odlučnost i poruku iza sebe.

Uostalom, provjerite sami:

(0)

Japanski erotski art.

Zapakiran u kratki film, koji nije ništa drugo nego vizualna turneja kroz Toba International House of Hidden Treasures – SF Future Museum, tipični japanski hihokan, muzej seksualiziranih lutaka koji je živio od 1981. do 2000. godine. Turneju potpisuje Kyoichi Tsuzuki, fotograf i lovac na poslovično frikovite J-fenomene.

Riječ je, dakle, o kratkom filmu koji je zapravo snimka umjetničke instalacije zapakirana kao SF priča, pomoću naracije (uglavnom tekstualne) koja tu i tamo osvane preko snimaka plastičnih lutaka u cyber-porno izdanju, onda kada, kao dominantni ‘soundtrack’ cijele stvari, ne slušamo stenjanje i cvilež iz klasičnih japanskih pornića. Recimo to ovako – ‘Oh! Mikey’ susreće cyberpunk erotiku i distopijske motive budućnosti s inženjeringom nad ljudima koji odrastaju u svega tri godine i razmnožavaju se cijevima koje ‘presađuju’ spermu iz muškarca u ženu, kao i hermafroditskim kiborzima koji mogu zadovoljavati sami sebe.

Traje samo 14 minuta, ali sve to je prilično fascinantno u svojoj ‘drugačijosti’, jelte.

(0)

Donnie Yen protiv trijada: 49898 put. Al neka!

Donnie Yen već neko vrijeme hrabro inkorporira ground fighting u svoje filmove, pokazujući da on može biti itekako atraktivan u post-MMA groznici. No prva scena ‘Special ID’ ide još dalje – borba podsjeća na čuveno zrak-zemlja naganjavanje u meču Overeem vs Werdum, a final fight je čista izložba moći jujitsua!

Mimo fajta, dobivamo tipičnu priču o policajcu na tajnom zadatku u samom srcu HK mafije, ‘Infernal Affairs’ kojem su odstranili sve sive stanice. Isto se očekuje i od gledatelja – mozak zdravo, akcija bok!.

‘Special ID’ je generička lavina svih zamislivih klišeja, ali iz nekog razloga sjedne, lijepo izgleda, ima sjajnih koreografija, lijepih žena i tetovaža… Urlanje, izdaja, snajperisti, krv – taman za ubit sat i pol.

(0)

Sjevernokorejsko-talijanska 80’s akcija!

Klasik iz 1988. godine, savršeni brak Istoka i Zapada, nastao s ciljem bolje prodaje ovog apsolutno nevjerojatnog braka euro eksploatacije i akcijskog propagandnog kaosa Sjeverne Koreje, u eri kada je potonja zemlja zbog izolacijske politike krepavala od gladi pa joj je ovakav proizvod bio idealan način za zaobilaženje trgovinskih sankcija.

Režirala ga je ikona špagetija i eksploatacijskog ludila, Fernando Baldi skriven iza američkog pseudonima Ted Kaplan, a poziciju asistenta preuzeo je Pak Jong-ju. Iako mjesto radnje nije definirano u samom filmu, cijeli je snimljen u Sjevernoj Koreji, Pjongjangu i obali pokraj grada Kaesonga – s polugolom Sabrinom Siani i američkim akcijskim junakom Frankom Zagarinom! Koji je zbog nedopuštenog turističkog fotografiranja završio na dva dana u zatvoru, optužen za špijunažu. Izvukla ga je talijanska ambasada u Pekingu.

Sjevernokorejska produkcijska mašina Baldija je upoznala u Cannesu, gdje je redatelj prikazivao svoj ‘namsploatacijski raspašoj Ratni autobus (War Bus, 1986): „Svidio im se film. Rekli su: zašto ne bismo snimili nešto u Koreji? Priznajem, mislio sam da je ideja o putovanju u Sjevernu Koreju jako čudna, ali sam rekao: U redu, razmislit ću. Pričali smo s nekoliko osoba u ambasadi u Rimu i menadžerom filmske kompanije. Zajedno s moji producentom, pregovarali su o poslu. Rekao sam: Apsolutno želim vidjeti što će se dogoditi. Pa sam doputovao u Sjevernu Koreju sa scenarijem koji nije imao previše veze sa stvarnošću“, priča Baldi, koji je svoj izvorni script za priču o ratu na Pacifiku prilagodio novim okolnostima.

Pa modelirao komad akcijskog kaosa koji uistinu nema veze sa stvarnošću. I mozgom. ‘Ten Zan’ (aka ‘Missione Finale’) jedno je od onih skrivenih blaga B-kinematografije osamdesetih, sa šarmantno nekoherentnom pričom o zlom neonacistu koji pokušava stvoriti rasu nadljudi, ali i zamamnom mješavinom pucnjave, neskrivene homoerotike, „porno glume“, negativaca s urnebesnim naglaskom i puno, puno eksplozija.

