Sigurno niste imali pojma da je od 30-ih do 50-ih godina filipinska filmska industrija bila najjača industrija nakon Hollywooda, pa možda čak i u rangu s njime – po količini proizvedenih filmova, zaradi i izvozu.

Stvari su se zatim, uči nas ovaj dokumentarac, počele srozavati do te razine da danas filipinski filmski biznis jedva pa opstaje – za razliku od korejske ili japanske politike kombinacije biznis investicija i državne pomoći, Filipini su spali na preživljavanje, s produkcijom koja mora zaraditi trostruko od uloženog da bi se uopće isplatila (zbog loše porezne politike i zahtjeva investitora) i izvozom koji se u najvećem dijelu oslanja na gay tržište, a koje je najveće u zapadnjačkoj distribuciji i festivalskoj potražnji filipinskog filma.

DV produkcija revolucionarizirala je nezavisnu kinematografiju – 2007. godine snimljeno je čak 111 filmova u zemlji, od čega je 81 nezavisno producirano i snimano s digitalkama (te prikazano u novim kinima specijaliziranim za digitalne projekcije), a svega 30 komada nastalo je u velikim studijima, s tradicionalnom kino distribucijom.

Sve to uči nas kratki dokumentarac 'Surviving Phillipine Cinema', koji je Erik Matti, filipinski redatelj na Zapadu možda najpoznatiji po hororu 'Pa-siyam' (2004), složio za prezentaciju na ovogodišnjem Far East Film Festivalu. Polusatni uvid u trenutno stanje filipinske kinematografije, kroz intervjue njezinih ključnih igrača, nažalost nije komercijalno dostupan, no jednog dana možda ćete ga imati prilike pogledati, ili na našim večerima u Kino klubu Jadran filma, ili na ljutomerskom Grossman festivalu. Nadamo se u paketu s pokojim filipinskim filmom...

Horrorhr je ponudio link na domaći kratki horror film 'Sirovo'. Redatelj/producent: Davor Vlahov; Glume: Hrvoje Vešligaj, Neven Zavacki i Davor Vlahov. Više detalja o filmu saznajte na ovom linku.

This text will be replaced

Ovaj se film trebao zvati 'Pasje popodne'.
Trojici nespretnih kriminalaca već je dosta propalih pljački, pa odluče istrenirati grupu ukradenih dobermana da obave posao umjesto njih.

Kad bi se oskari dijelili u kategoriji 'najbolja ideja', ovaj bi film definitivno bio oskarovac. Nažalost, realizacija te genijalne ideje nije bila baš najsretnija; scenarij je na trenutke prilično naivan, režija je rutinska, glumačke izvedbe (barem ljudske) vrlo slabe, a country soundtrack (inače, debitantski uradak Alana Silvestrija, danas cijenjenog filmskog skladatelja i stalnog suradnika Roberta Zemeckisa) je nepodnošljiv.

No, film je u najvažnijem uspio, a to je sama pljačka, tijekom koje ćete navijati, grickati nokte i konstantno se vraćati natrag u fotelju.

I ne brinite, nijedna životinja nije ozlijeđena tijekom snimanja (ovo je, inače, bio prvi film s takvom etiketom na odjavnoj špici).

This text will be replaced

Najočekivaniji film godine u redovima Žutog titla konačno se zavrtio pred našim očima.

'Machine Girl' novi je naslov u novom valu japanskog pop-ultra-gorea, niskobudžetnih klaonica koje su prije svega namijenjene zabavi, a ne šokiranju. Iako,  bilo kome izvan Japana vjerojatno je nezamislivo snimiti ovakav, u osnovi srednjoškolski film, no za ovo mitsko otočje to je već desetljećima star teren – tinejdžerske ljubavi i sudbe pomiješane s nevjerojatnom količinom prosutih crijeva, izlivene krvi, odrezanih ekstremiteta i čistog sadizma.

Redatelj Noboru Iguchi, inače poznat po modernim niskobudžetnim hororima i eksploatacijama ('Sukeban Boy', adaptacije Umezua...), stoji i iza ovog mangoidnog ludila, priče o... pa, manje bitno, o školskim maltretiranjima, gangsterima, nesposobnoj policiji (sve redom problemi koji godinama muče Japan...), osveti i djevojci (Minase Yashiro, gravure idol) koja kasapi mitraljezom nadoštukanim na mjesto ruke, izgubljene nakon što je dotični ud poludjela domaćica ispržila u kipućem ulju, a jakuza izmrcvario katanom.

