FEFF 17: THE WICKED

Čuda su moguća!

Jer, ‘The Wicked’ je pravo malo čudo – korejski redatelj Yoo Young-seon snimio ga je sa samo 10.000 dolara (slovima: deset tisuća dolara!) u svega deset dana (!), a film izgleda… pa, kao da je koštao nekoliko milijuna, tj. baš & upravo kao ‘normalni’ film. Ovo nije ni Bore Lee, ni found footage ušteda, nego psihološki triler spreman ozbiljnu distribuciju.

Nije da nema mana, ali one su uglavnom detalji unutar same priče (pomalo nemušto miješanje nadnaravnog i tipično kriminalnog), dok se cjelina gleda kao sočni komad psihološkog trilera, priče o djevojci koju šefica i kolege sustavno maltretiraju na poslu. Kada se jednog dana okladi o rezanje prstiju, počinje psihopatološka vožnja koja mudro i vješto izokreće pozicije glavnih heroina, otvara nekoliko Pandorinih kutija i u konačnici dostavlja odlično malo iznenađenje koje daje nadu u snimanje suvislih uradaka mimo sustava velikih brojeva.

U svakom slučaju sjajan početak naše posjete već 17. po redu Far East Film Festivalu u Udinama…

Aha, sise.

Zombi dabrovi, a što drugo?

Aha, zombifikacija svega ide dalje – ‘Zombeavers’ mi je zapeo za oko na ovogodišnjem Berlinu, gdje se prodavao kroz raskošno reklamiranje u prestižnim filmskim magazinima. Nešto kao ‘Wolfcop’ u Cannesu, a ova dva filma, osim činjenice da je riječ o B-horor komedijama koje su na velikim festivalima demonstrirale tržišnu snagu B-horor komedija u 21. stoljeću, dijele još toga – oba su tu negdje, oko 70 minuta trajanja, s konceptom koji bizarno zvuči na papiru, a još se bizarnije gleda na velikom platnu i malim ekranima. Ali ‘Zombeavers’ šiša svoju vukodlačnu varijantu s daleko većom količinom zabave po kvadratnoj minuti!

‘Zombeavers’ nas upoznaje s tri mršave, seksipilne američke studentice koje su vječno u badićima ili donjem rublju, dok odmaraju u i oko kuće na jezeru – naravno, premisa koja je toliko puta eksploatirana nastavlja se eksploatirati po poznatoj špranci, a rezultat je urnebesna debilana sa sjajnim hormonalnim dijalozima, odrezanim stopalima, tinejdžerskim ljubavima i efektima koji su izravna posveta lutkama osamdesetih. Štoviše, redatelj Jordan Rubin otkriva da je bio inspiriran ‘Gremlinima’ i ‘Monstrumima čupavcima’, a unajmio je Marka Rappaporta da izradi animatroniku, onako kako je to dotični činio na ‘Army Of Darkness’ i ‘Killer Clowns From Outer Space’.

Sve to snimljeno za jako malo novca, ali s jako, jako puno učinka.

Zombi dabar!

Zombi čovjek-dabar!

Vulfkap

Policajac, a vukodlak.

Ako se ‘WolfCop’ ima po čemu hvaliti i zauzeti značajnije mjesto u filmskoj povijesti, onda je to činjenica da je riječ o prvom i za sada jedinom ‘vukodlačnom filmu’ u kojem prva transformacija započinje s krupnim kadrom pretvaranja ljudskog penisa u dlakavi međunožni instrument čovjeka-vuka! S obzirom da se to dogodi negdje oko 22. minute, do tada vas film drži u uvjerenju kako je riječ tek o simpatičnoj niskobudžetnoj zajebanciji, koja je ove godine u Cannesu, reklamirajući se na duplericama prestižnih filmskih magazina, otkrila dvije stvari: to da su autori novce odlučili potrošiti na marketing, prije nego na glumce i skuplju produkciju, kao i to da je ‘WolfCop’ B-hype godine.

Opravdan?

