 I, kako miriši? Filipinski 'Cobra'. S ninjama!
'Macht Der Ninja 2' prvi je naslov koji vas dočeka po gledanju VHS-a, a odmah potom slijedi prvo ubojstvo od strane kilera s mitraljezom i tetovažom crnog leptira na ruci. Dvadeset godina kasnije i počinje jedan od najboljih filmova na svijetu – Ron Kristoff je filipinska verzija legendarnog Stalloneovog antijunaka s čačkalicom u gubici, koja se u trademark Ray Ban cvikama bori protiv zlih kriminalaca, ne zaboravljajući i sam upotrijebiti Cobrettin nezaboravni lajn: You have the right to remain silent, prije nego raznese sve pred sobom (ili bolje reći iza sebe).
Osamdesete su bile zlatno doba filipinske akcije i stvarno se nadam da će Tarantino zgotoviti onu svoju navodnu knjigu o filipinskom filmu, jer ima nade da bi tada mogla krenuti poplava izgubljenih bisera na DVD-ima, a i više ovakvih VHS ripova sa zaboravljenih europskih izdanja. Iako je ovo dijelom filipinsko, ali i dijelom talijansko – zlatni spoj, o da.
 Ugodni dan u prirodi  Ne, nije Marion Cobretti
U svakom slučaju, sve je ovdje – situaciju u supermarketu rješava tajanstveni ninja, koji se između reklama za Colgate i Nestle prišulja pljačkašima i raspori ih katanom. Potom kreće u misiju čišćenja svijeta od svih zala (prvenstveno narko mafije), a mi uživamo u galeriji suludih likova, sulude glume, neopisivih njuški (i brkova, naravno) i jednostavno predivnog niskobudžetnog kaosa, u kojem akcijska eksploatacija susreće urbani ninja movie.
S ninjom koji se šulja kroz zemlju poput krtice i kul one-linerima, poput Enjoy your death. I da, sadrži montažu treninga prije konačnog obračuna, što uopće pitate?
 Molim.  Ninja kreće u akciju

|
|
odabrao: Marko 09. 02. 2008.
U 59. godini preminuo je jedan od najpoznatijih umjetnika filmskog plakata - John Alvin. U tridesetpetogodišnjoj karijeri oslikao je neke od najlegendarnijih filmskih ostvarenja, a na obostranu korist surađivao je s najvećima poput Spielberga, Lucasa, Scotta te mnogih drugih. Bilo je to vrijeme preporoda filmske industrije, stasanja neke nove generacije autora i Alvin se svojim ilustracijama savršeno uklopio u zahtjeve novovalnog marketinga i distribucije zabavne industrije. U golemom opusu Alvinovih plakata teško je izdvojiti favorite no spomenimo samo neke - 'Goonies', 'Blade Runner', 'E.T.', 'Willow', 'Cobra', 'Gremlins', 'Darkman', 'Short Circuit', 'The Lost Boys', 'Empire of the Sun', ....
Neke od radova možete pronaći na IMPawards stranici.
Posjeti i službenu ili popularnu fanovsku stranicu.
|
|
 A-ca! Radosti mučenja.
Sedamdesetih, u zlatno doba japanskog filmskog ludila, studio Toei proizvodio je možda najluđe naslove od svih, upravo zato što se svojom violent pink zbirkom i eksploatiranjem trendova mladih postavio kao jeftiniji, ali jednako ratoboran pandan produkciji iza koje su stajali Nikkatsu i Toho.
'Saburai' je tipičan stari Toeijev proizvod, režirao ga je legendarni Teruo Ishii (navodno po mangi Kazuo Koikea, čovjeka koji stoji iza 'Lone Wolf And Cub'), a već u prvoj sceni sve je jasno – masakr katanom koji stvara fontane krvi, ostavlja lokve i predstavlja anti-junaka priče kao fajtera koji je sposoban sam izmasakrirati deset puta veću skupinu drugih fajtera.
No, neka vas početak ne zavara, jer 'Saburai' nije tipični samurajski film. 'Saburai' je pinku eiga, tipična seksom i krvlju nakrcana pinku eiga iz sredine sedamdesetih, s genijalnim soundtrackom, suludim nasiljem i sisama na sve strane.
