Jednom me je jedna djevojka pitala kako japanski fimovi mogu biti emotivni kad Japanci nisu pretjerano vični pokazivanju emocija. Ogovor je i danas isti kao i tada, tako prokleto očit i formuliran u obliku upitne rečenice – ima li išta emotivnije od nesposobnosti iskazivanja emocija? Japanci kao da ne znaju snimiti loš film o samoći, a ovaj s pravom razvikani biser Juna Ichikawe (čovjeka koji se proslavio snimanjem reklama i osvajanjem reklamnih nagrada u Cannesu tri godine zaredom) jedan je od onih na samom vrhu gomile.
'Tony Takitani', nominiran za Grand Jury Prize na Sundanceu, adaptacija je Harukija Murakamija (štoviše, prva dugometražna adaptacija nekog njegovog djela), ujedno i jedna od originalnijih književno-filmskih suradnji novijeg doba, a rezultat je predivna kontemplativna drama o čovjeku koji je cijeli život bio najusamljeniji na svijetu, no onda je pronašao djevojku svojih snova. Ali ona ima jednu ozbiljnu manu – ovisna je o šopingu odjeće i cipela do te mjere da to postaje ozbiljan problem...
Omiljenko
Socijaliziraj
E-mailaj
čitanja: 1707
Komentari (2)
Truba
said:
|
... super film veoma spor ali istovremeno i veoma kratak... oko 70 minuta ne računajući odjavnu špicu... hm ljudi nikad ne mogu imati sve niti mogu biti savšeni iako teže ka savršenstvu... usamljenost ... otuđenost... otuđenost od ljudi i stvari - predmeta... što te čini sretnim? posjedovanje ili neposjedovanje ima li razlike? sami vrh japanskog filma sredine ovoga desetljeća veoma čudno snimljen ako mene pitate ... pokreti kamere... zapravo mirovanje i kretanje s lijeva na desno neki čudni filter koji čitavom filmu daje nekakvu tajnovitost mističnost sjajno oćemo još muraKOMIja 8) |
velimir
said:
 |
... preporucujem da pogledas i Tsugumi od Ichikawe. a evo i sta se jos najavljuje od Harukijevih adaptacija: http://imdb.com/title/tt0847214/ |
Napišite komentar