Ono što je ovdje puno važnije od priče jest ultrazabavni karneval pravog špricanja (živjele prskalice za travnjak!) i CGI-ja – otac ninja-jakuza koji sina hrani svojom krvlju, majka koja s oštricom noža nabijenom kroz grlo povraća svoja crijeva po odrezanoj glavi vlastitog sina (plutajućoj u loncu za ručak), kuhar koji jede sushi od vlastitih prstiju, nekrofilija, zabijanje eksera u čelo, motorka, leteća giljotina, šurikeni, ubojiti čelični grudnjak...

'Machine Girl' je pravi lunapark predivnog, tipično japanskog cartoonish pretjerivanja i najveća pop-gore parada godine, barem dok ne pristigne najfriškiji naslov iz iste ladice, jednako žarko očekivani 'Tokyo Gore Police'.

Još malo turskog stripovskog bizarluka!


Opet Turci i opet po stripu. Ovog puta je na red došao legendarni kauboj francuske devete umjetnosti koji puca brže od vlastite sjene - Lucky Luke ili starijima poznatiji kao Talični Tom. Ma koliko god le fransez zdrobili para na 'Les Daltons' (2004) i koliko god Til Schweiger bio kul, a Ramzi i Said perjanice nove francuske komedije, Turci su pred trideset godina s puno puno manje para i s puno više muda, bezobrazluka i ludila uspjeli snimiti ekranizaciju kakvu Talični zaslužuje, odnosno barem su se najviše približili zajebantskom duhu stripa, što 'Les Daltons' može samo sanjati. Atmosfera je na momente nadrealna, Daltonovi ni u stripu nisu ovoliko nevjerovatni (sve osim Averela, naravno, tumače pravi patuljci), govor Jolly Jumpera odradio je pravi mačo Turčin, a Talični je pravi štemer & zavodnik, uvijek s cigaretom u ustima i uvijek na nivou zadatka. Glumice su prezgodne polugole Turkinje, a scene s njima opasno graniče s mekom pornografijom.



Kao što je to već nepisano pravilo, glazba je "posuđena" iz (špageti) westerna, a čini mi se da je glavna tema maznuta iz "Bilo jednom na divljem zapadu". Rezovi su naravno tipično turski, ko da si ih rezao giljotinom i to tupom i zahrđalom, ali šarm takve montaže jedna je od stvari zbog koje i volimo tursku filmsku opskuriju. Prijevoda naravno nema, iako baš poput ostalih turskih bizarluka i nije pretjerano potreban jer svatko tko je ikad čitao Taličnog Toma zna kad su Daltoni u pitanju radnja je obično - Daltoni bježe iz zatvora, popljačkaju sve što se može. međusobno se posvađaju, Talični ih na poslijetku ulovi i vraća u zatvor. Na netu je dostupan koliko-toliko gledljivi VHS rip pod nazivom 'Atini Seven Kovboy' pa potroši koji megabajt i potraži ovaj zbilja začudan komad filmske opskurije.

Naš dragi prijatelj Miroslav "kralj specijalnih efekata" Lakobrija poslao nam je najsvježije ekskluzivne fotke sa snimanja zombi horora 'Zona mrtvih' o kojem smo već pisali (vidi ovdje i tu). Miro kaže da je atmosfera na snimanju fantastična, ekipa sjajna, a angažirani stranci oduševljeni.. Posebno naoružan uzbuđenjem je legendarni šezdesetgodišnji američki glumac Ken Foree koji se osjeća baš kao na snimanju Romerovog zombi klasika 'Dawn of the Dead' iz 1978. godine. Lakobrijin tim za specijalne efekte je do sad izradio skoro 30 zombija, a tek je drugi tjedan snimanja. Film prema svemu sudeći obećava dobru zabavu s izuzetnim "gore" efektima, a za kraj ove ekskluzivne vijesti Lakobrija posebno ističe nabildane NATO zombi vojnike kao najdraži element filma. Kako stvari stoje možda u filmu ugledate i pokojeg zombija u majici Žutog titla.