 Teatar klanja  Zajeban dan u pizzeriji
Saburai je poludjeli ronin koji smatra da je život pakao, a nakon što ga osude na smrt zbog masovnog ubojstva i otmice Zapadnjakinje kojoj je prerezao grkljan dok je drapao njezino dupe (a krv poprskala cijeli kadar), spasi ga šef klana Bohachi. On ga upošljava za vođenje svog profitabilnog biznisa: trgovine žena. Saburai na poklon dobiva ne samo život, već i katanu koja upija krv... Već sad zvuči super?
O da, a što tek slijedi nakon tih prvih petnaest minuta – žena biva kažnjena tako da je naglavačke objese golu i prepolove na dva dijela rastezanjem užadi; žene 'čiste' tako da ih vežu naglavačke, silom im u usta lijevaju hektolitre vode i potom ih udaraju u trbuh ne bi li tekućinu izrigale van; žene 'treniraju' tako što im glinu nabijaju apsolutno u svaki otvor na tijelu 'osim u onaj koji mora ostati otvoren za posao', a koji potom 'počne disati' i tako se učiti reagirati na podražaje klijenata...
Lekcija iz povijesti bogate japanske kulture mučenja (ovo je ipak dio serijala 'Joys Of Torture', o kojem smo već pisali u knjigama), koju su ljudi nekada išli gledati u kino. Ne zbog sisa, naravno, bože sačuvaj – zbog obrazovanja, ofkors.
 Tako je to kad tražite džaba vodu u kafiću  Jao, te migrene!

|
|
 Tako se to radi u Italiji Fernando Di Leo i Ruggero Deodato, dva titana talijanske kinematografije, zajedno rade na jednom od najluđih pseudo-buddy buddy policijskih filmova svih vremena.
S dva policajca koji izgledaju kao manekeni, a ponašaju se kao gangsteri, ali samo kada su drugi gangsteri u pitanju. 'Live Like A Cop Die Like A Man' slovi kao jedan od najekstremnijih naslova u bogatom naslijeđu ultranasilnog eurocrimea, europskih (prije svega talijanskih) eksploatacijskih krimića sedamdesetih, čiji su kraljevi bili Sergio Martino i Fernando Di Leo. Potonji je ovdje scenarist, a sve skupa režira Ruggero 'Cannibal Holocaust' Deodato.
'Live Like A Cop Die Like A Man' počinje ravno u glavu, velikom jurnjavom na motorima, u kojoj stradaju jedna žena i pas, kao i pola gradskih ulica, ne bi li potjera završila tako da jedan do naših (anti)junaka hladnokrvno ubije jednog od uhvaćenih negativaca. Tek tako, što bi bio živ?
Ostatak filma idu od slučaja do slučaja i rješavaju ih na svoj način, ostavljajući gomile leševa za sobom. Baš kao što se i očekuje od filma s najkul naslovom na svijetu.
 Još jedan dan u uredu  Reci gazda, u čemu je problem?

|
|
odabrao: Marko 07. 02. 2008.
'Darjeeling d.o.o.' promotivne pakete su dobili (i već su im poštom trebali stići): Ana Vlah, Peđa Mišljenović, Sven Čuček, Vjeran Kovljanic, Jelena Kovačević, Ivan De Martini, Krešimir Babić, Mihael Vidman, Joško Jureškin, Goran Brekalo, Goran Vurušić, Mateja Glavaš, Vanja Klobučar, Damir Mitraković, Matea Jocić i Mirjana Rakić. Čestitamo najbržima, ostalima više sreće idući put i to već vrlo brzo, obzirom smo dobili zanimljivih DVD-ova za pokloniti pa nas frekventnije čitate jer ćemo uskoro krenuti s novom nagradnom igrom.
|
|
odabrao: Dario 07. 02. 2008.
 Najbolje noge Pariza pripadaju Azijatkinji Osamnaest redatelja koji dijele viziju Pariza kao ultimativne oaze spontano-komičnih romantičnih susreta. Naizgled naporno? Možda u nekoj dimenziji gdje pravi muškarci ne gledaju dvosatne romantične filmove.
'Ne znam brate, meni ne paše donji rakurs na Pere La Chaiseu kao temeljni kadar u uvodu, a ni vaše ideje o likovima se ne uklapaju. Ajde neka svatko napravi svoju fetu i ispuca emocije pa ih onda nonšalantno sklopimo', kaže jedan od braće Coen ili Gus Van Sant. Osim ovog nonšalantno, to sam ja dodao.
