Emocionalna bomba.
Melankolično i kirurški precizno Pen-ek Ratanaruang ponovno otkriva ljubav secirajući tjelesa utopljena u kolotečini svakodnevice i strpljivo, iz scene u scenu budi pokopane emocije. Ovog puta ne treba eksterijere da bi potencirao eskapizam već savršeno koristi jet-leg u kombinaciji sa komorno-sterilnim hotelom kako bi zaronio duboko u svoje protagoniste - par usred bračne krize i eruptivno oslobodio sve što u protekle dvije godine šutke pokapaju u sebi, a kao okidač mu savršeno posluži vrckasta Ploy koja se možda sasvim slučajno nađe u njihovom životu.
Osobni favorit među redateljima je ponovno rasturio i zacementirao poziciju genija čiji svaki film napravi nešto neopisivo, probudi nešto duboko i zavlači se pod kožu non-stop prematajući scene pred očima. Nešto kao emocionalna masaža koja uz sav onaj opuštajući osjećaj ugode proizvede i nešto mutno, duboko i neugodno. Ne treba ni spominjati da je gospodin Riddim ponovno odradio maestralni posao savršeno pogođenom zvučnom kulisom, a gospodin Chamnivikaipong fotografijom izuzetno demonstrirao koliko se inspirira gospodinom Doyleom. Šećer dolazi na kraju, kinematografija ima novu glumačku megazvijezdu u usponu, mladu Apinya Sakuljaroensuk koju će izuzetna uloga Ploy lansirati u zvjezdanu orbitu. Gospodine Ratanaruang, duuuboki naklon.