Miike je nadmašio samog sebe.
I snimio jedan od svojih najboljih filmova ikada, iako mu je, eto, već sedamdeseti po redu!
Kritika viče 'Godard!, 'Brecht!' i 'Von Trier!', a ja vičem: 'Jedan od najboljih filmova godine!'. I svakako najatraktivniji dio ovogodišnjeg ljubljanskog filmskog festivala (gdje smo ga i pogledali, kad već za Berlin nismo imali para…), barem kad se Žuti titl pita…
Samo je Miike u stanju od naizgled jednostavne premise istrage zatvorskog ubojstva napraviti ovakav maestralni brainfuck – ako su 'Izo' nazivali 'filozofskim splatterom', onda je ovo punokrvna filozofska zatvorska drama, teatar egzistencijalizma i homoerotike te njegov vizualno najimpresivniji film do sada, u kojem vas estetika i poetika, koliko i suludi pristup pojmu 'storytelling, doslovno prikuju za veliko platno.
Opaka glumačka postava (Renji Ishibashi, Kenichi Endo i Ryuhei Matsuda, koji je već sada nastupom i izborom uloga opravdao svoj status 'novog Tadanobu Asana') susreću ples, šore i jednu raketu na putu za svemir. Naš dragi prijatelj Tom Mes ovaj je biser opisao kao 'najmeditativniji Miikeov film do sada'. Predivna istina i vrhunski kompliment.
Miike je jednom prigodom izjavio kako mu se čini da se očekivanja većine njegovih fanova i smjer kojim se on želi kretati počinju znatno razilaziti. Srećom, većina je uvijek bila u kurcu, a genija je i dalje malo. 'Big Bang Love, Juvenile A' itekako je genijalno djelo upravo jednog od njih.