Osim što se ističe pozamašnim brojem ljudi koji su radili na njemu, 'Paris je t'aime' je zanimljiv i po činjenici da se sastoji od isto toliko dijelova. Zanimljivo, ali možda i frustrirajuće. Ipak gubimo potencijalno nam drage i zanimljive likove svakih par minuta. Taman kada zariješ zube u to romantizirano meso došulja se komadić novog okusa. Caka je u atmosferi. Glatko održavanje toka kroz silne tranzicije lokacija i radnje. Žele nam zabiti taj filing Pariza u glavu pod svaku cijenu; tako da na kraju može ostati većinom ćušpajz estetike Pariških ulica. No, ukoliko ste zadovoljni sa posluženim, čeka vas bar nekoliko injekcija zadovoljstva i uživanja.
Gerrad Depardieu režira i glumi, Wes Craven radi ljubić s duhom Oscara Wildea, Natalie Portman se zaljubljuje u slijepca, Steve Buscemi dobije batina u Pariškom metrou... a ima toga još.
Valja istaknuti spomenutu vinjetu s Natalie Portman, s kojom se njemačka zvjerka Tom Tykwer vratio svojoj dinamičnoj, napetijoj prirodi režiranja poput one iz 'Lole'. Nekada je to bio neovisan kratki rad pod nazivom 'True' a kasnije segment za regrutaciju ovog filmskog bataljuna pod nazivom 'Faubourg Saint-Denis'.
 Maggie Gyllenhaal uživa haš  Nema haša, ali ima žute oči
Iznenadio je i rad Olivera Schmitza. U svojih par minuta koristi jako dobru montažu kako bi ispričao zadnje dane afričkog imigranta u Parizu, i to kako se našao u rukama mlade bolničarke. Sve uz finu dozu ironije i realizma, rad koji vjerovatno i najviše ‘diše’ u cijelom omnibusu. Komedija braće Coen sa Steve Buscemijem u glavnoj ulozi je pomalo i zakazala, priča o nespretnom američkom turistu koji ne slijedi francusko pravilo o kontaktu očima pa lagano najebe od ekscentrične djevojke i njezina dečka sadista koji sjede nasuprot. Dio koji i nije toliko smiješan koliko možda siromašan u ideji.
Privilegiju da posao privede kraju je dobio Alexander Payne sa svojim '14eme Arrondissement'; Margo Martindale na odmoru u Parizu razmišlja o svom životu dok se nad djelom proteže njezina naracija u formi nekakvog sastavka na američko-francuskom. Eh da, usput doživljava i neočekivanu životnu euforiju na klupi parka i objavljuje svoju ljubav naspram grada.
Zanimljivo je vidjeti inače dugometražne 'gigante' kako svoje ideje i stilske egzibicije sažimaju u tako kratkoj minutaži. Ima tu još dosta zanimljivih kolaboracija, uloga i scena. Šteta je pričati o tome previše budući da vrijedi pogledati i pokušati uživati. Kad postaneš ravnodušan na panorame grada svjetla uz prizvuke violine i klavira, onda znaš da si sjeban.
 Slučajni stranac  Mona Buscemi

|
|
odabrao: Marko 30. 11. 1999.
Robert Englund odbio je ulogu Freddyja Kruegera u rimejku poznatog ejtiz horora 'Strava u ulici brijestova' (1984) Wesa Cravena jer se želi posvetiti svom redateljskom radu. Englund nikako ne želi ponovno tumačiti lik koljača iz tinejdžerskih noćnih mora bez obzira na zanimljive producentske ponude, a prihvatio bi jedino minornu cameo ulogu i to iz nostalgičnih razloga. Za rimejk je navodno zadužen Michael Bay, a realizirat će ga 2010. godine, taman kad zgotovi rimejk još jednog horor klasika - 'Petak 13.' najavljenog za iduću godinu. Horor kužeri se čude tolikoj pomami i financijskim inputima za rimejkove jer većina tvrdi kako horor franšizama u današnjem vremenu jedino istinski koriste prequeli čime bi se mlađa publika više zaintrigirala za "ostarjele" nastavke, a starija nostalgično dovukla u kina da vide kako je izgledao "normalan" život filmskih strašila njihove mladosti. Kako god bilo, očito su rimejkovi isplativa i sigurna investicija, a kako su stvari u Hollywoodu sve klimavije te se sve opreznije daju pare, očekuje nas velika poplava rimejkova i očito sve manje originalnih ideja, barem u masovnoj produkciji.
|
|
|