Kanadska horor-komedija funkcionira kao stari izravno-na-VHS uradak podebljan stripovskom estetikom, iako je igrao u kinima (!), a čušpajz šala i gorea gradi se iz klasičnog temelja: glavni antijunak, policajac-alkoholičar, jedan se dan probudi s pentagramom na trbuhu te impulsima, čulima i apetitom vuka. E sad, iako sve to traje svega 88 minuta, dobrih, duhovitih, zanimljivih i originalnih ideja nema ni za njih 8. Nije grozan, glup ili naporan, dapače – riječ je tek o simpatičnoj niskobudžetnoj zajebanciji, koja je imala potencijala biti novim retro-klasikom, ali je ispala kao prosječan pilot za TV seriju. Na Sajfaju.
(drugi dio je već na špici najavljen za 2015. pa nije ni čudo…)

Ljubav

Menstruacija

Nešto za muškarce, onako, sadistički

‘Mad Max 2’ s vodom umjesto benzina.

I produkcijom 88-godišnjeg Rogera Cormana, koji se ni u dubokoj starosti ne predaje – ‘Water Wars’ još je jedan eksploatacjski film na dugoj listi sličnih naslova oca moderne B-kinematografije, bagatelni akcijski kaos u kojem Playboyeve zečice pokazuju sise, a mačoidni akcijski antijunaci jure naokolo naoružani, pokušavajući popiti ponešto vode u postapokaliptičnom kaosu budućnosti.

‘Water Wars’ je mjestimično zabavni, urnebesno blesavi throwback/hommage bez pardona, kompilacija eksplozija, mitraljeza, strijela, sisa koje paradiraju kao da je 1984., a internet još nije izmišljen te Michaela Madsena koji zvuči (i izgleda) kao da će svake sekunde ispljunuti pluća i komad krajnika. Osim po Cormanu, ostat će upamćen i kao posljednje ostvarenje velikog eksploatacijskog meštra Ciria H. Santiaga (‘Dune Warriors’, ‘Equalizer 2000’), čiji je ovo bio zadnji uradak prije smrti.

Šteta samo što su kopije prošlosti ovako bolno fejk čak i onda kada ih rade pravi majstori kopiranja.

Ponešto i za žene, onako, antropološki

ISIS

Veliko stopalo, velika kita…

Bobcat vs Bigfoot.

Kako se natjerati pogledati još jedan found footage film u 2014. godini? Jednostavno – očekujete ga otkada ste prvi put čuli Bobcatovu najavu da ga snima! Samo legendarni komičar, njegov životni opus i prošli igrani mini-masterpis ‘God Bless America’ mogli su me navući da si zavrtim priču o ‘mladom paru koji odlazi u šumu tražiti bigfoota, a mi gledamo što su snimili’. Plus iznimne preporuke onih koji su ga vidjeti, kao i podnošljivo trajanje od 80-ak minuta.

‘Willow Creek je srećom ispunio sva očekivanja – generalno, očekivanja horor fanatika je iznevjerio, kao što je razljutio one koji su smatrali da će gledati saskvočastu verziju ‘Trollhuntera’, ali tko jebe ograničenost: film je jednostavno genijalan; počinje kao klasični mockumentary, razvija se kao drama o ljubavnom odnosu dvoje mladih u šumi, u jednom trenutku se čini da će postati ‘Deliverance’, a zatim odemo na kampiranje i divimo se čuvenom, maestralnom i vjerovali-ili-ne čak 17 minuta dugom jednom statičnom kadru čiste jeze, koji je u glavnom improviziran, kao i većina filma!

Tajna uspjeha, osim u Bobcatovoj režiji, jest upravo u puštanju glumaca da se igraju i improviziraju do besvijesti, kao i u tome da su svi glumci redom sjajni, ali dvoje glavnih – Alexie Gilmore i Bryce Johnson – jednostavno razvaljuju, a upravo zahvaljujući toj kemiji, kao i sitnim idejama koje film čine, ‘Willow Creek’ je ne samo jedan od najboljih found footage/mockumentary naslova nove generacije, već i garantirana zabava za sve koji vole ‘Blair Witch’ ambijent, samo s manje horor klišeja, a više igranja na kartu fanatizma bigfoot subkulture.

Najebasmo!