Cijeli je na YouTubeu pa provjerite sami:

(0)

Prvi film Demi Moore.

Filmovi su nekada stvarno bili drugačiji. Ne, ne mislim samo na nacrtane zrake iz laserskih pištolja, natapirane mega-fudbe na vrhu mrtvih-hladnih toplesa i katastrofalnu koreografiju nasilja – već prvih desetak minuta ovog skrivenog klasika podsjeća na to kako se čak i najjeftinija eksploatacijska debilana nekad pokušala pakirati u halucinogene slo-mo tripove, ne bi li izgledali i disali više ‘stajliš’. Dobre su to droge bile, čak i na ulasku u osamdesete, kada je nastao ovaj legendarni uradak. Legendaran prije svega zbog toga što je u njemu prvu ulogu odradila Demi Moore.

Demi je mlada i seksi, a radnja je smještena deset godina u budućnost, u futurističku 1992. Amerika je do tada već odavno poharana nuklearnim ratom. Naravno, tu je i parazit iz naslova, nastao u laboratoriju, kao i bijeg, vladini agenti, borba i jurnjava po američkom selu.

Sve to na papiru zvuči gledljivije nego što jest, jer scenarij je rastegnut kao heretik na inkvizicijskim spravama za mučenje, no ima parazita i sisa i postapokaliptičnih huligana pa se gomila praznog hoda da progutati u takvoj smjesi.

(0)

Jim Jones za 2013.

Zanimljiva je karijera Ti Westa – sve nas je oduševio remek-djelom rekonstrukcije ‘House Of The Devil’, koje je u eri posveta bilo jednim od najvjernijih hommagea staroj VHS produkciji. Premotajmo pet godina naprijed i West ima nešto drugačiji status, na meti mnogih koji su svjesni da u žanru horora postoje daleko talentiraniji redatelji koji su zaslužili dobiti kikiriki s kojim West snima svoje filmove – a koji bi taj kiniriki svakako iskoristili bolje.

‘The Sacrament’ jest jeftin film, koji nedostatke krpa– pa naravno – found footage/mockumentary formom, ali srećom bez korištenja POV-a digitalke (osim u zadnjih pola sata, kad ima smisla), a s korištenjem pravog medija (Vice) kao podloge za suradnju i dašak ‘realizma’.

Glavna podloga ipak su Jim Jones i  čuveni masakr u Jonestownu – zanimljivo kako je West odlučio uzeti pravu priču o pravom kultu i iskoristiti je za ovu dramu s natruhama trilera koja se prodaje fanovima horora, makar su dokumentarci o pravom Jonesu pa čak i TV film ‘Guyana Tragedy’ iz 1980. daleko zanimljiviji, da ne govorim ‘strašniji’ i intrigantniji uraci od ove priče o komuni koja se pretvori u suicidalni kult.

(0)

Najgledaniji tajlandski film svih vremena.

Bangjong Pisanthanakun proslavio se sa ‘Shutter’ i svojim pričama u obje ‘Phobije’ – stoga nije čudno da je pokoju godinu kasnije kompletnu glumačku ekipu iz ‘Phobije 2’ prebacio u tko-zna-koju-po-redu priču o duhu koji je obilježio tajlandsku tradiciju i kulturu, ne samo u pričama, već i u više od 100 filmova, TV serija, kazališnih predstava… ‘Nang Nak’ jedan je od prvih na Zapadu razvikanijih uradaka s temom ratnika koji se vraća u selo svojoj trudnoj ženi, ne bi li potom shvatio da stvari nisu kakvima se čine.

Pisanthakuov ‘Pee Mak’ oborio je sve rekorde gledanosti zbog kristalno jasnog i genijalnog recepta – bio je to prvi put da je netko spojio tradicionalni ghost story s komedijom, zbog čega je film oborio sve box office rekorde, u medijima bio gotovo svakodnevno i postao jednim od najvećih filmskih fenomena u povijesti Tajlanda!

No dok horora gotovo i nema, humor je daleko od zlatne ere tajlandskih komedija, dijelom zaključan u kulturne kodove i lokalne fore, a dijelom preblizak kreveljenjima viđenjima na potezu od hrvatskog zabavnog programa na TV-u do kineskih blockbustera u multipleksima, a iako nije grozan – zna čak ponekad i nasmijati – daleko je od nečega što bismo preporučili za neizbježno gledanje. Svim zarađenim milijunima unatoč.

(0)