Još malo posla za tajlandske liječnike.

'Chocolate' se gromoglasno najavljivao i još gromoglasnije očekivao – ta, ipak je to novi film gospodina po imenu Prachya Pinkaew, čovjeka koji je svijetu donio 'Ong-bak' i 'Tom yum goong', a koji je sada, vrištale su najave, našao novi adut: pravu pravcatu kick ass heroinu!

Simpatična JeeJa Janin ovdje je Zen, autistična kćer Tajlanđanke i jakuze, koja se... pa da, sveti, mlateći sat vremena muški rod koji joj se nađe na putu. I pokojeg transvestita.

Dramski dijelovi su i dalje elementarna nepogoda, u ovom slučaju još veća brljaona ispraznog galamljenja, cmizdrenja, natezanja i napadnog soundtracka, ali da barem akcija u potpunosti kompenzira štekanje ostatka, ne bih ništa rekao. Nažalost, akcija je u većini dijela prosjek – to što mala gleda 'Tom yum goong' na TV-u prije nego postane ubojita fajterica ne znači da postiže ono što vidi.

Nije da nema impresivnih trenutaka i super ideja, ali je manje-više sve nekako sporo i repetativno, da ne spominjemo reciklažu starih Pinkaew motiva. To što akciju uspoređuju s filmovima Jackie Chana ima nekog smisla – ali Jackie Chan je svoj slapstick kung fu patentirao prije 30 godina. Tajlanđani su nas od tada razmazili skroz na drugu foru.

Srećom, nije sve promašeno – nađe se tu ponovo dobrih i masnih, katkad nevjerojatnih padova, kaskaderskih ludorija, letećih špagi i fora poteza, bilo da se mlate među kockama leda, u skladištu ili među svinjskim polovicama. Da je sve to nabrijanije, bilo bi super. Ovako? Sjedi, dobar. A samo zbog suludog zadnjeg fajta i katana, kao i mejking ofa na odjavnoj špici, koji podsjeća na količinu prolivene krvi i teških ozljeda zadobivenih u full contact borbama pred kamerama, zaslužuje i ocjenu više.