‘Moš snimit bigfuta, moš snimit pornić…’

Sunčanje u potpalublju

Ruggero Deodato i sjajna mediteranska seksploatacija sedamdesetih.

Što ukratko znači: sunce, brod, more, lijepe žene, umjetnine, luksuz, ronjenje, lijepe žene… Ima li boljih filmova od osunčanih mediteranskih seksi-trilera iz sredine sedamdesetih, barem kada govorimo o utrčavanju u novu ljetnu sezonu? Naravno da nema – zbog čega smo si u ove proljetne dane i zavrtjeli jedan od manje poznatih naslova iz opusa starog majstora, privučeni prelijepim screenshotovima.

Srećom, cijeli film izgleda kao screenshotovi – baš kao seksi razglednica s mediteranskog sunca sedamdesetih, prekrcana golotinjom i seksom. Što nije čudno, ako znamo da je radnja filma upravo priča o dva ‘slobodna para’ (čitaj: svingera), od kojih je jedan frajer sadist i potencijalni sajko-kiler, a usto i vlasnik broda te bahati milijunaš.

Cijeli je film snimljen upravo na tom brodiću, s četiri lika u, hm, bizarnom i dinamičnom odnosu na proputovanju otvorenim vodama – ali zahvaljujući Deodatu, sve to itekako funkcionira, iako suvislog scenarija gotovo da i nema. Ali slike govore tisuću riječi, a atmosfera dvije tisuće. Gole sise milijardu. Itd.

Ručak stiže!

Modne dileme dvije prijateljice

Prva pomoć na plaži

Crni paun i bijela Karin.

Tko kaže da se u eksploatacijskoj kinematografiji više ne da iskopati skrivenog, a gledljivog ludila? Bacite pogled na opus Osvalda Civiranija – Civirano je jedan od onih Talijana koji si je tijekom sedamdesetih izgradio finu karijeru na globalnoj opsesiji seksom, nasiljem i egzotikom. ‘Voodo Sexy’, poznat i kao ‘Il pavone nero’, ima sve elemente potrebne za uspjeh: crnu magiju, podvodne scene karipske poezije i seks. Puno seksa.

Jesam li spomenuo i hard core pornografiju?

Ovisno o tome na koji cut nabasate – ova, VHS verzija s ubačenim XXX scenama, pravih je sat i pol tipičnog 70’s kaosa: talijanski par (Karin Schubert i pripadajući joj jebač) dolazi poslovno na Haiti, ne bi li ona pod utjecajem voodoo kletve postala nimfomanka koja se pari s lokalnim stanovništvom oba spola. Za sve je kriv Balaga, vrač koji čuva selo seksualno molestirajući sve što mu se nađe pod rukom, dok naša heroina u permanentnom toplesu vodi film u fascinantne komade psihodeličnih halucinacija.

Bejbz

Voooooodooooo!

Reality show

U paklu je ekipa.

Opus Sion Sona oduvijek je bio hit and miss – ali svakako je daleko dogurao pjesnik koji je od amaterskih eksperimentalnih videa stigao do statusa savršene zakrpe u rupi nastaloj urušavanjem moderne japanske kinematografije. Kada se Miike okrenuo djeci, a ostatak ekipe doslovno spao na preživljavanje u uvjetima nestanka lukrativnog DVD tržišta, upravo je Sono dao ono što je Zapad tražio kada su u pitanju suvremeni filmovi Dalekog istoka – autohtone, urbane priče natopljene krvlju, obojene humorom i protkane poezijom koja varira od iritantnog baroknog kiča do savršeno pogođene egzistencijalističke melankolije. S pop twistom.

‘Why Don’t You Play In Hell?’ je, najkraće rečeno, u isto vrijeme tipični, ali opet i preporođeni Sono – dirljivo zabavni kaos koji kombinira parodiju na yakuza eigu s hommageom Fukasakuu, na temelju nostalgične posvete filmofilskom fanatizmu, upakiranom u proizvodu koji savršeno funkcionira i kao nabrijana vožnja za nove generacije, ali i kao kolažni tarantinovsko-kilbilovski trip u srce zlatne ere raspojasanih filmskih devedesetih. Možda zato što je scenarij napisan prije čak 15 godina, a tek je sada uspio zajahati Sonov val uspjeha i investitorsku pažnju?

Sve je tu – saga o klincima koji pokušavaju snimiti film, pa se putem upletu u rat gangsterskih klanova, nakrcana je crnim humorom i nekim od najboljih jakuza njuški ikada. Što biste još htjeli? Prekrasnu djevojku koja čereči usta bivšeg dečka ljubeći ga s komadima razbijene boce? Torpedo rigotine koji ispuni želju napisanu Bogu Filma? Gledajte, dobit ćete.

Bilmezi

Ljepota katane

‘Vis-a-vis’ (2013)

Mali, ali VELIKI hrvatski film!

Pitali smo se kad će stanje u hrvatskoj filmskoj ‘industriji’ konačno inspirirati ljude iz ‘industrije’ da snime film o stanju u toj ‘industriji’ – nakon desetak godina slušanja raznoraznih ideja o potrebi snimanja dokumentarca koji bi oslikao sav taj institucionalizirani kaos (najbliže se realizaciji približio Ivan Goran-Vitez s maestralnim ‘Male ruke’), eto nam igranog filma kojim Nevio Marasović, nakon što je iznojio svu snagu i novce za snimanje ‘The Show Must Go On’, ponovo biva osuđen izvući najbolje iz niskobudžetne nezavisne produkcije te pri tome kirurški secira cijeli abecedarij hrvatskih filmskih mehanizama.

‘Vis-a-vis’ jest (meta)film koji je u isto vrijeme čišćenje žući i srca nakon silnih zaljubljivanja, svađa i prekidanja s hrvatskim filmskim ‘establišmentom’, ali i prekrasna priča o ljubavi, svađama i prekidanju… pa, svega što nam život baca pod noge dok pokušavamo snimati filmove: ljubavi, obitelji, života, smrti…

Scenarij je gotovo pa besprijekoran, režija je sjajna, kamera uspijeva ne potonuti u reklamu za mobitele, ali najveći adut ovog pravog malog indie bisera upravo je gluma, pri čemu se ne možete odlučiti tko više razvaljuje – Krešimir Mikić kao guru koji odvaljuje na buncek, Janko Popović Volarić kao emocionalno utučeni glumac željan ispiranja sapuna sa kože ili Rakan Rushaidat kao redatelj koji s glumcem odlazi u izolaciju otoka Visa, na tjedan kreativne i osobne katarze.

Ako se pitate koji još hrvatski film, osim Krisovog ‘Broja 55’, ne smijete propustiti ove godine, ‘Vis-a-vis’ je jedno od onih iznenađenja koje zaslužuje vaše novce. Ozbiljno.

Komodo zmaj

Biznis, tropi, seksualni kult i jedan Van Damme.

Šest je godina prošlo otkada je JCVD sa ‘JCVD’ pokazao da zna glumiti – ipak, vrlo se brzo sunovratio natrag u bezdan nebitne B-produkcije, a negdje usput uvjerili su ga da može biti i duhovit. Barem namjerno duhovit, jer još smo u ‘Krvavom sportu’ plakali od smijeha na Van Dammeove humiristične eskapade. Manje namjerne.

Taj netko bio je stanoviti Rob Meltzer, koji je lani snimio ‘Welcome To The Jungle’, komediju koja nije smiješna, ali srećom nije ni negledljiva, taman dovoljno zabavna da bezbolno možemo provjeriti komičarske sposobnosti junaka našeg djetinjstva. U ovoj sagi o team buldingu marketinških stručnjaka zatočenih na otoku s ubojitim tigrovima i manje ubojitim zmijama, ali itekako ubojitim poludjelim homo sapiensima, Van Damme je stručnjak za preživljavanje u divljinu.

Nažalost, u filmu ga ima sve zajedno možda 5 minuta pa kada ode jedini razlog za gledanje ostaje ponešto kreveljenja i dvije solidne fore na 90 minuta kilavosti.

Kad uredski štakori postanu indijanci

Tigar i zmaj